Kojim putem krenuti, može li itko reći?

Piše: Miloš Dimić

Hrvatska košarkašaka reprezentacija je doživjela novi potop. Slično kao i već sada 22 godine unazad kada je bilo zadnje postolje. Zadnji krvnici su bili Rusi, za koje se navodno imalo lijeka, barem prema vrsnom stručnjaku na klupi koji se hvalio izvrsno odrađenim skautingom. Svi znamo šta se na kraju desilo, no ovaj tekst neće biti analiza samo jedne utakmice, već pronalaženje razloga i korijena problema. Jer ovo već sada postaje problem, koji nije uzrokovan otkazima Nba “zvijezda” koji praktički niti nemaju ozbiljnu seniorsku sezonu iza sebe, kao ni jednom lošom predstavom protiv Rusa. Ne, korijen ovoga problema ide puno dublje.

Prvu stvar koja je napravljena je prihvaćanje ostavke Ace Petrovića. Odlučio se povući nakon ovoga Eura i više neće biti trener Hrvatske reprezentacije. Kao njegove zamjene se spominju Ante Nazor i Veljko Mršić, koji budite sigurni neće uraditi posao bolje od Ace. Pogotovo Mršić koji je imao previše komičnih (da ne kažemo tragičnih) trenutaka na klupi Cedevite.

Zato ja kao i većina ljudi koja živi u Hrvatskoj, jednostavno osjećam potrebu da i ja budem izbornik/predsjednik na jedan dan. Da probam pronaći uzrok ovog problema zbog kojega već nekoliko godina unaprijed znam ishod svake bitne Hrvatske košarkaške utakmice. Pa krenimo redom.

Europska Hrvatska

Olimpijada je bila odlično odrađena, prošao se kvalifikacijski turnir u ne baš laganom društvu Talijana i Grka i napokon se činilo kako stvari kreću na bolje. Na samom Turniru u Riu su moramo priznati bile vrlo dobre igre, no opet je bio problem eliminacijska utakmica. Ovaj puta su naletjeli na Srbe, pukli su pod pritiskom i izgubili od susjedskih rivala. Ovo s pravom nije okaraterizirano kao potop ili neuspjeh, jer kao što znamo Srbi su na kraju bili najbolji od “ostatka sveta” i izgubili od Amera u finalu. Još jedan razlog je bio to što se napokon nešto dobro dešavalo u ekipi. Svatko je točno znao što radi, selekcija je bila napokon dobra, a vidjeo se i talenat u vidu Hezonje i Šarića koji su napokon nešto dali za reprezentaciju.

Nakon toga dolazi ovaj Euro. Problemi već na samom početku. Otkazi su preplavili Hrvate, otkazao je trojac iz Nba lige, a uz to se i u najbolju ruku solidni Aba igrač Bilan odlučio zahvaliti. Aco je bio u problemima, no ako ćemo iskreno ovo se desilo dosta prije prvenstva, čak i prije početka priprema. Kako i sama riječ govori- pripreme, Aco se trebao tamo “pripremiti” za ove otkaze. Pokazalo se da nije. S druge strane niti jedan igrač koji je otkazao nije imao fenomenalnu sezonu i ne možemo biti 100% sigurni da bi podigao repku na jedan novi nivo. Hezonja je zablistao u utakmici protiv Srbije, no i dalje su bili bolno vidljivi drugi problemi i jedno dobro poluvrijeme ne može to sakriti. Žižić je istina dominirao Aba ligom, no kasnije je prečesto sjedio u Darusafaki, kao i Zubac u Lakersima. Imali su dobre, no ne izvanredne sezone, a iako bi doneli kvalitet više, to ipak ide na ruku trenutnom rosteru uz dužno poštovanje i Planiniću i Žoriću.

Ovde sada dolazimo do prvog problema- izbornik. Aco Petrović je bio odličan igrač, kao trener je sjajan motivator, no previše se puta pokazalo da je taktički jednostavno preslab za ovaj rang. Napad je bio ograničen na soliranja i kreiranje 2 igrača, Šarića i Bogdanovića, što je u suštini i u redu, no kada imaš manjak kretanja ostalih igrača, jako loš spacing, takva igra postaje mučenje. Obrana je samo na trenutke izgledala dobro, videlo se recimo protiv Rusa kako je obrambena petorka vratila rezultat, no u globalu to je izgledalo jako loše. Jednostavno Aco nije dobro postavio igru, čak se usudimo reći i da nije imao igru. Napad je bio dao loptu Bojanu i Šikiu i šta Bog da, a obrana, jebiga momci stisnite i ne dajte da vas probiju.

Smjena generacije

Dolazimo tu i do problema selekcije. Inače kada čujete taj termin “smjena generacija” očekujte da sada dolaze novi mladi igrači, koji se tek trebaju dokazati, a oni stariji i iskusniji dobijaju polako manje uloge. No Aco je odlučio napraviti malo drugačiju smjenu. “Novi” igrači su bili Marko Popović, Luka Žorić, Marko Tomas, a godinu dana stariji su bili i Simon i Ukić. 5 igrača koji su prošli svoj zenit, koji su se počeli već polako opraštati ovaj Euro su imali bitnu ulogu. Uz svo poštovanje koje imam prema liku i djelu Luke Žorića on je i u najboljoj formi bio, barem po meni, višak u ovoj reprezentaciji. Očekivati od njega nakon izuzetno naporne sezone u Ciboni kada je većinu utakmica završavao tako što ne može stajati na nogama. da bude bitan faktor i back up centar je krajnje suludo.

Takvim stvarima se još čak i može progledati kroz prste, čisto zato što ima jedan puno puno veći problem koji traje godinama- pozicija playmakera. Na ovo Euru Hrvati su imali možda i najgori playmakerski par. Ukić je došao vidno povređen, no i kada je zdrav njegov manjak šuta i preveliko driblanje donosi veliki problem, a drugi je bio veteran Popović koji u ovim godinama jednostavno ne može pružati partije kakve smo navikli od njega u dresu reprezentacije. Odradio je čak i solidan posao, u okviru njegovih mogućnosti, no za ekipu koja cilja na medalju jednostavno treba puno više.

Riba smrdi od glave

Kako smo se dotakli te famozne pozicije playa, da bi rješili ovo moramo malo dublje zaći u ovo problematiku. Hrvati nisu imali niti jedan otkaz na bekovskim pozicijama (okej Hezonja ali on nije niti blizu playa) a opet su najbolja rješenja bila Ukić i Popović. Još je jedan play bio pozvan na okupljanje- Dominik Mavra iz Karpoši Sokolia. U najbolju ruku prosječan Aba- ligaški igrač koji kvalitetom sigurno ne može parirati euroligaškim bekovima s ovog Prvenstva. Problem je što ovako iz glave ne mogu naći niti jedno bolje rješenje od ovoga koje je Aco poveo. Okej ima tu mladih momaka kao što je Katić, no je li to dovoljno dobro?

Problem se po meni nalazi u hrvatskim klubovima. U mlađim generacijama čak zna iskočiti poneki dobar bek, no prelaskom u seniorsku košarku gubi im se svaki trag. Prostran je klasični primjer. Momak koji je lomio američke bekove na Svjetskom juniorskom prvenstvu je morao sreću tražiti po Švedskoj i Litvi, a da nije dobio priliku u svojoj zemlji. Takav trend ne pružanja mlađim igračima šanse je raširen po čitavoj Hrvatskoj. Traži se neki kvazi rezultat, dovode se stranci bez ikakvog razloga, a mladi igrači iz pogona se zapostavljaju. Svježi primer je recimo Kaštela, ekipa iz prvog ranga koja je dovela američkog playa, a recimo po kvalitetu će se boriti da uopće uđe u prvih 6. Zašto u toj situaciji kada nemaš uvjeta za tražiti neki veliki rezultat ne dati priliku mlađima da se afirmiraju. Zašto recimo ne bi išli tim putem do uspjeha, svojim kontinutiranim radom u mlađim kategorijama izboriti na kraju i jaku seniorsku ekipu. Taj problem seže od Kaštela, pa sve do onih “jakih” Cibone i Cedevite. Obe ekipe svake godine imaju stranca na mjestu razigravača. Za njih se čak i može reći da ponekada daju šansu mladima, no pozicija playa je prazna već dugi niz godina, a kako stvar stoje tako će i ostati u budućnosti.

Draženovo prokletsvo

Dražen Petrović je bio verovatno najuticajniji hrvatski igrač ikada. Čovjek koji je svojim radom i zalaganjem stigao daleko, no nažalost njegova karijera, a i život su prerano prekinuti. Tu počinje traženje njegove zamjene- Draženovo prokletsto. Zašto prokletstvo? Lako, jednostavno se neće pojaviti igrač kao što je on i nema smisla tražiti njegovu zamjenu i svaliti pritisak cijele Hrvatske košarke na samo jednog čovjeka. Taj teret je bio na Giričeku, svi znamo da se nije nikada proslavio u dresu reprezentacije, a po novome to je Dario Šarić. Po mnogočemu ga se povezuje s Draženom, od rodnog Šibenika, pa do toga da mu je otac igrao u istoj ekipi kao i Dražen. Nepravedno je na ovog momka svaliti toliki teret. On redovito puca pod pritiskom, jednostavno izgara od želje da se dokaže i to se vidi na njemu, ali pritisak je prevelik i on uvek “izgori”. Tako je bilo u svim eliminacijskim utakmicama u kojima je Šarić dao 110% od sebe, a opet je odigrao redovito vrlo loše.

Da se razumijemo Dario je fantastičan igrač, no opet limitiran. Zašto limitiran? On jednostavno nije u ničemu izvrstan, kao recimo Bogdanović u zabijanju koševa, nego je vrlo dobar u svim segmentima. All round igrač koji je tu da poveže redove, a ne da ih vodi. Nije scorer koji će zatrpati koš protivnika šutem, nije dovoljno kvalitetan u low postu da može cijelu utakmicu napad ići kroz njega, a jedino što odskače su dodavanja. No u ovakvom sistemu koji je postavo Aco gdje čitava kreacija pada na njegova leđa, bez praktički ikakve pomoći suigrača, je jednostavno previše za Daria. Što je naravno u redu, nije ovo kritika, već jedan prijedlog kako maksimizirati njegov veliki potencijal. Nema puno igrača kao što su Dario, pogotovo ih nema na našim prostorim i tu je jedinstven, samo mu treba pronaći bolju ulogu.

Put ka sreći

Raspisali smo se i naveli samo neke od problema, barem one koji meni najviše upadaju u oko, a sada je moja dužnost kao “privremeni izbornik-predsjednik saveza” da nađem put kojim treba krenuti, put ka sreći.

Prva stvar je pronaći trenera koji ima viziju i koji bi mogao stvoriti onaj strašni “kult reprezentacije”. To na prvi pogled zvuči jednostavno, no to je verovatno i najteže za uraditi. Dvojicu su već iskoristili. Perasović i Spahija se verovatno neće ponovo prihvatiti ovih uloga, iako bi osobno njima najviše vjerovao. Pod uvjetom da imaju odrešene ruke. Od mlađih bi napomenuo možda Rudežovog brata, Ivana. Niže trofeje po Belgiji i Švicarskoj i vidi se da ima znanje. Trenutno je i izbornik Slovačke, a kada već nema boljih opcija zašto ne dati priliku mladom treneru. Što se može dogoditi, ispadanje u prvom eliminacijskom krugu Eura(čitaj svih natjecanja)?

Rješenjem pozicije trenera u startu rješava problem selekcije i igre, no nedostatak kvalitetnih playeva je već nešto puno teže. Ovaj problem je nerješiv ukoliko se ne promeni nešto iz korijena, a to je da klubovi moraju početi izbacivati svoje igrače. Pogotovo na bekovima. Nije valjda da sve ekipe “u komšiluku” imaju sjajne opcije na bekovima, a jedini Hrvati ne mogu. Srbija ima plejadu bekova, najbolji primer je Jović koji je nominalno 2. play iza Teodosića, a ovo prvenstvo je izvrstan. Ne smijemo zaboraviti ni Markovića koji se povukao, dok s druge strane Slovenci imaju Dragića dokazanog Nba igrača i evo sada i Dončića, najvećeg europskog talenta. Pod hitno promeniti strukturu u Savezu, kao što smo već i naveli- riba smrdi od glave.

5 Trackbacks / Pingbacks

  1. Eurobasket, 2017: Košarkaška simfonija s Balkana - Ostatak Sveta
  2. Slučaj Šarić ne postoji, kriv je izbornik Petrović i njegova bahatost - Ostatak Sveta
  3. Aco Trica na novoj misiji - Ostatak Sveta
  4. Hrvatski izbornik: "Zašto smo u****i" - Ostatak Sveta
  5. "Dijele mi lekcije oni koji su ljubili guzicu velikom vođi! Ako se nastave ucjene, otići ću..." - Ostatak Sveta

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*