Iščezavanje pozicija

The Gazette Review

Piše: Srđan Nikolić, Aktualac.net

Svedoci smo da u savremenoj košarci postoji tendencija da se igra ubrzava. Zbog brzog protoka lopte i igrača, sve češće vidimo plejmejkere koji nemilosrdno gađaju koš protivnika. Krila organizuju igru,a centri, korpuletni i spori,sve više nestaju sa scene i menjaju ih mobilni centri, sposobni da pogode sa poludistance, iz uglova, čak i za tri poena. Iako takav način igre nije potpuno nov čak ni u evropskoj košarci (setimo se Krešimira Ćosića), on možda i najbolje pokazuje u kom pravcu se kreće košarkaška igra u svojoj stalnoj težnji ka savršenstvu. Nekada se znalo – najniži igrač po automatizmu dobija ulogu klasičnog organizatora igre koji je tu da razigrava saigrače. Snažan i visok visok igrač se gura u reketu i oko njega, dok je mesto najvišeg igrača u ekipi već determinisano za poziciju centra. Isto tako se znalo da ti, unutrašnji igrači tu i ostaju,bore se za poziciju,za loptu i ne odlaze previše daleko od reketa. Međutim, igra se promenila. Iako je bilo i nekih drugih,pionirskih pokušaja i pre 1979.ipak bi se moglo reći da je dolazak Lerija Birda i Medzika Dzonsona u NBA mnogo promenilo stvari. Naročito dolazak Medzika. Plejmejker u telu čoveka od 206cm, koji je na početku svoje karijere igrao šutera,a koji je na sopstveni zahtev,u finalu Lige u svojoj ruki godini nakon povrede Karim Abdul Džabara, igrao centra i to toliko dobro da je zaslužio naziv MVP igrača finalne serije! On je zapravo, samo na papiru bio centar. Medžik je sa centarske pozicije organizovao igru budućih šampiona L.A.Lejkersa. Novinarski izveštaji iz tog perioda su stalno govorili da nema rešenja za takvog igrača,da mora da se žrtvuje krilo da bi se takav igrač sačuvao,a ko će onda da čuva krilo Lejkersa? Međutim, vremenom je sama igra ponudila dosta rešenja i u tom pravcu. I pored run & gun igre Dag Moa, do pozicije Point Forwarda (plej/krilo) i Nellie ball (sadašnji small ball) košarke,kao i Big ball rešenja (igra sa visokom postavom) ipak je cela težnja išla ka tome da se naprave igrači sposobni da igraju sve – kao Medžik. Polivalentni, all around, combo igrači. Nazovite ih kako hoćete, ali savršenstvo koje traži košarka ide ka tome da na terenu imate pet igrača,od kojih je svaki od njih dovoljno visok,brz,snažan i tehnički spreman da odgovori izazovu bilo koje pozicije. Ili vođeni primerom, kada bi na terenu imali pet Medžika Džonsona, ili možda u savremenoj varijanti, pet igrača poput Lebron Džejmsa koliko bi značile pozicije na parketu? Jako malo. Da li bi uopšte imalo potrebe da se priča o tome ko bi imao striktne zadatke u napadu i odbrani, gde bi preuzimanja u odbrani bila redovna pojava bez bojazni od mismeča, kada viši igrač kad preuzme nižeg? Da ne spominjemo napad gde bi igra 1 na 1 kao i konstantna utrčavanja i traženje slobodnih uglova (passing game) bila jedina potrebna akcija jer ne bi bilo potrebe za klasičnim pozicioniranjem i čekanjem postavke? Daleko od toga da bi takva igra izbacila sa liste pozicija “specijalce”, igrače striktno određene sa pozicijom ili učinkom na terenu,ali bi oni svakako bili u sporednoj ulozi. Interesantno, iako je košarka pre svega igra visokih igrača, upravo bi oni najviši mogli da imaju najviše problema za prilagođavanje. Igra se ubrzava i širi, a igrači “oversize” dimenzija bi bili teret za ekipu u brzoj tranziciji lopte. Možda najbolji primeri su poslednja dva finala NBA Lige gde su centri poput Mozgova (Klivlend) i Boguta (Golden Stejt) imali zaista minorne uloge u svojim ekipama. A taj trend se nastavlja i dalje. Ipak, i dalje smo daleko od “savršene” košarke koju svi čekamo do koje će sigurno doći. I do tada treba da uživamo u svim nesavršenostima koje nam nude Stef Kari, Kajri Irving i ostali mađioničari ove divne igre pod obručima.

1 Trackback / Pingback

  1. Dan kada je 'magija' prestala da živi u NBA - Ostatak Sveta

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*