KOŠ magazin: Trenerska jugo-škola

Piše: Vladimir Stanković, KOŠ Magazin

Završilo se. Šampion (Slovenija) slavi, s pravom. Vicešampion (Srbija) se ponosno vraća kući sa medaljom posle 8 godina, ali i sa osećajem da kod arbitara nije imala jednak tretman kao rivali. „Bronzana“ Španija je zadovoljna što je osvojila 9. medalju (po tri zlata, srebra i bronze) na 10 poslednjih šampionata kontinenta, i što je Huana Karlosa Navara ispratila u penziju (samo iz reprezentacije) sa još jednom medaljom. Ima još manje ili više zadovoljnih: Rusija je opet pri vrhu, Nemačka i Finska se dižu, Mađari su na EP pobedili posle 48 godina i ušli u osminu finala, znakove progresa pokazali su Ukrajina i Gruzija… Ima, naravno, i nezadovoljnih: Litvanija, Francuska, Italija, Hrvatska, da ne spominjem Izrael koji kod kuće ni grupnu fazu nije mogao da prođe, ili Tursku koja se jedva dovukla do osmine finala i tu završila.

Ne bih da svojatam nekolicinu slovenačkih reprezentativaca samo zato što im se prezime završava na takozvano meko „ć“. Ti momci su rođeni u Sloveniji, domovina im je Slovenija a što su im očevi ili dedovi iz Vranja ili sa Kosova je familijarna stvar koju svako od njih treba da doživljava kako oseća. Međutim, oko selektora Igora Kokoškova nema dileme. On je naš, još jedan biserni izdanak trenerske jugo-škole u kojoj su, to svi priznaju, dominirali srpski stručnjaci. Od Ace Nikolića, rodonačelnika te škole, preko Ranka Žeravice, do plejade trenera stasalih na Crvenom Krstu, Kalemegdanu ili u Koraćevoj avliji u Zdravka Čelara.

Pogledajmo činjenice: Igor Kokoškov je 6. srpski trener šampion Evrope sa nacionalnim timom. Pre njega prvaci su bili Aca Nikolić (1977), Dušan Ivković (1989,1991,1995), Željko Obradovjć (1997) i Svetislav Pešić (2001), svi sa onom ili ovom Jugoslavijom, dok je Kokoškov to ostvario sa Slovenijom. Ako pod jugo-školu, kojoj svakako pripadaju, dodamo Mirka Novosela (zlato sa Jugoslavijom 1973 i 1975) i Bogdana Tanjevića (zlato sa Italijom 1999) dolazimo do 10 titula evropskog prvaka. Imali smo trenera čak i za izvoz, za titule sa drugim zemljama.

Osim 10 zlata iz trenerske jugo-riznice izlašlo je još 7 srebrnih medalja: Aca Nikolić 2, Ranko Žeravica 2, Boša Tanjević, Duda Ivković i Sale Đorđević po jednu, a 6 bronzi osvojili su Aca Nikolić, Petar Skansi, Krešo Ćosić, Željko Obradović (sa Jugoslavijom), Mirko Novosel Aca Petrović (sa Hrvatskom). Ukupno 23 medalje.

Tezu o dominaciji naših trenera potvrđuju i brojke iz Kupa šampiona, odnosno Evrolige. U istoriji Final Four turnira, od 1988, Srbija je daleko najzastupljenija po broju prisustva naših trenera. Njih šestorica (Obradović, Ivković, Maljković, Pešić, Vujošević, Bogojević) imaju ukupno 35 učešća. Druga je Italija sa 21.

O broju titula i da ne govorimo. Naši stručnjaci sakupili su ih 16: Obradović 9, Maljković 4, Ivković 2, Pešić 1. Na F4 su bili i Hrvati Pavličević, Skansi, Repeša, Spahija, Perasović, kao i Crnogorac Duško Ivanović. Od svih njih titulu prvaka Evrope osvajao je samo Željko Pavlićeviuć, sa Jugoplastikom 1991.

Bez dobrih trenera nema ni titula ni velikih igrača. Sjajno je što Saša Đorđević i Igor Kokoškov, dvojica iz srednje generacije naših stručnjaka, nastavljaju lepu tradiciju i što dokazuju da je znanje kao nepresušni izvor, mada ga povremeno treba negovati i paziti.

Srbija je po trenerima na vrhu, po reprezentaciji pri vrhu sa obećanjem Saše Đorđevića da će se u dogledno vreme svirati i srpska himna na nekom velikom takmičenju. A kad rođeni pobednik to kaže treba mu verovati.

Na kraju, hvala momcima za ovih 17 dana zadovoljstva. Otišli su kao otpisani, kao „C“ tim, a vraćaju se kao junaci, sa srebrom koje ima zlatni sjaj imajući u vidu okolnosti, od odsutnih igrača do suđenja.

Što se mene lično tiče, na mojoj lestvici medalja koje sam „osvojio“ na veliki takmičenjima, a „imam“ ih 15 sa evropskih i svetskih šampionata i olimpijskih igara, ova će imati vrlo visoko mesto. Još se emocije nisu slegle, ali čini mi se da ću ovo srebro u mojim sećanjima smestiti odmah do zlata iz Atine 1995. koje će uvek biti prvo zbog okolnosti u kojima je osvojeno, posle trogodišnjih sankcija, protiv publike i u inat celom svetu. Ovih 12 momaka koji su osvojili tu srebrnu medalju nisu najbolji tim koji su Jugoslavija/Srbija slale na evropska prvenstva, ali jesu igrači koji su dali sve od sebe i pošteno se borili. Suze posle poraza najbolji su svedok njihovog odnosa prema reprezentaciji.

Zaslužili su avion koji je poslat po njih i balkon koji svake godine dočeka najbolji deo sportske Srbije.

1 Trackback / Pingback

  1. Luka predao papire! - Ostatak Sveta

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*