Souly: Šarićev skok

Foto: NBA.com

Piše: Duško Miletković Souly, KOŠ magazin

Ko prati NBA dešavanja zna da bi Dario Šarić mogao, možda i trebao biti novajlija godine tamo preko bare. Baš svaki detalj u dosadašnjoj karijeri ovog Šibenčana navodi na primisli kako su košarkaške stvarce današnjice teledirigirane tamo odozgo tako precizno, tako lucidno… Ako je Lebron od svojih igračkih prapočetaka bio onaj odabrani za naše globalno selo, onda je Dario godinama već najnajavljivaniji i najiščekivaniji evropski košarkaš. Dvadesettrogodišnji Šarić, dijete Šibenika ka i legendarni Dražen, igračke pozicije više kao Kukoč, automatski povlačio je usporedbe s najvećim draguljima hrvatske, odnosno dalmatinske košarke. Kako i ne bi nakon stravične karijere u mlađim kategorijama i po onom neviđenom otimanju oko njeg što punilo je stupce žute mjesecima. Prije no što sam prvi put vidio Darija na košarkaškom terenu, prije no išta je postiga na njem, ja i mnogi drugi medijima nafilani slučajevi, znali smo da se pojavio novi Mesija koji će da spasi hrvatsku košarku. Sa naglaskom na znali i spasi.

Da ima vatre tamo đe dima ima, Dario Šarić potvrdio je svojim i Ciboninim trijumfom usrid Beograda pred par proljeća, sećate se toga sigurno. Jadranska liga pala je ničice jedini put u svojoj istoriji pred grogiranim zagrebačkim divom, a Šarić je ispunio velik dio očekivanja javnosti, razorio je na tom završnom skupu četvorice, u mojim očima kao košarkaš preteka je ćaću Predraga koji uopšte nije bija za bacit, postao je neprikosnoveni vladar osiromašene domaće scene sa jedva navršenih 20 godina. Istog tog proljeća na ljeto 2014. povuka je pametan potez – iako biran kao 12. pik prve runde drafta, on je dvije sezone proveo na čeličenju kod Dude Ivkovića u turskom Efesu. Nije da je tamo nešto posebno igrački napredovao, ali naučio je još jednu bitnu stvar – borbu za minute i mjesto u momčadi. A Dario je položio i taj ispit ka i one prošle provjere i nagrađen je ovom debitantskom sezonom u Filadelfiji, sezonom o kojoj će se u post-Yu mitologiji raspredati mnogobrojne baje.

Imao je Šarić pritom i one sportske sreće koja prati hrabre, pa su mu tako najveći konkurenti za ovu nagradu, slučajno baš članovi njegove Filadelfije, Džoel Embid i Ben Simons, otpali iz utrke. Simons još prije početka NBA sezone koju je propustio zbog povrede, tako da od njegove najavljivane magije nismo vidjeli baš ništa, dok je Embid, koji je draftan iste godine ka i Dario, ali je propustio pune dve sezone, odigrao prvu polovinu lige, participirajući u 31 utakmici i ostvarujući neke sulude upise u prašnjave knjige debitantskih rekorda. Izvjesno bi bilo da bi baš ovaj momak iz Kameruna bio najboljim novakom godine da se ponovo nije ozljedio i pitanje je šta će biti s njegovom obećavajućom karijerom.

Afrička ebanovina od 213 cm s pozicije centra, što bez problema pogađa trojke, skače i blokira po cijelom terenu, je u svega 25 minuta igre po tekmi ubacio preko 20 poena, a u projekciji brojki na 36 minuta, ostvario bi nevjerojatnih 28,7 poena prosječno. Samo je Vilt Čemberlen kao novak ostvario boljih 29,2 ppg (za sladokusce Džordan je u rookie sezoni u 36 minuta ubacivao 26,5 poena, Lebron Džejms 19,1, a naš Šarić iz priče kralju sasvim bliskih 17,6). Zajeb s Embidom je da je u 3 godine, otkako je u NBA, odigrao 31 od mogućih 246 utakmica regularne sezone, što je banalnih 12,6% i u opasnu sumnju dovodi njegovo buduće košarkaško bitisanje.

Drugom sretnom okolnošću po Darija, ne toliko po Filadelfiju, bila je da je i drugi momak iz grada bratske ljubavi, već pomenuti australski, kažu fenomen, Ben Simons, koji eto baš na Šarićevoj poziciji igra, morao propustiti cijelu sezonu zbog loma kosti u stopalu. I ponovo – Dario je odgovorio izazovu kao pravi as, nakon svih ovih nesretnih okolnosti vodio je primjerom na parketu i dovukao je Filadelfiju gotovo do 30 pobjeda (nakon cipelarskih 10 iz prošle sezone, trećeg najgoreg skora istorije NBA). Šarić je osvojio publiku svojim odgovornim, radničkim shvaćanjem košarice, svojom brigom za momčad, tako da je već u debitantskoj sezoni iznimno popularan u Filadelfiji, koja iz respekta posvojila ga ekspresno i nadimkom – Homie. U idealnoj situaciji, sa Šarićem kao motorom tima, uz dodatak dobrog braniča sa ovogodišnjeg drafta, naravno sa zdravim Embidom i Simonsom, ovo je potencijalno plejof sastav, barem na slabunjavom istoku NBA.

Dario Šarić i Džoel Embid

I dalje mislim da Šarić mora delati na nekim stvarima na kojima se još da poraditi, i dalje mislim da je mnogo veći radnik no talent. Ameri mu u drugoj sezoni neće trpjeti takav postotak šuta iz igre, kao što ga ne trpe ni Nikoli Mirotiću čija je karijera, nakon sličnog početka kao Šarićeva, u gadnoj stagnaciji. Šarić jest na terenu urođeno balkanski spretan i inteligentan, premda nije ni pretjerano brz, još manje skočan košarkaš. Niti Bird, niti Bodiroga nisu bili takvi pa su kraljevali igrom. Reka bi da je najvećom kvalitetom Darija Šarića trud koji ulaže u igri, njegova borbenost je na najvišoj globalnoj razini. Solidan i kao poenter ( 12,8 ppg) i kao skakač (6,3 rpg), odgovoran u obrani, Šarić je i solidnim dodavačem, premda pomalo mehaničkog dara, za razliku od Kukoča ili Tea. Ako vremenom usvoji nove kutove kreacije i geometriju igre može puno napredovati i u ovom segmentu.

Ukoliko Šarić osvoji nagradu za NBA debitanta godine, a bilo bi u redu, iako dosta američkih medija kaže – Brogdon iz plejof momčadi Milvokija – tako bi postao prvim ex-Yu košarkašem kojem je to pošlo za rukom. Nakon Vlade Divca u sezoni 1989-90, Španca Mirotića i Jokića u prethodne dvije sezone, Dario je tek četvrtim košarkašem s područja bivše Juge koji će završiti u prvoj petorci NBA novajlija. Da li bi nagrada rookie godine onda značila da je ovo bila najveća debitantska sezona nekog Jugovića u NBA?

Ne bi reka. Vremena se mijenjaju, jer Dražen Petrović je kao najveći evropski superstar u svojoj prvoj godini dobivao više nego dvostruko manje minuta od Šarića. Primjerice, Dino Rađa je u svojoj debi sezoni ’94 ostvario bolju statistiku (15,1 ppg, 7,2 rpg, 52% šut iz igre), igrajući u boljoj momčadi i ligi ujednačenijeg kvaliteta nego Šarić ove sezone, i na kraju nije završio niti u prvoj petorci novajlija. Ako pogledam samo draft novaka iz 1993. koji su debitirali zajedno s Rađom, nalazim da je imao čak sedmoricu All-Star košarkaša (Kris Veber, Peni Hardavej, Džamal Mešburn, Vin Bejker, Alan Hjuston, Sem Kasel, Nik Van Eksel) kao konkurente. Osim Embida i eventualno Šarića, iz ove klase novajlija ne kulja takav zvjezdani prah. Uostalom i Šarić i Embid su birani još 2014, a NBA draft posljednjih godina žalsono je smiješan u usporedbi sa onima od prije dvije ili tri decenije.

Kada bih kojim slučajem bio gospodarom vremenskih kapsula i odlučio se za vremensko putovanje novajlije Vlade Divca u ovu današnju momčad Siksersa kojom caruje junak naše priče, imam dojam da bi Vlade kao rookie (dok putuje kroz vreme naučio bi mi i košarkašku terminologiju na engleskom tako da bi nešto i kapirao na tajmautu) ovde ostvarivao prosjeke od 20 poena i 12 skokova, uz ispaljenih 5-6 trojki svake noći. Toliko se promijenio stupanj košarkaških sloboda za evropske došljake na NBA parkete u posljednje dvije dekade, i to je samo jedan od razloga prilagodbe Darija Šarića koja protekla je gotovo bezbolno.

Naravno, ovo je tek početak osvajanja Amerike. Po svojoj posvećenosti, ozbiljnosti, predanosti i radu koji ulaže, Dario Šarić je dobrim duhom košarkaškog sveta, najviše me podsjeća na svog čuvenog, nažalost pokojnog sugrađanina. Sve dosad u karijeri zaslužio je jer on ne propušta neke životno bitne časove, ne preskače košarkaške stepenice kao neki drugi, prisutan je na gotovo svakoj lekciji (odigrao sve osim posljednje utakmice u sezoni), a kada jednom apsolvirate dovoljnu količinu gradiva, dođe vrime kad ste i sami sposobni udijelit pokoju lekciju. Homie iz Filadelfije polagano, ali sigurno ulazi u profesorske godine. Novajlija godine u NBA ili ne, Dario u odabiru svog životnog poziva sasvim sigurno nije napravio grešku.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*