Piše: Sanjin Delimehić
Vec neko vrijeme imam zelju da ti napisem nesto, da ti odam neku pocast,i vjerovatno bi i dalje ostalo na zelji,da nisam vidio da je Dirk danas usao u klub 30000. Pogledao sam ljestvicu, i vidio tvoje ime. 23.936 poena, 25 mjesto na ljestvici. Ogroman uspjeh,ali ne mogu se oteti dojmu da si mogao biti barem na 27.000,biti blize brojci 30.000, gdje bi trebao biti,gdje ti je mjesto,koje si zasluzio. Zbog toga pisem ovu odu tebi, pocast, iako znam da ju neces vidjeti i procitati. Svejedno,imam tu zelju, meni ce onda lakse biti,znat cu da sam napisao.
Prva ljubav kosarkaska mi je bio Iverson. Dijete sam bio,ocarao me svojim napadackim sposobnostima. Sve dok nisam tebe vidio. Tvoje igre,partije. Svi ostali su postali manje bitni, manje vrijedni. Iako iskreno,poceo sam te pratiti nakon onog incidenta, kad si se potukao, kad te liga suspendirala. Isao sam provjeriti tko je ovaj ludjak. Ostao sam ocaran. Od tad stalno pratim tvoje partije. I uvijek sam se pitao, jebote, kako ovaj lik nije u klubu di ima bolje sanse za naslov. A kad sam vidio tebe i Iversona skupa, mojoj sreci nije bilo kraja. Kao navijac Knicksa, nadao sam se da ces mozda za njih zaigrati, boriti se za trofeje s njima. I onda, Carmelo u Knicksima. Euforija i sreca u jednom. I dobro je krenulo, play off se igrao, dosli ste do polufinala, ali Indiana je bila jaca, George je igrao kosarku zivota. Mislio sam si, jedno ili dva pojacanja i idemo po naslov. Ali….
A onda… bez vizije
Dragi Carmelo, dosao je onda Phil. Reklo se da je dosla osoba koja ce vratiti Knickse na stare staze pobjeda. Phil nije imao tu viziju. Nije htio se prilagoditi. Prokleti triangle,mrzim ga koliko i ti. Odjednom, play off je poceo biti nedosanjani san. Prosjek od ekipe smo postali. Niti rebuilding niti play off.
Onda je doslo vrijeme tvog ugovora, kojeg si potpisao na kraju. Onda je sve krenulo nizbrdo. Odjednom si postao krivac za sve. Navijaci su se okrenuli protiv tebe. Ali nikad oni nisu znali velicine cijeniti, ne brini, nije to do tebe. Takav je New York govore,danas jesi sutra nisi. Kazu da je tamo tanka granica ljubavi i mrznje. Dovodili su igrace i trenere koji te ne zasluzuju. Ni tebe ni dres Knicksa. I opet si za sve ti bio kriv. Kako povrsinski i tuzno. Tako ljudski odvratno.
Ti to nisi zaslužio
Dragi Carmelo,nisi zasluzio sve to. Da te se tretira tako. Ali ocito treba neki krivac biti. A zvijezda je idealna meta.
Govore o tebi svasta,da si star, udebljao se, da si obrambena rupa. Da trcis za lovom, da te nije briga za prsten. Mozda su i u pravu. Ali ne slusam ih, ne obazirem se na njih. Vidim samo nasjajniji raskos napadacki ikad, savrseni rafal svega sta pozelis. Svaki poen pobjednicki vidim. Za ostalo ne marim.
Dragi Carmelo. Kazu da ljubav boli,i razumijem ih. I to nam je zajednicka stvar. Koliko ti volis Knickse, toliko i ja tebe. I boli tebe i mene kad vidimo kako se odnose prema tebi. Imamo jos jednu zajednicku stvar. Svako ljeto nas prevare, obecavaju nove igrace,modernu kosarku,prokleti play off. I nas dvoje im povjerujemo. Iako znamo da nas lazu. Kad shvatimo je kasno vec. Ali opet, takva je ocito prva ljubav, omami nas slatkim lazima, i razocara po bezbroj puta.
I onda, dragi Carmelo, opet vidim Dirka. Vidim kako ga u Dallasu vole, kako se ophode prema njemu svi. Koliko ga Cuban voli, a Rick ne moze petorku bez njega zamisliti. I pitam se, zasto prema tebi nisu takvi? Na kraju, pitam se zasto nisi iskreno trcao za lovom i prstenom, ali ga uzeo na kraju, zasto si slusao srce a ne mozak? Ali tesko cemo shvatiti to. A kad budemo, nazalost, kasno ce biti.
Leave a Reply