Izbavitelj(i) mojih Bullsa

Piše: Hrvoje Frančeski

Izvor: telesport.telegram.hr

U košarkaškom sam paklu.

Prvo sam se samozavaravao da moji Bullsi imaju nekakve šanse za naslov. Nakon toga sam se samozavaravao da se Derrick Rose može vratiti u staru formu. Nakon toga sam se samozavaravao da su Gar Forman i John Paxson ipak nogama na zemlji te da će na vrijeme krenuti u rebuilding. Sada, dvije godine prekasno, konačno smo tu. Nije lijepo.

Chicago Bullsi se svake večeri natječu jedan s drugim tko će biti nesposobniji. Luđi. Odurniji. Počelo je još na pripremama kada je Bobby Portis, nakon što je dulje vremena trpio prigovore i gurkanja Nikole Mirotića, šakom raspalio španjolskog Crnogorca ili crnogorskog Španjolca kojemu je čitava momčad zamjerala što se u kampu pojavio s osjećajem kao da mu startno mjesto pripada. Mirotić je završio u bolnici i sasvim je izvjesno da više nikada neće zaigrati za Bullse nakon što je čitava momčad stala na Portisovu stranu, a Bobby je dobio od kluba nametnutu suspenziju.

Bio je to samo uvod u sezonu koja bi mogla završiti na sličan način kao ona prije 17 godina, kada su se aktualni trener Bullsa Fred Hoiberg i legendarni centar Hrvatske Dalibor Bagarić družili na klupi, dok su na terenu mladi Ron Artest i Elton Brand pokušavali nametnuti kao startni igrači. Ta je momčad upisala 15 pobjeda u sezoni, a unatoč tome što su u toj ekipi značajne minute igrali likovi poput Brycea Drewa i Khalida El-Amina, kojih se ne sjeća valjda nitko osim onih koji su morali trpjeti njihovu beskrajnu nesposobnost, mogu slobodno reći da bi današnje Bullse natamburali u 90 od 100 utakmica.

Da budem iskren, gadi mi se ova momčad. Prošlogodišnja mi je bila ne pretjerano draga, ali ova je baš vrijedna prezira. Smatrajte se sretnima što ne patite od nekog očito duboko usađenog psihološkog poremećaja, pa ne morate svaki dan gledati kubističku facu Denzela Valentinea dok promašuje još jedno otvoreno polaganje. Što verbalno ne tjerate rodbinu Justina Holidaya da opći s raznim životinjama, što pitomim što divljim, dok on uzima još jedan od nerezonskih šutova. Što s čežnjom ne gledate u svoj trimer pa u podivljalu kosurinu Robina Lopeza, pa opet u trimer, pa opet u grivu Robina Lopeza, dok centar Bullsa još jednom zaboravlja kako se radi boxout. Što ne provodite sate i sate na trade machineu pokušavajući pronaći papka koji će s rostera uzeti Jeriana Granta i njegov polomljeni šut, Krisa Dunna i njegov zbog lijenosti neostvarivi potencijal ili Paula Zipsera i njegovo veliko ništa.

Mislim da Dončić može biti najbolji Europljanin u povijesti. Možda pretjerujem. Možda. Upravo na tom “možda” počiva sezona Bullsa

Naravno, nije sve baš toliko odvratno. Bobby Portis napreduje svake godine otkako je došao u ligu i mogao bi se razviti u solidnu rotacijsku ‘četvorku’, baš kao što Cristiano Felicio postaje solidni zamjenski centar. David Nwaba, koji se ozlijedio prije par tjedana, unosi puno borbenosti u generalno nezainteresiranu obranu. Lauri Markkanen je iskoristio odsustvo Portisa i Mirotića, nadmašio sva očekivanja i definitivno je u utrci za Rookieja godine nakon sjajnog izdanja na Euru. Jednom kad se vrati, Zach LaVine bi trebao preuzeti mjesto prvog igrača momčadi.

Srećom, ostali su dovoljno nesposobni, pa su Bullsi trenutno u živoj utrci s Atlanta Hawksima, Sacramento Kingsima i Dallas Mavericksima za posljednje mjesto u ligi. Sezona je prekrižena odmah na početku, to je jasno. Nagrada za nesposobnost, živciranje, urlanje na ekran i apsolutni prezir uslijedit će na njenom kraju. Bullsi (ne)igraju za prvi pick na draftu.

Koliko god mrzio Formana i Paxsona, jedno im se ne može poreći – uvijek su znali draftati.

Naravno, imali su i oni svojih omaški (Tyrus Thomas umjesto LaMarcusa Aldridgea!), ali generalno gledano su tijekom drafta bili toliko sjajni koliko su u svim drugim aspektima menadžerskog zanimanja bili nesposobni. Izabrali su Joakima Noaha devetim pickom unatoč tome što su mnogi sumnjali u njegovu kvalitetu, poput kolumnista Chicago Tribunea Ricka Morrisseya koji je na kraju pojeo svoj članak u kojem je kenjao po Đou. Luola Denga su izabrali sedmog na draftu. Donijeli su ispravnu odluku kada su uzeli Rosea ispred Michaela Beasleya. Uboli su Taja Gibsona 26. pickom. Pronašli su Jimmya Butlera posljednjim pickom prve runde. Čak i neki igrači koji se baš i nisu nametnuli u Bullsima, poput Jamesa Johnsona, ili onih koje su izabrali i odmah trejdali poput Jusufa Nurkića i Garyja Harrisa, danas igraju jako dobru košarku. Iako bih volio da momke uvaljaju u katran i perje (dobro, samo Formana jer se još uvijek sjećam sreće zbog Paxsonova pobjedničkog šuta u finalu protiv Sunsa) i potjeraju iz grada, mogu to slobodno napraviti nakon drafta koji nudi nekoliko zanimljivih opcija.

Bullsi će vrlo vjerojatno imati top 5 pick, što je prava sreća pošto na draftu postoji pet igrača (točnije 4+1) koji bi mogli opravdati visok izbor.

Koga bih ja želio u svojoj momčadi? Krenimo redom.

5 Mohamed Bamba

Mohamed Karlakwan Damala Bamba jedini je od petorice za kojeg bih stavio ruku u vatru da će godinama biti NBA igrač. Momak iz Harlema visok je 213 centimetara i ima toliki raspon ruku da može sjedeći na zadnjem sjedištu limuzine zatvoriti vrata s obje strane bez micanja. Bamba je uz svoju visinu izrazito pokretan i skočan – ne samo na otvorenom terenu, što ga čini opasnim finišerom u tranziciji, već i bočno, zbog čega se brzo vraća u defenzivnu poziciju bilo kada brani post jedan-na-jedan, bilo kao ispomoć nakon defenzivne rotacije.

No, najveće oružje ovog mladića nisu fizikalije. Njegovo najveće oružje je njegova inteligencija.

Bamba svoju pamet prvenstveno pokazuje na defenzivnoj strani terena, gdje je kombinira s izuzetnim zalaganjem. Pogledajte blokadu tijekom utakmice protiv DeAndrea Aytona i njegovog Hillcrest Prepa i primjetit ćete način na koji pristupa ovoj vještini – njegova ruka ne ide prema naprijed, on ne udara loptu, on ne zakucava. Umjesto toga zalijepi svoj veliki dlan za balun i gura ga prema dolje. Nije efektno kao kad skočite i pošaljete loptu na treći red tribina, ali je znatno korisnije za momčad – velika većina Bambinih blokada završava u njegovim rukama, nakon čega mirno loptu prosljeđuje svojim suigračima koji se već otpuštaju niz aut linije kako bi brzo finiširali u tranziciji. Bamba koristi svoju inteligenciju i da bi bio u poziciji u kojoj može lijepiti blokade. Njegovo čitanje suparnika i razumijevanje pravila rotacije učinilo ga je iznimno poželjnom robom prošlog ljeta.

Premda je dobio ponude Dukea i Kentuckyja, Bamba je potpisao za Texas Longornse i tako postao njihov najvažniji igrač otkako je Kevin Durant nosio narančasti dres. Texas bi trebao biti savršena odskočna daska za njegovu karijeru, što se da i naslutiti iz prve dvije utakmice sveučilišne karijere nakon kojih Bamba ima 14 poena, 9 skokova, 65 posto šuta iz igre i monstruozne četiri i pol blokade po utakmici.

Postotak šuta iz igre, premda fantastičan, pokazuje dvije stvari. Prva je da Bamba nema razvijenu napadačku igru u half courtu. Njegov šut s distance je u počecima razvoja, pošto u mlađim kategorijama nije imao potrebu šutirati iz daljine. Tri metra od koša Bamba je beskoristan kao realizator, ali pokazao je veliku želju da popravi taj segment igre. Post igra mu je fluidna, ali siromašna, te nema dovoljno kontri da odgovori na kvalitetnu obranu nakon što mu suparnik zatvori prvi pokušaj. I tu dolazimo do druge stvari koja se može iščitati iz ove brojke* – Bamba je jebeno pametan. Spomenuo sam to već, jelda?

*Znam, smiješno je iščitavati nešto iz statističkog uzorka od svega dvije utakmice, ali ove brojke se samo nastavljaju na srednjoškolske, što im ipak daje određenu težinu, osobito kada uzmemo u obzir da se tendencije daju primijetiti i golim okom.

Texasov centar točno zna koje su mu mane i zbog toga ne forsira, nego igra unutar svojih mogućnosti. Zakucavanje oko obruča, pospremanje ofenzivnih skokova, horok iz dvokoraka protiv sporijih suparnika i finiš u tranziciji načini su na koje dolazi do poena i dalje od toga ne gura, zbog čega ga suigrači obožavaju jer ne troši beskorisno lopte.

Bamba je u Longhornsima došao u ruke iznimno kvalitetnom treneru. Shaka Smart je odveo maleni VCU do Final Foura nakon četiri uzastopna pojavljivanja u March Madnessu, a u Texas je stigao zato da bi povećao svoju regrutorsku moć i radio s igračima poput Bambe ili beka Andrewa Jonesa, koji bi, izađe li na draft, mogao biti izabran u drugoj rundi. Smart je svojim igračima dao popis s 21 principom njegovog sustava igre, a Bambi omiljen je “Sve što radimo je domino.”

“Princip je dosta jednostavan. Ukoliko jedan igrač igra s energijom, drugi će pokušati biti još bolji”, objasnio je Bamba, koji je prvi inicirao dolazak u Longhornse nakon što je proveo vrijeme sa Smartom u U-18 reprezentaciji SAD-a.

Zašto onda ovaj igrač nije više na listi želja? Prvi razlog je konkurencija. Drugi razlog je ofenzivna limitiranost. Da Bullsi imaju riješen kreatorski dio momčadi, zgrabio bih Bambu objeručke pošto ima potencijal biti jednako dobar kao Rudy Gobert u zaštiti reketa i skoka. Ovako on ostaje utješna, ali i dalje sjajna nagrada.

4 DeAndre Ayton

Centar visok 216 centimetara koji može driblati kao bek, koji ima mekan šut, koji razumije hi-lo igru, koji je eksplozivan i skočan, hrpa savršeno koordiniranih mišića koja naizgled ne može pogriješiti – to je DeAndre Ayton. Zašto je onda tek četvrti na listi?

“Svaki put kada ga gledam, vidim vatru s kojom igra. To je ista vatra s kojom igram i ja”, rekao je Arizonin centar nakon što su ga uspoređivali s Kevinom Garnettom. Istina je poprilično drugačija. Dok je Garnett igrao s vatrom snažnijom od one koja bukti u svim jamama pakla, Aytonova vatra je više nalik onoj kada pokušavate zapaliti dvije zelene i vlažne grane na kampiranju dok s neba pljušte hektolitri vode.

DeAndre Ayton nekad igra kao da ga nije briga.

Jasno, svi smo imali trenutaka na poslu tijekom kojih smo željeli biti na piću s prikama, ili u kinu, ili s gamepadom u rukama, ali nitko od nas ne igra košarku. Nezalaganje nije kvaliteta koju želite imati od svog prvog picka na draftu.

Ayton je odlučio utišati svoje kritičare pa je započeo svoju sveučilišnu karijeru uz prasak. Nakon tri utakmice protiv slabašnih protivnika koji neće vidjeti Madness (ukupni omjer tih ekipa je 3-9) Ayton zabija 19 poena uz 12 skokova i 60 posto šuta za tri.* No samo je pitanje vremena kada će se vratiti natrag starim navadama.

*Ayton nije prvo ime svoje momčadi. Junior Alonzo Trier, koji po predviđanjima neće biti izabran ni u drugoj rundi drafta, zabija 30 poena po utakmici. Neloše.

Aytonov talent je ujedno i njegovo najveće prokletstvo. Često se događa da prestane napadati obruč te uđe u seriju pokušaja preko ruke koji obično završavaju na prednjem obruču, jer mu izbačaj nema najljepšu parabolu – po čemu malo podsjeća na Dwyanea Wadea kada je tek došao u ligu. Unatoč tome što jako lijepo pronalazi otvorenog igrača nakon udvajanja, nekad će tvrdoglavo zadržati loptu i pokušati riješiti situaciju sam. Faulira nakon promašaja jer ga izjeda frustracija. Nije napredovao već dvije godine. Nezreo je.

Stavi li sve ove stvari po strani, Ayton bi mogao biti igrač poput Karl-Anthonyja Townsa. Prirodni talent koji posjeduje nevjerojatan je. No, ako se ne posloži u glavi, bit će samo još jedan starter i neće postati ono što može biti – najbolji igrač generacije.

3 Marvin Bagley

Duke je prvorangirana momčad sveučilišne košarke, a Marvin Bagley, najbolji srednjoškolac prošle godine, njen je najtalentiraniji igrač. Krilni centar se sjajno snašao u sustavu Mikea Krzyzewskog koji bi na draftu mogao izroditi čak pet pickova prve runde – uz Bagleya, tu su starosjedilac Grayson Allen te nešto mlađi Trevon Duval, Wendell Carter i Gary Trent.

Bagley je u načelu prvo ime, što pokazuje i statistika. Nakon pet pobjeda Blue Devilsa Bagley zabija 19 poena uz 9 skokova te šut iz igre od 62 posto. Jedini problem? Duke je tijekom tog perioda igrao jednu ozbiljnu utakmicu protiv Michigan Statea iz koje je Bagley morao izaći nakon što je dobio prst u oko te nismo vidjeli kako igra protiv ozbiljne konkurencije.

Upravo bi kvalitetna konkurencija mogla predstavljati ozbiljan izazov njegovoj igri, pošto je Bagley jedan od onih igrača koji sjajno rade mnoge stvari, ali u ničemu nije baš aaaaaaaaaaaaaaaaaaa, ludilo. Igra u tranziciji mu je vjerojatno najjače oružje zbog izrazite skočnosti, lijepog kretanja i promjene smjera te više nego solidnog floatera koji povećava arsenal poteza oko obruča. U punom napadu može poentirati iz bilo koje pozicije ispod linije trice – bilo sam iz driblinga, bilo u situacijama koje su mu asistirane, bilo kroz post koji je sirov, ali pokazuje znakove napretka. Bagley je pritom jako miran i staložen te brzo donosi odluke, a ima i krasan pregled igre i solidan dribling za svoje 209 centimetara visoko tijelo, što ga čini savršenim sistemskim igračem. Istina, šut za tricu mu je katastrofalan, ali ima lijep izbačaj i sigurno ga može popraviti.

Problem je upravo to – Bagley je sistemski igrač. Duke će to dodatno potencirati. On je iznimno koristan u kvalitetnim momčadima, kao point forward, kao slasher, kao igrač koji gura loptu u tranziciji. No, po svemu što sam dosad vidio, ne čini mi se da može biti čovjek koji će sam stvarati razliku. Stvar s Bagleyem je da dobivate igrača, to je jasno. On je glue guy, svaštaroš, sigurna druga ili treća violina šampionske momčadi. Što je sjajno, jer takve igrače trebate. No, ovo je draft u kojem možete izvući više, a Bagley nema plafon poput Aytona i Bambe, ali nema ni dno poput njih.

2 Michael Porter  Jr

Michael Porter je najtalentiraniji od svih navedenih igrača. Njegov skok-šut je čista poezija pokreta, liricizam u rangu Pabla Nerude i Stevena Patricka Morrisseya dok je još bio dobar. Može se dići i iz driblinga, i kroz bokove i iz kuta. Ne promašuje s poludistance. Ima 207 centimetara i naravno da ga svi uspoređuju s Kevinom Durantom. Efikasan je i igra mu ne oscilira. Razumije suparnike i zna koje može riješiti prvim korakom – koji i dalje mora poboljšati – koje može izbaciti fintom, a preko kojih može šutirati. Porter je ujedno skočan, brz i posvećen igri. Možda nije najsnažniji igrač, ali zna završiti akcije iz kontakta, ima sjajnu kontrolu tijela u letu, a skače kao da ima federe u nogama. Usto je i iznadprosječan defenzivac koji jako dobro koristi svoju krakatost da bi zaštitio reket i stvarao pritisak na loptu.

Zašto onda nije moj prvi izbor? Michael Porter je ozlijedio donji dio leđa.

Odigrao je svega dvije minute za Missouri i nakon toga je izletio van. Hernija diska. Čeka ga mikrodisektomija L3-L4 spinalnih diskova što će ga izbaciti iz stroja na tri do četiri mjeseca, odnosno do kraja sveučilišne sezone. Najtalentiraniji igrač možda nikada više neće igrati na istoj razini. Možda.

Ukoliko se vrati kao prije Porter, ima toliko talenta da morate riskirati. Prvi pickovi koji su se gadno ozlijedili u zadnjih nekoliko godina? Blake Griffin. Ben Simmons. Joel Embiid. Porter je toliko dobar. Ne bih ga uzeo prvim pickom, ali drugim ili trećim, čak i u ovakvoj konkurenciji. Objeručke. Za njega se isplati kockati.

1 Luka Dončić

Igrom slučaja gledao sam prvu utakmicu Luke Dončića u Real Madridu i odmah sam se zaljubio. Dok svi ovi momci igraju protiv dječaka, protiv svojih vršnjaka, Luka je igrao protiv odraslih muškaraca. Protiv igrača koji su osvajali Euroligu. Protiv igrača koji su igrali u NBA-u. I protiv njih je dominirao.

Pokazao je što može kada je na prošlom Euru pomogao Goranu Dragiću da odvede Sloveniju na krov Starog kontinenta. Pisao sam već o njemu i ne namjeravam dodatno elaborirati. Obožavam ovog momka. Mislim da može biti najbolji Europljanin u povijesti. Bolji od Paua, od Sabonisa, od Kukoča, od Petrovića, od Dirka. Možda pretjerujem.

Možda.

Upravo na tom “možda” počiva sezona Bullsa. Pratit ću je pozorno, s određenom dozom gađenja. Navijat ću da se Markannen, LaVine, Portis i Felicio nastave razvijati. Nadat ću se da će uspjeti neke igrače pretvoriti u pickove. A jednom kad sezona završi i krene ples kuglica, stisnut ću fige da Bullsi dobiju prvi pick i nadati se da će njime izabrati sjajnog Slovenca.

 

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*