Srbija nema nameru da stane

FIBA

Piše: Vladimir Stanković, KOŠ Magazin

Sinoć sam za Sloveniju “potrošio” dosta zgodnih reči koje počinju na slovo s, pa neću sad o sreći, snazi, sistemu… ali hoću o Srbiji koja se, definitivno, vrtatila u svetski vrh! Pobedom nad Rusijom (87-79) Srbija je posle 8 godina ponovo u finalu, i to protiv Slovenije. Nikad viđeno, ali prelepo. Kakva je to radost bila na terenu i na tribinama. Gore su se grlili naši navijači, dole igrači i funkcioneri, Saša Danilović, Dejan Tomašević, Vanja Udovičić… Posle finala na Mundijalu 2014. i na Olimpijskim igrama 2016, uz polufinale na EP pre dve godine, Srbija je ponovo u završnoj predstavi, u poziciji da se popne na najviši stepenik trona na kome je poslednji put bila baš ovde u Istanbulu 2001. Neka se istorija ponovi.

Istanbul nam na Mundijalu 2010. nije doneo sreću zbog teškog sudijskog previda, sada nam se -na neki način – vratilo, iako opet imamo razloga za nezadovoljstvo suđenjem, ne u tako drastičnoj formi kao pre 7 godina ali bilo je nekih sumnjivih odluka, uglavnom na štetu našeg tima. Brojke ne lažu: bolje smo šutirali (59% prema 42%), bolje skakali (34-28), više asistirali (21-15), na kraju krajeva dali smo 8 poena više. Aleksej Šved nam je dao 33 poena i zapretio u poslednjoj četvrtini, ali 11 poena dao je iz 12 slobodnih bacanja, šut iz igre bio mu je 8/20 , za trojke 6/15 i to je bio deo plana: da on ispuni svoju kvotu, ali sa dosta promašaja. Na drugoj strani mi smo imali Bogdana Bogdanovića koji je u finišu odigrao simultanku. Na 76-81, minut pre kraja, držao je loptu 22 sekunde a onda se podigao, izigrao čuvara i stavio tačku na naš ulazak u finale. Šta reći o Bobijevih 18 poena, 6 skokova i 4 asistencije? Ili o Lučićevih 13 uz 8 skokova? Ili o Vasinim koševima kad je gorelo? O Mačvanovim i Milosavljevićevim pogođenim penalima? O važnoj Gudurićevoj trojci za 61-69? Naši momci delovali su kao tim, ovo je timska pobeda, ovo je ogroman uspeh jednog “otpisanog” tima u koji je, izgleda, najviše verovao onaj koji ga je vodio – Saša Đorđević.

S kao Srbija!

B kao Boban&Bogdan

Sjajno prvo poluvreme odigrali su naši igrači. Vođstvo od 48-34 bilo je posledica odličnog napada (ukupan šut 61%, za 2 poena 67%) i još bolje odbrane koja je Ruse ostavila na 34 a Šveda naterala na mnogo promašaja (1/5 za 3 poena, 2/4 za dvojke) tako da je polovinu od svojih 14 koševa dao sa penala. Ako dodamo nadmoć u skoku (19/12) i pogotovo u asistencijama (12/5) jasno je zašto smo na poluvremenu jednom nogom bili u finalu.

Zasluga je celog tima, svih koji su igrali, ali su dvojica ipak odskočila: Bogdan Bogdanović i Boban Marjanović. U prvih 20 minuta dali su po 13 poena, s tim što je Bobi imao i 4 skoka i 3 asistencije od kojih je jedna za Lučiča za naš poslednji koš u prvom poluvremenu bila iza leđa i to tako da je ostavila Lučića samog pod košem.

Sve, ili skoro sve što je Saša Đorđević zamislio i tražio od igrača ispunjeno je. Tim je delovao sigurno, bez trunke nervoze, sa idejama u napadu, raznovrsnim rešenjima i sa jednim super-raspoloženim Marjanovićem koji je potpuno nadigrao kolegu iz NBA Timofeja Mozgova. Uz tandem Bogi-Boban sjajan je bio i Lučić. Izašao je na teren sa steznikom oko levog lakta, ali šutira desnom. Sa 5 uhvaćenih lopti bio je najbolji skakač u našem timu. Jović je, uz 6 poena, podelio i 3 asistencije, koliko i Marjanović. Izgubili smo samo 2 lopte što takođe svedoči o sigurnosti u igri.

Ostala je “sitnica” da se finale “overi” u drugom poluvremenu, ali 14 poena viška bilo je dobar avans.

Kada su nam Rusi u trećoj četvrtini napravili brejk od 11-0, i od -16 (41-57) došli na -5 (52-57) setio sam čuvene rečenice Pive Ivkovića koju naš bloger Dugi Damjanović često cigtira: Zamislite da nas stane a njih krene… Na sreću, brzo je opet krenulo i nas, pa smo u 29. minutu posle koša Jovića vodili 64-52, ali je nevolja stigla u poslednjem minutu kada se u jednoj odbrani povredio Stefan Jović i u pratnji doktora Gage Radovanovića odskakutao ka klupi na levoj nozi… Na kraju treće četvrtine bilo je 57-66, 5 manje nego na odmoru, ali tih 9 poena bilo je na preostalih 10 minuta kao 9 milja.

Bilo je nekih kritičnih momenata u poslednjoj deonici, posebno posle trojke Šveda za 73-75, ali Vasa Micić se revanširao trojkom za 78-73 i pobeda više nije bila ugrožena. Bogdanović je završnicu odigrao maestralno, što čuvanjem lopte, što poentiranjem.

Srbija je posle tri pobede u nokaut fazi zasluženo u finalu i nema nameru da stane.

S kao Sale

Ponavljam se, ali moram i o čoveku koji je u 4 godine preporodio našu košarku sa tri medalje i jednim četvrtim mestom. Video sam kako se večeras, uz Danilovića, Tomaševića i ministra Vanju Udovičića, raduje i Dejan Bodiroga, čovek koji je zalegao da Saša Đorđević pre 4 godine zauzme mesto Dušana Ivkovića. Bio je to pun pogodak, ali zasluge pripadaju i Draganu Đilasu koji je prihvatio predlog. Obojica nisu više u Savezu, ali su naslednicima Daniloviću i Toimaševiću ostavili velikog selektora i sređenu situaciju u KSS. Hvala im, ali najviše hvala Saletu Đorđeviću za sve što je dao, i daje, srpskoj košarci. Njemu, očito, leži Istanbul. Bio sam ovde, nedaleko od ove dvorane, kada je Partizanu doneo titulu prvaka Evrope trojkom protiv Huventuda u poslednjoj sekundi. Sada je ponovo pobednik, kao trener, sa šansom da ponovi podvig iz igračkih dana.

Bravo Sale, bravo momci.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*