Piše: Zoran Čutura, germanijak.hr
Sljedećeg vikenda se igra euroligaški Final Four u Beogradu, a naš kolumnist se prisjetio nekih ranijih odlazaka na završni turnir, ali i anegdota iz Beograda.
Bilo mi je, kao, svejedno – nekako sam tražio tu akreditaciju reda radi. Štajaznam, Final Four je u susjedstvu, blizu, imam se gdje ogrebati za spavanje, valjda ću se uspjeti ogrebati i za prijevoz, bit će ljudi koji će ići autima iz Zagreba prema Beogradu. Nisam bio na iglama – kako se obično kaže – iščekujući potvrdu. Ili negativan odgovor. Ali, kad je potvrda akreditacije stigla, shvatio sam da se silno veselim odlasku na Final Four. Realizirao sam, ili sam na najboljem putu da realiziram, to grebanje za put i spavanje, a znam i gdje imamo parsto eura u ladici. Žena to sakrije, pa zaboravi gdje je sakrila, ja se poslužim kad otkrijem i kad mi ustreba, pa se poslije pravim blesav. Dobar sam u tome, odličan… Na sve to čeka me dosta ležeran ritam, jer su dani hitnje, rokova, paničnog zvanja redakcije, poziva s druge strane uz nebulozne ideje – po mojim kriterijima nebulozne, ‘ajd napiši tekst o suprugama igrača’- daleko iza mene.
Često se sa zgražanjem sjetim kako me jedan takav poziv trgnuo iz poslijepodnevnog drijemeža – glas s druge strane rekao je ‘napiši tekst o tome-i-tome, jer se nije dogodilo, ali se skoro dogodilo’. Čekaj, nije se dogodilo? Nije. I sad, u tri poslijepodne, trebam zvati ljude naokolo i ispitivati ih o nečemu što se nije dogodilo? Ne danas, nego prije deset dana se nije dogodilo? Da. I zvao sam, i napisao sam tekst o tome-i-tome što se nije dogodilo, a sutradan je taj glas zadovoljno rekao ‘mi jedini imamo tekst’. Jedini imamo tekst o onome što se nije dogodilo prije deset dana? Da. Ponosno da. Nikad se nisam smatrao ‘pravim’ novinarom, pravi novinar mora imati u svoj karakter ugrađen element ozbiljnog voajerizma, a ja ga nemam. Pravi novinar valjda razumije zašto treba napisati tekst o onome što se nije dogodilo prije deset dana, ja ni dan-danas to ne razumijem. Niti ću ikada razumjeti. Vraćam se u Beograd…
Moći ću uživati u košarci, u onom najboljem što u ovom trenutku europska košarka ima za ponuditi, a vidjet ću i nekoliko silno mi dragih ljudi koje nemam priliku često vidjeti. Što čovjeku više treba da bude zadovoljan? Kao novinar sam bio na tri Final Foura, posljednji kojem sam nazočio događao se prije jedanaest godina u Ateni, i trofej je uzeo Pao s Obradovićem na klupi. Pa, recimo da sam se malo zaželio te gungule, histerije, drame. Ipak smo mi u Hrvatskoj na periferiji događaja u europskoj košarci, nismo uživo gledali najbolje – koliko ono? – mislim dvije godine. Hm, da, imamo europskih utakmica ovdje, ali nije to taj osjećaj i doživljaj kakav ću imati u beogradskoj Areni, uz dvadeset tisuća gledatelja. U ovoj sam konkretnoj situaciji shvatio da mi to fali – taj odlazak na utakmicu za koju znam da će napuniti dvoranu, za koju znam da će biti dramatična – po mojim kriterijima čak ne treba biti ni kvalitetna – da će ponuditi emocije na terenu i izazvati emocije na tribinama. Kao novinar sam izvještavao s nešto takvih utakmica Cibone, a posljednja takva sezona – tu sam bio samo gledatelj – bila je ona kad je Cedevita prošla prvu fazu Eurolige i ušla u Top 16. Svaka im je tekma bila kvalifikacijska, svaka je bila puna, i to je bilo zadovoljstvo pratiti. Da bi se u Top 16, kad više nisu imali šanse za prolaz, dvorana praznila i ispraznila… Čudna zemlja, čudni običaji… Evo, usput, tada ih je vodio Veljko Mršić, isti onaj Veljko koji se krajem prošlog tjedna vratio u Zagreb nakon avanture u Bilbau, kojeg nije uspio – u stručnom smislu – osoviti na noge i klub je pred ispadanjem iz španjolske ACB lige. Stvarno ima peh, makar se tješi ‘posljednja stepenica zle sreće ujedno je prva stepenica dobre sreće’.
U Beogradu sam davnih dana bio kuhan i pečen, prvo sam tamo služio vojsku – da, onu neslavnu JNA – i to kao tinejdžer koji je netom završio srednju školu i morao je odraditi tu pokoru i tlaku. Puno mi je pomogla – nisam siguran jesam li im na tome ikada uopće pošteno i zahvalio – časna obitelj Nikitović, kod kojih sam i se i presvlačio u ‘civil’ i hranili su me i tješili. A kroz žicu sam iz kasarne na Banjici bježao kroz šumu, pa autobusom odlazio na treninge OKK Beograda. Isusmiki, nisam se ovoga sjetio godinama… Pa armijsko prvenstvo, pa smo imali i neku momčad koja je bila uključena u službeno Kup natjecanje, i dobio nas je Partizan – seniori Partizana, ozbiljna momčad – košem s istekom vremena. Bože, kakva vremena, kakvo ludilo… Pa sam kao ozbiljan sportaš s Cibonom stalno odlazio u Beograd, pa sam kao reprezentativac često bio na pripremama u Beogradu. Da bi se ratom sve to prekinulo, i kontakti, a pogotovo odlasci, su postali vrlo sporadični. Kao novinar sam bio na onom Eurobasketu kad su naši ispali od Španjolaca u četvrtfinalu, tada sam pustio i suzu nad sudbinom naše košarke. Lamonica, stoko jedna!!! Otkrili smo neku birtiju tijekom tog Eurobasketa, zaboravio sam kako se zove, gdje se sviralo (ma ne cajke, šta vam pada na pamet!) i pilo, tamo mi je prišao Dragoljub Đuričić, nekadašnji bubnjar benda ‘Leb i sol’, a ja ga – na svoju sramotu – nisam bio prepoznao. Makar sam ih silno volio… Kao vojnik sam u Domu omladine bio na njihovom koncertu nakon prvog albuma, na bis su izveli ‘Need your love so bad’ Fleetwood Maca, a meni je mlađahni mozak umalo eksplodirao. Posljednji put – ima tome nekih šest mjeseci, možda malo više – me nagovorio frend da se skinem u dres i budem u momčadi koja je igrala revijalnu utakmicu. Čak su mi i tenisice kupili, jer ih ja godinama nisam posjedovao, toliko je uporan bio. Bijah u momčadi s, recimo, Milanom Gurovićem, dakle vidjeh uživo njegovog Dražu Mihajlovića istetoviranog na ramenu. Rekoh ‘slušaj, ovo može opravdati samo neka noć teškog pijanstva’, veli on ‘pa i bilo je nešto takvo…’. I s Miškom Ražnatovićem, tim famoznim menagerom. Kako god okrenuo, uvijek se u tom Beogradu nešto neobično dogodi, nešto vrijedno pamćenja.
Tko zna što me ovaj put čeka? U tom srcu Balkana, a ‘Balkan je posljednje utočište anarhije’, kako neki dan reče Sergej Trifunović gostujući kod Ace Stankovića nedjeljom u dva. Tražio sam i dobio njegovo dopuštenje da upotrijebim te njegove riječi, za koje kaže da su mu samo izletjele… Evo, vrlo brzo sam našao priliku za to.
Leave a Reply