Piše: Filip Zagrajski
Običan puk, a pogotovo djeca i tinedžeri vole se poistovjećivati sa sportašima i tražiti idole u njima. Za to je zaslužna visoka razina dostupnosti informacija. Tako u svakom trenutku možemo pogledati njihove utakmice, statistike, ali i život van terena.Također sportaši nam se čine kao uzvišeni likovi poput nekih glavnih aktera romana, koji nemaju mane. Ima nešto u ljudima da ne žele viditi svoje idole ranjivima. Pa često mislimo kako žive savršen život; rade ono što vole, zarađuju svote novaca koje „obični smrtnik“ može samo zamišljati, a uz sve to dolazi popularnost, slava, uživanje u porocima. No je li doista njihov život toliko bolji od života običnog radnika koji svoj kruh zarađuje svakog dana od 8 do 16h.
Još 80-ih godina prošlog stoljeća, Francuski filozof Guy Debord napisao je knjigu Društvo spektakla, a posebno se jedan citat iz navedene knjige može ukomponirati u navedenu temu „Danas je važnije činiti se, nego biti“. Iako većina ljudi misli kako sportaši, kako je sam LeBron James rekao nakon osvajanja naslova sa Heatom, „ain’t got no worries“ , itekako ih imaju. Nedavna priznanja igrača Raptorsa DeMar Derozana i Cavsa Kevina Lovea kako pate od depresije uzburkale su sportski svijet. Nakon iznenadnog prestanka karijere zbog zdravstvenih problema, bivši član Miami Heata, Chris Bosh također se nadodao na istu temu: “Od stila života u kojem ste stalno sa suigračima u svlačionici, na treningu, imate strogi raspored. odjednom ostanete u potpunosti sami. Izgubite svoju svrhu, izgubite sebe. Ostanete bez samopouzdanja. Morate se pomiriti s činjenicom da ste u nečemu bili najbolji, a sada više niste. Morate se početi nositi s time da vam se ljudi više neće prilagođavati. Počnete se osjećati zaboravljenima“. Poznato je i da velik dio sportaša uspije spiskati sav zarađeni novac i bankrotirati, što zbog naviknutog života na viskoj nozi, a što zbog loših investicija, kockanja i ostalih razonoda.
Sportaši, a možemo povući i paralelu sa glumcima, pjevačima i ostalim „zvijezdama“ su zapravo ništa drugo, nego zabavljači. Kada posegnemo u srednji vijek, njihovi preci su bili dvorske lude ili u starom vijeku gladijatori i mađioničari. Primarna svrha sportaša je da zabavi „rulju“ , a vlasnici klubova i čitava NBA liga su proširili taj spektar( pa su uveli razne zabave, nagradne igre u vrijeme time-outa), sve više dodatnih analiza i statistika, koje služe za „beskonačnu“ i bespotrebnu prepirku među samim navijačima. Iako enormno velika, zarada sportaša je mizerna u korelaciji s profitom vlasnika kluba( sličan omjer kao i kralj i dvorska luda).No, o tome drugi puta, stvar je da sportaši svoj život podrede svojoj profesiji i tako postanu nekakva druga osoba, stave si masku savršenog čovjeka. Problem je da je ta maska jako krhka i često se otkrije pravo lice nakon završetka karijere ili čak tijekom iste.
Amerikanci često vole diskutirati o famoznom legacyu ili ostavštni. Iako još nema prave definicije svrhe ljudskog života, još su Ahilej i stari rimski vladari imali za cilj da im se ime pamti generacijama, odnosno to je njihova ostaviština. A što je zapravo ostavština NBA košarkaša? Osim igrača velike klase poput Bill Russella, Michael Jordana, LeBron Jamesa i još par, ostali će biti vrlo brzo zaboravljeni. Čak i neki All-star igrači poput Jimmy Butlera ili Draymond Greena biti će zaboravljeni za 15-ak godina(koliko ste se puta sjetili u zadnjih godinu dana da je npr. Gerald Wallace bio All-star igrač prije samo 8 godina). No da se ne udaljavam od teme, velik broj košarkaša nema nikakvu sportsku ostavštinu nakon karijere, a tome su podredili velik broj godina. Tako vjerovatno i oni sami iako uvijek nasmješeni pred kamerama, kada se pogledaju pred ogledalo, sebe ne mogu zavaratiti i vide da to nije njihov život, da su 10-ak godina zavaravili druge kako su nešto što drugo. I tu počinje depresija, anksioznost, u težim slučajevima i agonija. Uistinu su rijetki slučajevi u NBA ligi u kojima su igrači stabilne, obiteljske osobe poput Stephen Curryya. Kada pri tome dodate da su pripadnici crne rase, same po sebi vrlo labilne osobe, NBA kao liga a i ostale sportske organizacije moraju dobro zasukati rukave kako bi pronašli riješenje za sportaše sa psihološkim poremećajima koji sve više ima. Jer „samo je sretan zaposlenik dobar zaposlenik“.
Leave a Reply