Delimehić: Debakl!

Piše: Sanjin Delimehić, NBA SVIJET

Još jedno veliko natjecanje je iza nas, još jednom smo pokazali da su najave jedno, a naše mogućnosti i prikaz na terenu drugo. Najavljivalo se da je današnja utakmica ključna, prije natjecanja se četvrtfinale stavilo kao neki minimum, a da je sve ostalo ovisno o sreći. Analitičari su nas stavljali u favorite iz sjene, takozvane “dark horse” ekipe. Priznajem, i ja sam na temelju prošle godine i ovih pripremnih utakmica bio taj koji je govorio da smo minimum u četvrtfinalu, u nekim scenarijima sam nas vidio i u borbi za medalju. Na kraju, pojeo sam govno.

Na kraju, desilo se slično kao u osmini finala 2015,kad su nas Česi poslali doma sa 21 razlike. Danas su to Rusi učinili još uvjerljivije, 23 razlike, iako je to moglo i uvjerljivije biti. Gledati drugih 20 minuta današnje utakmice je bilo teško mučenje, patnka za sve navijače. Bez žara, požrtvovnosti, želje, ideje, izgledali smo kao selekcija kadeta protiv seniora. Izgubljene lopte, bacanje u prazno, nedostatak vizije, bez napadačkog ritma, u kratko očajno. Koliko smo nemoćni bili govori situacija kad je Bogdanovič od muke htio potrgati dres.

Ali, to nije današnja utakmica, to je odraz Hrvatske kroz ovo natjecanje,izuzev utakmice sa Španjolcima te egzibicije protiv Češke. Prve dve utakmice smo imali sreće da smo igrali protiv ekipa koje nisu imale tu kvalitetu da nas kazne, protiv Crne Gore je odlučio ulazak u utakmicu te naš furiozan početak, iako smo se na kraju morali grčevito braniti da bi obranili pobjedu. Danas, danas je sve došlo na naplatu.
Meni osobno jedna situacija objašnjava cijelu utakmicu danas, jedan napad je odraz nas, kako danas, tako kroz natjecanje.

Na 1.9 sekundi do kraja druge četvrtine, Shved izvodi napad iz auta. Rusija ima ravno jednu sekundu za napad. Očekivano je bilo, i znalo se, da će lopta ići na Mozgova pod košem, jer je to najlakša opcija bila.

Kako se Hrvatska postavila? Planinić, startni centar, ide bliže vrhu reketa, a Roko Ukić ostaje pod košem da brani Mozgova. Rezultat je poznat, alley up, Roko naravno to ne može dohvatiti, Mozgov zabija za odlazak Rusije na +4 na odmor.

U analizi dvoboja protiv Mađarske sam napisao sljedeće:

“Igrom koju je prikazala Hrvatska teško može proći dalje od osmine finala, a kamoli biti favorit iz sjene. Sporo, bezidejno,na momente bezvoljno, bez pravovremenih kretanja, preuzimanja, sa jako puno pogrešaka, te izgubljenih lopti bi kaznila svaka iole ozbiljnija i kvalitetnija ekipa.”. To se danas ostvarilo. Rusija je kvalitetna ekipa, ali ovoliko, to ipak nije. Ova razlika je odraz nas, naše nemoći, ne njihove snage. Oni su samo na krilima Shveda, koji cijelo natjecanje igra fenomenalno, te uz timsku igru, i normalnu taktiku i napade, samo iskoristili ponuđeno.

Iskreno,bio sam mišljenja danas da možemo proći, a onda sam pročitao izjavu Ace Petrovića, gdje je izjavio sljedeće:”Skauting je bio prelagan, točno znam šta moramo raditi.”. Od tog trenutka sam bio uvjeren da ispadamo. Jednostavno, klasičan mentalitet koji nam se višestruko obio od glavu se i danas pokazao kobnim. Prevelika samouvjerenost nas je koštala, tamo di smo trebali pokazati kvalitetu nismo, i to je sva filozofija.

Krenuti će priče i naslovi da je ovo nastavak “Atenskoga prokletstva”, ali ovo ima drugi problem.

Ovo je odraz i refleksija dve stvari:

1) Sustavnog uništavanja i nemara u hrvatskoj košarci, iz doba Danka Radića, kad nije bilo ničega kvalitetnoga, niti rada sa mlađima, niti usavršavanja i napredovanja.

2) Taktičkih pogrešaka i slijepo vjerovanje u isti sistem od strane izbornika. Aco me podjeća na ovom natjecanju na izbornika nogometne reprezentacije, Antu Čačića. Slijepo vjerovanje u iste igrače, isti sistem, kasne i pogrešne odluke, te na kraju, ne priznavanje vlastitih grešaka.

Možda sam ja budala, idiot, ali me zanimaju neke stvari, a ja jednostavno ne vidim odgovor na njih. Kako je moguće da je Hrvatska ovo natjecanje išla iznijet sa 8,u vrh glave 9 igrača, iako se vidilo da sa većinom to ne ide, da sistem koji se gura ne donosi rezultate, već da pobjeđujemo na čisti kvalitet Bogdanovića i Šarića.

Kako je moguće da Planinić i Žorić imaju tolike minute na terenu, pored Bendera i Buve koji su se pokazali boljima? Uz to, zašto je uopće Buva poveden na natjecanje? Da maše ručnikom? Igrao je samo protiv Češke ali je pokazao da može pomoći, da se na njega treba računati.

Zašto se nisu veće minute pružile Ramljaku? Dečko možda nije neki ekstra talent, prevaga, ali zato gine na terenu, ostavlja svaki dio sebe, svaku kap ostavlja na terenu. Ne odvaja se od svog igrača, ne da mu disati. Zašto on nije dobio još minuta na ovome natjecanju?

Zašto se nije više forsirala petorka sa Šarićem na 4 a Benderom na 5,ili sa Bogdanovićem na 4 a Šarićem na 5? Zašto su uporno najveći panjevi dobivali najviše minuta na poziciji centra?
Jedino tko je zadovoljio su najbolji, Bojan i Dario. Dali su maksimum, ali nije dovoljno nažalost bilo. I drago mi je da su iskreni prema sebi i navijačima te kažu otvoreno kako je, bez uljepšavanja i laganja. Našlo bi se još 2,eventualno 3 igrača koja su zadovoljila. Ostali ili nisu dovoljno igrali da bi dobili ocjenu, ili su totalno podbacili.

Pred našim savezom i izbornikom je prijelomni trenutak. Sjesti, pregledati sve, te odlučiti šta dalje. Ako ne ide, neka svatko ide svojim putem, ima trenera koji bi mogli voditi našu reprezentaciju, i koji imaju viziju. Najgore što se može odlučiti je forsiranje. Jer, vrijeme otkucava, nakon 22 godine niz bez medalje se nastavlja, a bolji dani nisu na vidiku. Nažalost.

1 Trackback / Pingback

  1. Slučaj Šarić ne postoji, kriv je izbornik Petrović i njegova bahatost - Ostatak Sveta

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*