Preneseno sa: telesport.telegram.hr
Piše: Hrvoje Frančeski
Bio sam ljut kada su Gar Forman i John Paxson prošle godine u Chicago doveli Dwyanea Wadea.
Momčad Bullsa bila je spremna za urušavanje, rebuilding je trebao krenuti nakon što su iz nekadašnjih contendera ispali i Taj Gibson, i Joakim Noah, i Derrick Rose. Nerješavanje Jimmyja Butlera i Wadeov dolazak značili su samo produžavanje mediokritetske agonije i odgađanje trenutka za kojeg smo svi znali da dolazi. Prvaci se danas grade na rookie ugovorima i godinama tankiranja. Wade je osim toga bio užasan izbor za pace and space sistem trenera Freda Hoiberga koji ne može funkcionirati bez vanjskih šutera na bekovskim i krilnim (a bogami i centarskim) pozicijama, što Wade nikada nije ni bio. No, njegov dolazak me najviše razljutio jer sam znao da ću pogledati sve Wadeove utakmice te sezone, a nisam bio siguran može li mi srce to izdržati.
*Zli jezici će reći da su igrač broj 1 u toj seriji s Mavsima bili suci – i premda se donekle slažem s njima, nema nikakve sumnje kako je Wade jebački odigrao tu seriju i iskoristio sumnjiv kriterij na način na koji bi ga iskoristilo možda desetak igrača u povijesti lige.
“You’re a bad motherfucker”, doviknuo mu je A.I. i bio je potpuno u pravu”
Prošlu je sezonu odigrao u skladu s godinama. Zabio je najmanje poena u karijeri od rookie sezone, uz najlošiji postotak šuta. U zgusnutoj postavi Bullsa njegovi su ulazi izgledali tromo i iščašeno, a par kila viška koje je nosio na kostima definitivno nije pomoglo. Uza sve to Wade je bio drugi najbolji igrač Bullsa koji su se u zadnjoj utakmici sezone uvukli u playoff ispred Heata, ali to je više bio pokazatelj teške osrednjosti Chicaga nego plus za Wadea. Svaki put kada bih ga vidio kako ne može proći čuvara jedan-na-jedan ili se ne može odlijepiti od poda da položi, srce bi mi zasuzilo. Znao sam kako nas malo dijeli od njegovog odlaska u penziju.
Ove se godine ta agonija nastavila. Wade se pridružio Clevelandu, s još par kila viška. Uklopljen u potpunu disfunkciju Cavaliersa, Wade je pokušao biti konstruktivan, premjestivši se u ulogu šestog igrača, ali čak ni njegovo iskustvo niti njegovo prijateljstvo s LeBronom nisu pomogli i Cleveland ga je vratio kući.
Bilo bi lijepo reći kako se Wade preporodio na plažama South Beacha, ali to bi bila laž. Postotak ubačaja mu se strmoglavio, što ne treba čuditi s obzirom na to kako Miami igra, a šut za tricu mu je više podsjećao na postotak uspješnosti prištavog srednjoškolca kod djevojaka u klubovima nego na postotak ubačaja NBA igrača. Dwyane Wade je svakom utakmicom bio sve bliži i bliži svom kraju.
Vrijeme je okrutni pizdun koji proždire sve ispred sebe, ali ponekad se smiluje i otupi svoje zube. Dwyane Wade je odigrao svoju najbolju utakmicu sezone u najvažnijem trenutku.
Miami Heat ušao je u drugu utakmicu doigravanja s Philadelphia 76ersima s jasnim stavom da je igra iz prvog dvoboja neprihvatljiva. Phila ih je uništila u prvom okršaju i igrom kroz reket i kanonadom trica, a trener Erik Spoelstra bio je odlučan da se nešto slično ne ponovi. Unatoč tome što se opet nije mogao osloniti na svog nominalno prvog igrača Hassana Whitesidea, koji je radio glupe faulove i ispadao u defenzivnim rotacijama, ostatak momčadi je igrao sjajno. Dugo nismo vidjeli tako odvratno prljavu igru u doigravanju, tako old skul obranu, tako prefriganu i podlu da sam usred utakmice počeo i malo navijati za Heat, iako su mi 76ersi milijun milijardi puta draža momčad.* Podsjetili su me na djetinjstvo.
*Ovo je zapravo trebao biti tekst o Benu Simmonsu, ali na kraju sam dvije stranice zabilješki upisane tijekom utakmice morao baciti u smeće.
Goran Dragić je protivnicima ulazio u prsa, Tyler Johnson i Bam Adebayo su se laktarili, Josh Richardson je igrao sjajno jedan-na-jedan, Kelly Olynik je dobro pomagao, ali Justise Winslow i James Johnson… Znate onu scenu u Pulp Fictionu kada John Travolta i Samuel L. Jackson otvore portapak auta i kamera im snima lica od dolje i znate da uskoro kreće sranje? Tako su sinoć izgledali Winslow i Johnson. Kao Vincent Vega i Jules Winnfield. Potezali su druge za dres, hvatali ih za ruke, maksimalno koristili tvrd sudački kriterij u svakom okršaju. Grebali su i čupali, borili se za svaku loptu, unosili se u lice protivnicima i pumpali svoje suigrače. Bad motherfuckers. Jadnom Dariju Šariću je zbog njih (i sudačkog kriterija) skoro eksplodirala žila u mozgu.
No, nitko nije bio tako dobar kao Wade. Čovjek iz Chicaga otvorio je utakmicu gađajući sedam od sedam, iskoristivši odsustvo Joela Embiida pod košem zbog čega Sixersi nisu imali pravog rim protectora u momčadi, a još više činjenicu da ga je u tom dijelu dvoboja čuvao Marco Bellinelli, koji ne bi mogao čuvati ni kastriranog pudla. Ni T.J. McConell nije bolje prolazio. Wade se poigravao s njim kao zmija s glodavcima u BBC-jevim dokumentarcima i lagano punio mrežicu. Tek kad je Brett Brown u drugom poluvremenu naredio Benu Simmonsu da čuva Wadea, ovaj je malo usporio, čekajući svoje prilike u situacijama kada bi se Simmons našao na klupi.
Zahvaljujući briljantnoj obrani i Wadeovom sjajnom prvom poluvremenu, te neshvatljivo lošem šuterskom izdanju Sixersa koji su gađali otvorene trice sa svega 30 posto uspješnosti (19 posto sveukupno), Miami je na krajem treće imao 16 poena prednosti.
A onda su nastupili Ben i Dario. Nakon što su u trećoj odigrali najljepši potez doigravanja, prekrasan Šarićev NFL pas za Simmonsovo zakucavanje preko čitavog terena, dvojac je preuzeo odgovornost u posljednjoj četvrtini i pokazao koliko je zapravo svijetla budućnost Sixersa. Unatoč tome što im ništa nije ulazilo, unatoč tome što su bili vidno frustrirani Miamijevim grubostima, unatoč tome što su se igrači sudarali u napadu i gubili u defenzivnim rotacijama, trebalo im je manje od pet minuta da s -16 dođu na -4. Šarić je stavio dvije trice i zabio slobodna, Simmons je imao zakucavanje i polaganje, a obojica su u tom periodu igrali nadahnutu obranu. Publika u Wells Fargu bila je jedna od najboljih u NBA-u, divlja i nemirna i glasna, i od poluvremena kao da nitko nije sjeo na stolicu. Svi su čekali čudo.
No, jedan čovjek je ugasio njihove nade.
Okej, zapravo ih je bilo više, jer su i Olynyk i Dragić i James Johnson sjajno odigrali u finišu, ali sve bi to bilo uzalud da Wade na trenutak nije zaboravio kako mu je 36 godina. Trčao je i asistirao, trudio se u obrani koliko može. Ključni trenutak utakmice vjerojatno je bila njegova krađa lopte iz ruku Darija Šarića kada su Sixersi došli na svega dva razlike i posljedično zakucavanje, čime je okončao Philin povratnički niz. Zabio je nevjerojatan turnaround stepback tri minute prije kraja dok se Robert Covington lijepio za njega poput kolaž-papira na prste nespretnog četverogodišnjaka. A na kraju se upisao i u pop povijest NBA lige kada je 50 sekundi prije kraja bezobrazno zabio dugu dvojku preko Simmonsa te pogledom usmrtio Allana Iversona i njegova prijatelja Kevina Harta koji je čitavu utakmicu trash talkao Heatove igrače. “You’re a bad motherfucker“, doviknuo mu je A.I. i bio je potpuno u pravu.
Wade je utakmicu završio s 28 poena, što je ujedno i najviše koševa koliko je zabio ove sezone i tek sedmi put da je prešao 20 ove godine. Kao što sam rekao, vrijeme je okrutni pizdun. Srećom pa je jučer zaspalo. Father Prime je zasjao kao u svim onim playoff utakmicama u svojoj proslavljenoj karijeri. Prestigao je Larryja Birda na mjestu 10. najboljeg strijelca u povijesti doigravanja. No, ono što je najvažnije, dao je Miamiju nadu da može proći seriju protiv mladih i beskrajno talentiranijih Sixersa. Momčad koja je izgradila svoj identitet na bezobraznoj obrani i nesmiljenom stavu sada je dobila čovjeka koji je može nositi i na ofenzivnoj strani terena, ili bar malo pomagati Dragiću.
Sve što Heatovi navijači sada mogu napraviti je nadati se da će Vrijeme još jednom zaboraviti na Dwyanea Wadea i omogućiti mu da pokaže ono što zna. Kako pobjeđivati playoff utakmice.
Leave a Reply