Preneseno sa: index.hr
STEVE Francis (41) početkom 21. stoljeća bio je megazvijezda. Bio je drugi pick drafta 1999. godine, tri puta je bio izabran u All-Star momčad, a već u prvoj sezoni u Houstonu, koji ga je dobio tradeom s Vancouverom, bio je proglašen rookiejem godine.
Jednakom brzinom kojom je stigao do NBA pozornice, Francis je propao. U karijeri je zaradio više od 100 milijuna dolara, ali je na kraju priče potjeran iz kineske lige pa je prije dvije godine bio uhićen zbog krađe nakita, sata i parsto dolara gotovine iz parkiranog automobila.
Jedan od najvećih talenata u novijoj povijesti NBA lige je za portal The Players’ Tribune napisao potresnu ispovijest u kojoj je otkrio kako je dilao crack, kako je ostao bez majke, a oca morao posjećivati u zatvori te kako mu se očuh na kraju ubio.
“I’m not trying to glorify dealing drugs. Ain’t no glory in it. But you gotta understand where I come from, and when.”@stevefranchise3‘s story: https://t.co/VSFsEPUx6T pic.twitter.com/j4XREJqgiH
— The Players’ Tribune (@PlayersTribune) 9. ožujka 2018.
“Prva uspomena iz života mi je kad sam s mamom išao u posjet tati u zatvor. Mislim da sam imao tri godine, tako nešto, a stari je gulio 20 godina zbog pljačke banke. Policajci su nas odveli u jednu sobu i skinuli nas do gola. Do gola! Ljudi su čak i tako švercali drogu u zatvor, preko vlastite djece. Toliko su bili očajni. Dok sam bio klinac, starci su se rastali i mama je uvijek govorila braći, koji su isto bili kriminalci, da ja ne smijem biti kao oni. Ali takvo je bilo vrijeme. Grad je bio prepun droge, kurvi, oružja, tučnjava, ubojstava i ljudi koji se snalaze na sve moguće načine. Očuh mi je bio smetlar, a mama je radila kao medicinska sestra. Nas 18 živjelo je u trosobnom stanu i nisi imao izbora nego visjeti na ulici i pokušati nekako zaraditi džeparac”, piše Francis.
Kad je imao deset godina, dobio je prvi “pravi” posao. Bio je “phone boy”, klinac koji se, kako samo ime kaže, javljao na telefon.
“Sjedio bih pokraj telefonske govornice i čekao da zazvoni. Kad bih se javio, netko bi pitao gdje može kupiti drogu ili naći neke ženske. I ja bih ih samo uputio na pravu adresu, to je bilo to. I tako dan i noć. Pedeset dilera na jednom uglu, pedeset na drugom i mali Steve pokraj telefonske govornice. Bilo mi je dosadno pa sam šutirao loptu kroz vrh telefonske govornice. No krov je bio četvrtast pa si morao biti jaaaako precizan da bi pogodio. Takvog su me znali u školi i u kvartu, bio sam mali Steve s košarkaškom loptom”, prisjeća se Steve.
Što je bio stariji, život na ulici u tom paklu bio je sve teži.
“To nije bila era cracka i droge. To je bila prava epidemija. Dilanje je užasno i ne opravdavam ga, ali nemaš izbora. Opljačkali su me s uperenim pištoljem u glavi milijun puta. Pretukli me isto toliko puta. Svaki dan sam vidio ubojstva po ulici. Ali, iskreno, nije me oružje najviše plašilo. Kvragu, pucnjava je bila normalna stvar. Najgora je bila ta droga. Te igle, lule, te izobličene face ljudi koji su na nečemu. Kao zombi apokalipsa. Droga je bila posvuda, a drogirali su se fini ljudi. Učitelji, uredski službenici, liječnici pa čak i gradonačelnik Marion Barry. Kako možeš biti normalan u takvom okruženju?” pita se Francis.
Iako se pričalo da je i sam narkoman, Francis tvrdi da nikada u životu nije probao drogu, premda je svaki dan bila oko njega. Najveća tragedija dogodila mu se kad je imao 18 godina, kad je već košarku igrao ozbiljno u srednjoj školi.
“Majka mi je umrla od raka i to je bio moj kraj. Bio sam g-o-t-o-v. Prestao sam igrati košarku, prestao sam igrati i u kvartu, prestao sam ići u školu i odlučio sam napraviti svoje carstvo droge. Dok me netko ne ubije ili ne završim u zatvoru, to je to. No spasio me moj trener Tony Langley koji mi je jedan dan rekao da će svi ovi tipovi s kojima se družim, manje-više, biti ovdje još godinama, da će ih godinama pljačkati, premlaćivati i da ja mogu biti drukčiji od njih. Nisam prestajao razmišljati o tome i kad je došla ponuda jednog malog sveučilišta u Teksasu, prihvatio sam je”, kaže.
Baka ga je nagovorila da krene prema Teksasu i dala mu svojih 400 dolara ušteđevine i avionsku kartu.
“Bio sam šokiran. Trideset tisuća bijelaca i vaš prijatelj Steve. Potpuni kulturni šok. Ali napokon sam imao neku sigurnost. Imao sam čist krevet, imao sam hranu i imao sam zajamčeno mjesto u momčadi. S tim u glavi, iskreno, razvaljivao sam. Jednom smo igrali protiv ekipe u kojoj je bio Shawn Marion. Imao sam quadruple-double. Jebote, ubijao sam ih! No to je i dalje bio samo community college, a ja sam sanjao o NCAA-u. Georgetown ili Maryland”, piše Francis.
Uskoro se javio i Georgetown, ali nakon razgovora s trenerom Johnom Thompsonom bilo mu je jasno zašto ga ne žele.
“Rekao mi je ‘Steve, zaista si odličan i sviđaš nam se. Ali gledaj, do maloprije sam u momčadi imao Allena Iversona. Ako ću se sad morati baviti tobom, dobit ću infarkt!’ Razumijem čovjeka. Tako sam s 21 godinom došao na Maryland. Bio sam na krovu svijeta. Svi su me poznavali, svi su me pozdravljali, a očuh me dolazio gledati na svaku utakmicu. Iako mi nije bio biološki otac, obožavao sam ga. On mi je zapravo bio pravi otac. Ništa me više nije moglo zadržati. Zamislite ovo: s 18 godina sam prodavao crack na uglu u Takoma Parku, a s 22 idem na draft za NBA. Gdje je draft? U mom Washingtonu. Ajde to objasnite…”, piše Francis za The Players’ Tribune.
Vancouver ga je draftao kao drugog picka, a za prvi novac je sestri kupio računalo, a baki kuću. Nekoliko tjedana nakon što je potpisao za Houston, počeo je zvoniti telefon.
“Neki tipovi su mi govorili da sam im dužan neku lovu. Nazvao sam braću da mi objasne o čemu je riječ, a oni su mi rekli da se mama zadužila dok smo bili klinci kako bi nas prehranila. Moram sam otplaćivati njezine dugove iz vremena kad sam imao osam godina. Nema šanse da se izvučeš od tih tipova, uvijek će te naći”, kaže Francis.
U Rocketsima je briljirao, sprijateljio se s Yao Mingom, ali onda ga je Houston tradeao u Orlando za Tracyja McGradyja 2004. godine i tu je počeo kraj. Bio je još jednu sezonu u New Yorku i onda se 2007. godine vratio u Houston, ali to više nije bilo to. Karijeru je neslavno završio u Beijing Ducksima za koje je zabio dva poena.
“Imao sam nekih crnih dana u životu, tu nema govora. No čujem ljude kako se pitaju ‘Što se dogodilo sa Steveom Francisom?’ i najteže mi je kad čitam neka sranja da sam bio na cracku. Kad se sjetim da je moja baka to čitala, da to čitaju moja djeca… To me slomilo. Nikad se nisam drogirao, ali alkohol me ubio. On može biti jednako opasan kao i droga. U samo nekoliko godina ostao sam bez prave košarke, bez identiteta i bez očuha koji se ubio. Digao sam ruke od sebe. Jednostavno sam odustao. Kao klinac sam se nadao da ću oženiti Janet Jackson. Ha ha, nažalost nisam uspio. Ali bio sam na naslovnici ESPN-a, odmah pokraj Destiny’s Child. Mali Steve na fotografiji s curama iz Destiny’s Child. Pa tko može napisati luđu priču od toga?” zaključio je Francis.
Leave a Reply