Piše: Srđan Nikolić
Preneseno sa: aktualac.net
Kraj OI u Riju donio nam je nove/stare prvake. Bez previše uzbuđenja, reprezentacija SAD-a sastavljena od igrača iz najjače košarkaške lige na svijetu dominantno je osvojila još jedno zlato za olimpijsku kolekciju svoje zemlje. Ipak, sveukupni dojam je da su NBA igrači koji su prihvatili poziv (dakle, ne i najbolji) nekako samo odradili posao, demonstrirajući silu samo u finalnoj utakmici protiv reprezentacije Srbije. I to ne cijelu utakmicu, već samo prve tri četvrtine. Je li u pitanju bio umor od prethodne sezone, čuvanje za sljedeću, nedostatak interesa ili nešto četvrto ne znamo, ali košarkaška publika je ostala uskraćena za nešto više od pukih pobjeda.
A nije oduvijek bilo tako. Vraćajući se u ne tako davnu prošlost i na cijelu priču oko stvaranja Dream Teama, tj. vraćajući se na sam početak i olimpijsku 1992. godinu, dolazimo do igrača koji su imali veliku želju da NBA košarku promoviraju na najbolji mogući način, čija je želja za pobjedom bila toliko velika, toliko snažna, da se gotovo mogla fizički osjetiti. Imali su jasan stav da je protivnika trebalo košarkaški uništiti, gotovo poniziti, kao kada stariji klinci iz kvarta dođu na “basket” i demonstriraju silu na mlađoj djeci koja još jedva dobacuju loptu do obruča. I sve to u želji da se pokaže stav i klasa – da se zna tko je gdje u košarkaškom svijetu.
Naravno, svima je poznata priča oko originalnog Dream Teama. Svima je poznato da su svi protivnici bili nedostojni njihove klase i umijeća, te da su protivnike pobjeđivali kao od šale: prosječna razlika od gotovo 44 poena po utakmici, uz pobjedu od čak 32 razlike u finalu protiv vjerojatno najbolje selekcije koju je Hrvatska ikada imala, dovoljno govori u prilog tome. Taj Dream Team je ušao i u košarkaške anale kao službeno najbolja momčad koja se ikada pojavila na košarkaškom terenu kada je 2010. godine uvršten u košarkaški Hall of Fame. Napisano je i mnogo pretpostavki tipa što bi bilo da je u Barceloni mogla nastupiti zlatna generacija jugoslavenskih košarkaša koja je godinu dana prije toga, na EP u Rimu, predominantno osvojila zlatnu medalju. Sve je to već negdje rečeno i na to se nećemo osvrtati.
Ono što nikada nije ozbiljnije razmatrano je pitanje da li bi ikada uopće došlo do tog meča Sovjeta i Jugoslavena u finalu OI ’88 da su pravila nastup u Seulu dopuštala najboljim NBA igračima i da li bi se upravo ta američka momčad zvala Dream Team?
Pitanje je samo po sebi vrlo zanimljivo. Košarkaški vizionar i dugogodišnji dio vrha FIBA-e, Borislav Stanković, uvidio je koliki bi utjecaj na popularizaciju košarke imala pojava američkih profesionalaca na natjecanjima koje organizira FIBA. Predložio je 1989. godine i radio na tome da profesionalci dobiju dozvolu da se pojavljuju na svim međunarodnim natjecanjima pod okriljem njegove organizacije. Ideja je prihvaćena, ali ne od Svjetskog Prvenstva u košarci 1990., već od OI u Barceloni 1992. godine. To je bilo vrijeme u kojem je NBA doživljavala nevjerojatnu promociju po cijelom svijetu, u svom vrhuncu, sa igračima koji će, vrijeme je pokazalo, biti i najveće legende svojih klubova. Poštujući iste principe po kojima je nastao originalni Dream Team, uz izuzetak igrača sa koledža, pokušao sam doći do odgovora koji bi igrači predstavljali SAD na OI ’88 u Seulu. Prvo, to su morali biti igrači koji su te sezone izglasani u jednu od prve dvije napadačke petorke NBA lige, s obzirom da se izbor za treću postavu javlja tek godinu dana kasnije. Nakon toga se u obzir uzima nastup na All-Star utakmici te sezone jer je svih 11 igrača originalnog Dream Teama (bez Laettnera) igralo ili bilo izabrano za All-Star meč 1992. godine. Nakon toga, u obzir sam uzeo i broj glasova za MVP-a sezone kao vrlo bitan faktor, kao i izbor u jednu od dvije obrambene postave prvenstva. S obzirom da je prvi uvjet bio izbor u momčad lige, u startu se mora eliminirati tada još uvijek Nigerijac Akeem Olajuwon koji u to vrijeme još uvijek nije bio Hakeem (dodao je slovo H imenu početkom ’90-tih) jer nije imao američku putovnicu. Dobio ju je tek 1993. godine zbog čega nije mogao igrati ni u originalnom Dream Teamu iako je bio uvjerljivo najbolji centar lige i u toj momčadi je svakako bilo mjesta i za njega.
Zanimljivo, i te 1988. godine u All-NBA momčadima našlo se čak 8 igrača koji su i četiri godine kasnije pokorili košarkaški svijet – Patrick Ewing, Charles Barkley, Larry Bird, Magic Johnson, Michael Jordan, Karl Malone, John Stockton i Clyde Drexler. Ostalu četvoricu igrača bi činili centar koji je svojevremeno bio srednjoškolska senzacija, Moses Malone, krila Atlanta Hawksa Dominique Wilkins i Boston Celticsa Kevin McHale, kao i razigravač Detroit Pistonsa Isiah Thomas. No, vratimo se potpuno u ’88. godinu.
Sezona je završena tako što su LA Lakersi obranili naslov, prva ekipa kojoj je to uspjelo nakon 1969. i dvije vezane titule Celticsa, pobjedom nad strašno talentiranim, ali jako grubim Detroit Pistonsima. Showtime Lakersa je na vrhuncu sa legendarnim Patom Rilleyjem kao trenerom, čovjekom koji bi bio i izbornik ove reprezentacije. MVP sezone je po prvi put u svojoj karijeri Michael Jordan, prvi igrač koji je ujedinio titule najboljeg strijelca lige (sa 35.0 koševa po utakmici), MVP-a sezone, Slam Dunk pobjednika i obrambenog igrača godine. Charles Barkley nije uspio uvesti ’76erse u doigravanje, kao ni četiri godine kasnije, čak i uz najbolji prosjek koševa koji je imao u karijeri (28.3). Larry Bird je u svojoj kolekciji već imao tri uzastopna MVP naslova, kao i tri titule prvaka, a te sezone je imao najbolji postotak šuta (52.7%) i prosjek koševa u karijeri (29.9). Njegov suigrač iz Celticsa Kevin McHale je tada bio na vrhuncu svoje karijere: izabran je u prvu obrambenu postavu lige uz najviši postotak šuta (60.4%) i prosjek asistencija (2.7) u karijeri, a uz to je dodao i 22.6 poena i 8.4 skokova po utakmici. Magic Johnson je godinu dana ranije izabran za MVP-a sezone, ali je i te godine igrao u svojoj prepoznatljivoj formi kada je i uzeo petu (i posljednju) titulu NBA prvaka. Tandem Utah Jazza je igrao u svom nevjerojatnom ritmu – Karl Malone je imao najbolji skakački učinak u karijeri (12.0 po meču), uz 27.7 poena po meču, dok je John Stockton, mozak ekipe, imao najbolji postotak šuta u karijeri (57.4%) i nestvarnih 13.8 asistencija po utakmici po čemu je, kao i u većem dijelu karijere, bio najbolji u ligi. Clyde Drexler je igrao jednu od najboljih sezona u Portlandu, ubacujući 27 koševa po utakmici, Dominique Wilkins je u Atlanta Hawksima imao career high od 30.7 koševa po utakmici, a Isiah Thomas je igrao jednu od sezona života u Pistonsima izbacivši u finalu Istoka strašni Boston i igrajući finale sa “showtime“ Lakersima. Kao što bi tada Thomas imao mjesta u toj momčadi, tako bi ga imao i u originalnom Dream Teamu u kojem ipak nije nastupao jer je Michael Jordan bio striktno protiv toga pa je na kraju pozvan Drexler. Poslije svega četiri profesionale sezone, MJ sigurno ne bi imao toliko utjecaja na ligu i Thomas bi se ’88 godine našao na spisku američkih reprezentativaca. Centarsku liniju bi činili Patrick Ewing, koji je već poslije tri sezone u Knicksima dosegao status superzvijezde i iskusni Moses Malone, trostruki MVP lige i prvak iz ’83. sa svojim double-double prosjekom od 20.3 poena i 11.2 skokova i nemjerljivim iskustvom igranja važnih mečeva.
Čak i kada bi se morali odreći nekog igrača zbog pokojeg studenta (što je bio slučaj sa Dream Teamom i Christianom Lattnerom), to mjesto bi zauzeo Danny Manning koji je pokupio nagrade po izboru Woodena i Naismitha za najboljeg studentskog igrača godine i koji je, vrijeme je pokazalo, svakako bio bolji igrač od Laettnera. Drugi izbor bi bio već student američke mornarice David Robinson….
Ali držimo se priče da je u Seul trebalo poslati 12 najboljih profesionalaca. Možda bi pomislili da ova ekipa ne bi imala dovoljno iskustva, ali prosjek od 6.3 sezone po igraču je, iako manji od onog iz Barcelone gdje je prosjek (bez Laettnera) bio skoro dvije i pol godine viši, ipak i dalje vrlo respektabilan. Prosjek godina momčadi iz ’88. bi bio 27.7 godina, dok je prosjek profesionalaca iz ’92. 29.9 godina. Prosječan igrač NBA lige iz Seula bi bio zastrašujući – zabijao bi 24.6 koša, hvatao 7.6 skokova i ostvarivao 5.5 asistencija po utakmici, dok je prosjek 10 igrača iz Barcelone (bez Laettnera i godinu dana ranije umirovljenog Magica) bio 23.6 poena, 8.5 skokova i 5.5 asistencije.
Kada bismo ove dvije momčadi usporedili po pozicijama, mladi Ewing i iskusni Moses Malone bi bili vjerojatno tu negdje s iskusnim Ewingom i mladim Davidom Robinsonom. Gledajući poziciju beka-šutera, mladi Jordan i Drexler su sigurno jednaki sa “starijim” dvojcem iz ’92. Stockton i Malone su kao klonirani, i igrački i statistički, u oba slučaja. Barkley u oba slučaja nije uspio uvesti svoju ekipu u doigravanje, ali je statistički imao dosta bolju sezonu ’88. gdje je bio apsolutno sve u Philadelphiji. Dakle, u najmanju ruku se radi o jednakim, ako ne i boljim igračima nego u Barceloni 1992. Sada dolazimo do usporedbe igrača koji ne bi nastupali u ove dvije momčadi. S jedne strane imamo Dominiquea Wilkinsa, Kevina McHalea i Isiaha Thomasa, a sa druge strane Scottieja Pippena, Chrisa Mullina i Christiana Laettnera. Uspoređujući sve raspoložive činjenice, uz uspjeh momčadi koje predstavljaju, dolazimo do toga da su prva tri nabrojana igrača u velikoj prednosti – prije svega zbog pojavljivanja Laettnera.
Ali najveća razlika između ove dvije momčadi bi bila u dvojici igrača koji su promijenili izgled NBA lige i koji su tada bili na vrhuncu svojih igračkih moći – Larryju Birdu i Magicu Johnsonu – a koji su nastupali i na OI ’92. Međutim, te ’92. godine je Bird završio svoju igračku priču uništen od ozljeda od kojih mu je jedna (leđa) i okončala karijeru, a zbog koje on nikako nije mogao biti 100% spreman na OI u Barceloni. A ozljede su se počele nizati baš nakon te ’88. godine. Kao i Magic, koji se zbog HIV virusa povukao godinu dana ranije, odigravši tek jedan meč i to All-Star na kome je bio i MVP. Svakako, to nije mogao biti Magic na vrhuncu svojih moći, iako je i dalje bio nedostižan po načinu igre.
Podsjetimo se sada kako je momčad američkih studenata, od kojih su David Robinson, Dan Majerle, Mitch Richmond, Danny Manning i jednom Hersey Hawkins imali All-Star nastupe kasnije u karijeri, prošao u Seulu. Mora se napomenuti, da bi slika bila kompletna, da je David Robinson, kasnije će se ispostaviti uvjerljivo najuspješniji igrač iz ove momčadi i osvajač dva olimpijska zlata i dvije NBA titule, na OI došao nakon što je u to vrijeme godinu dana proveo u podmorničkoj bazi u Georgiji (vraćajući dug školovanju u američkoj mornarici). Tamo, po vlastitom priznanju, nije imao prilike da vidi čovjeka višeg od 185 cm i najveći dio vremena je provodio po teretani i na trčanju jer nije imao protiv koga igrati. Prevedeno, na OI je stigao pomalo “zahrđao”. Do polufinala sa Sovjetima, Amerikanci su pobjeđivali svoje protivnike sa 36.7 poena razlike u prosjeku! Sa Jugoslavijom se nisu sastali, ali su kiksali protiv Sovjeta u polufinalu, gdje ih je iskusnija litavska trojka (Kurtinaitis, Marculionis i Sabonis) zaustavila u pohodu na zlatnu medalju pobjedom 82:76. Uz SSSR, Jugoslaviju i momčad američkih studenata, nije više bilo dominantnih reprezentacija. To se ne bi moglo reći ni za Australiju koja je osvojila četvrto mjesto, jer su ih Sovjeti u grupi dobili sa 22 razlike, Jugoslavija u polufinalu sa 21 razlike, a Amerikanci u borbi za treće mjesto sa 29 koševa viška. Nije to mogla biti ni Španjolska sa San Epifaniom – jer je momčad sastavljena od američkih studenata već u prvom kolu pregazio Španjolce sa 44 razlike. Nije to mogao biti ni Brazil koji je igre završio kao peti i koji je imao nevjerojatnog strijelca u svojim redovima, neponovljivog Oskara Schmidta, čovjeka koji drži rekorde na OI po prosječnom broju postignutih koševa, po ukupno postignutim koševima i po broju koševa u jednoj utakmici (55) koje postigao baš na OI u Seulu protiv Španjolske.
Dolazimo do zaključka da su jedine dvije selekcije koje su se mogle suprotstaviti Amerikancima bile reprezentacije SSSR-a i Jugoslavije. Za SSSR je već rečeno što se dogodilo (Sovjeti su dobili Amerikance sa 6 koševa razlike), ali što bi bilo sa “Plavima”? Okosnicu ekipe su tada činili “mladi lavovi” Dražen Petrović, Dino Rađa, Vlade Divac, Toni Kukoč i Žarko Paspalj gdje je najstariji bio Dražen Petrović sa samo 23 godine, a najstariji igrači uopće u postavi su bili Željko Obradović sa 28 i Zoran Čutura sa 26 godina. Ta reprezentacija je u grupi svladala SSSR prilično lagano, ali su se Sovjeti “osvetili” na najvažnijem meču na Igrama – u finalu. Ne treba zaboraviti da je te iste 1988. godine na McDonalds turniru u Madridu krajem listopada, ekipa Boston Celticsa tada „pomela“ Jugoslaviju rezultatom 113:85 u periodu kada NBA košarkaši igraju pripremne utakmice! Ipak, sagledavajući sve faktore, vrlo je vjerojatno da bi tadašnja momčad Jugoslavije dobila momčad SAD-a sastavljenu od sveučilišnih igrača.
Ipak, napomenimo da ovdje cijelo vrijeme govorimo o igračima koji nemaju iskustvo igranja u NBA ligi. Govorimo o jednom solidnoj, ali za NBA standarde sasvim prosječnoj momčadi koja u tom sastavu teško da bi vidjela i doigravanje te sezone u NBA ligi, a kamoli nešto više. Govorimo o momčadi koji je poslije 8 mečeva na OI imala broncu uz prosječne pobjede od +30.75 poena razlike.
Sada, kada smo uzeli sve faktore u obzir, jasno se vidi da je Dream Team zapravo zakasnio četiri godine sa svojim okupljanjem. Ili je možda Bora Stanković zakasnio barem godinu dana sa svojim prijedlogom. Dolazimo i do toga da smo vjerojatno najveći tim koji nikad nije zaigrao zajedno ipak gledali, ali na All-Star meču u Chicagu 1988. godine podijeljen u dvije ekipe – Istok i Zapad.
I konačno, dolazimo do sljedećeg pitanja: bi li se ta fenomenalna momčad iz Barcelone ’92. koja je 2010. izabrana i za najbolju momčad svih vremena, zvala Dream Team da su im prethodnici bili ovi igrači koji bi nastupili u Seulu?
Odgovor, naravno, nikad nećemo dobiti. Ostaje samo žal zbog činjenice što pravila nisu bila malo fleksibilnija. Da je barem ideja o dozvoli igranja profesionalcima došla samo godinu dana ranije…
Leave a Reply