A bili su evropski prvaci…

Printscreen / KOS Magazin

Piše: Vladimir Stanković, KOŠ magazin

Pročitah ovih dana da KK Bosna iz Sarajeva nije otputovala u Ohrid na meč ABA 2 lige. Razlog: nema para. Izgubiće službenim rezultatom, sledi novčana kazna koju nema odakle da plati, kao i pretnja izbacivanja iz Lige bez prava povratka izvesno vreme ako se slučaj ponovi…

U sredu uveče odgledah još jedno tužno izdanje Partizana u Evrokupu, Bilbao se revanširao za poraz na svom terenu a „crno-beli“ su još jednom pokazali da su sa ovim timom zalutali u Evropu.

Neki dan ranije video sam šetnju Crvene zvezde Draženovim domom”, Cibona je na kraju samo „našminkala“ semafor i izglednu katastrofu od 20 razlike svela na podnošljivih 6 poena.

Kakve veze imaju ove tri vesti? Osim vremenske bliskosti povezuje ih činjenica da su sva tri pomenuta kluba, dakle Bosna, Partizan i Cibona, bili evropski prvaci. Istina davno, ali bili su. Bosna 1979. kao prvi jugoslovenski klub, Cibona je najbolja bila 1985. i 1986. a Partizan 1992. Bosnu su do titule predvodili asovi formata Mirze Delibašića, Žarka Varajića i Ratka Radovanovića, Cibonu Dražen i Aca Petrović, Mihovil Nakić, Zoran Čutura, Andro Knego, a Partizan Saša Đorđević i Predrag Danilović. Bilo nekad…

Sva tri kluba su u velikoj krizi, sportskoj, finansijskoj, organizacionoj, kadrovskoj. Zapravo, sve to ide jedno s drugim. Dugovi izazivaju odlazak (i nedolazak) igrača i dobrih stručnjaka, gube se sponzori, gledaoci ne dolaze jer ne vole da gledaju poraze tima za koji navijaju, uspešni ljudi nerado ulaze u uprave jer znaju da je klub vreća bez dna…

Nije za utehu, ali je indikativno da su u sličnoj situaciji još neki bivši prvaci Evrope, neki čak i u goroj od ove u kojoj je „naša“ trojka, odnosno četvorka ako dodamo KK Split. Na primer, ASK Riga, trostruki prvak Evrope sa početka Kupa šampiona (1958,1959,1960) od 2009. – ne postoji. Dinamo iz Tbilisija, pobednik Kupa šampiona 1962. (90-83 protiv Real Madrida u Ženevi) postoji, igra gruzijsku ligu i živi od sećanja na slavnu prošlost: 4 puta prvak SSSR, 3 kupa SSSR, ima i 4 gruzijske lige…Životari, ali postoji.

Prvak Evrope 1984. bila je Banko Di Roma. U finalu u Ženevi bila je bolja od Barselone (79-73). Iste godine osvojila je Interkontinetalni kup, dva puta je pobeđivala u Kupu Koraća (1986,1992). kasnije bila poznata pod imenom Mesađero, danas je pod nekim imenom u A2 italijanskoj ligi…

Kantu je verovatno najmanji evropski grad (35.000 stanovnika) koji je dao evropskog prvaka. Košarka u ovom gradu ima dugu tradiciju, naš Bora Stanković, kasnije dugogodišnji generalni sekretar FIBA, bio je prvi inostrani trener koji je osvojio italijansku ligu. To mu je uspelo sa Kantuom 1968. Dve titule prvaka Evrope stigle su 1982. i 1983, plus 4 Kupa pobednika kupova, 4 Kupa Koraća. 2 Interkontinetalna kupa, 3 italijanske lige… Klub je padao i u A2 ligu, danas životari u A1 daleko od stare slave a vlasnik je, čini mi se, neki ruski biznismen…

Još jedan italijanski klub ima mnogo svetliju prošlost od sadašnjosti. Reč je o Varezeu, klubu koji je pod imenom Injis osvojio 5 kupova šampiona i još 5 puta bio finalist (u 10 uzastopnih godina). Ima i 10 nacionalnih liga i 4 kupa. Klub je do najvećih visina digao naš prolsvljeni trener profesor Aleksandar Nikolić. Pre 13 godina, 2004, bio u A2 ligi, sada je u donjem delu tabele A1.

Šta reći o Jugoplastici? Prvi tim koji je ponovio tri titule ASK Rige sa početka Kupa šampiona… Splićani su najbolji bili 1989,1990. i 1991, treći put kao Pop 84“. Jugoplastike odavno nema, kao što nema ni nekadašnje košarke u Splitu. Postoji klub, KK Split, kome je i Jadranska liga preveliki zalogaj pa tavori u Ligi hrvatske, bez izgleda da se u dogledno vreme bar simbolično približi nekadašnjim rezultatima.

Tek u nešto boljoj situaciji je Limož, prvak Evrope 1993. sa Božom Maljkovićem na klupi. Preživeo je bankrot, izbačen u Drugu ligu, dugo se oporavljao, sada je opet u elitnom razredu i pri vrhu francuske lige, ali veoma daleko od nekadašnjih evropskih visina. U još goroj situaciji je Huventud iz Badalone, prvak Evrope 1994. Godinama je u donjem delu ACB lige, ove sezone predstoji mu žestoka borba za opastanak. Nema više ni igrača kakvi su bili braća Rafa i Tomas Đofresa, Viljakampa, Rudi Fernandez, Riki Rubio, još manje dobrih stranaca.

Jedan od posrnulih evropskih velikana je i Virtus iz Bolonje, nekada poznat kao Kinder. Pod tim imenom bio je prvak Evrope 1998. i 2001, kao prvi šampion nove Evrolige. Prethodnih godina bio je gotovo pred gašanjem, prošle sezone se nekako izborio za povratak u A1 i sada je u sredini tabele, Kantu, Vareze i Virtus su 7, 8. i 9. u italijanskoj ligi.

Nabrojah 12 klubova koji zajedno, ako sam dobro računao, imaju 23 titule prvaka Evrope!Problem je što poslednja, Kinderova, datira iz 2001… Sve ostalo je iz prošlog veka.

Uzroci krize su svuda slični: nedostatak para, povlačenje sponzora, nedovoljna pomoć gradova i opština… Bez čvrste materijalne baze igrači ne mogu ni da se stvore, ni da se kupe, bez igrača (i trenera) nema titula, bez rezultata nema publike, dobrih TV ugovora, međunarodnih takmičanja… I tako u krug. Ima i suprotinih primera, neki klubovi su uspevali, uz pomoć države ili bogatih sponzora, da prevaziđu krize ili se podignu iz sivila proseka (CSKA, Olimpijakos, Panatinaikos, pa i Crvena zvezda…) ali 12 bivših prvaka Evrope za sada nisu u toj kategoriji.

Gube utakmice i ugled, ali istoriju im niko ne može oduzeti.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*