Izvor: Tibor Sekulić, KOŠ magazin
Prije nekoliko dana imali smo prilike vidjeti kako velikan košarke, LeBron James, jedan od najvećih individualaca u povijesti ove igre, gotovo sam pobjeđuje najveću momčad u povijesti NBA lige, Boston Celticse. Slobodno možemo kazati da je individualizam nadvisio kolektivizam. Pritom ne želim insinuirati kako James ne pridonosi kolektivizmu svoje momčadi, nikako, jer on je nesebičan igrač, njegova statistika svih ovih godina to pokazuje. Stvar je u tome da zadnjih 75 godina, koliko Celticsi postoje, oni odišu uglavnom duhom kolektivizma, a Cavsi i svi drugi klubovi u tom vremenu, ni približno u tom obimu ne iskazuju taj duh kolektivizma. Pokušati ću, komparativno, kroz povijest Celticsa i drugih, ukazati na taj duh kolektivizma, u kojem su Celticsi prednjačili nad drugima.
Prapovijest
Celticsi su osnovani 1943. godine, naravno u Bostonu. Osim te činjenice, mnogih drugih, danas već bjelodanih, o njihovom imidžu, tradiciji, o tome neću. Za tu početnu fazu želio bih napomenuti važan trenutak, kada se 1950. godine momčadi priključio tamnoputi Chuck Cooper, ujedno i prvi tamnputi igrač u NBA ligi.
Dolazak Cousyja i Auerbacha
Celticsi su bili nedovoljno uspješna momčad sve do dolaska trenera Reda Auerbacha. On je bio pravi pionir tog vremena u svom poslu, radio je gotovo sam, nekoliko stvari, trenerskih, organizacijskih, menadžerskih, dok se ekipa stvarala, bio je ključna figura. Uskoro u klub dolazi Bob Cousy, tada jedan od najboljih igrača na tržištu, no ta priča s dolaskom Cousyja nije išla tako jednostavno. Auerbach je Cousyja u početku smatrao razmetljivcem, nije mu se svidio njegov atraktivni stil, namjerno ga je prepustio drugim momčadima. No, u ono vrijeme, kada je košarkaško tržište bilo u povojima, momčadi su češće propadale. U jednoj takvoj situaciji, imajući u vidu, uz malo više iskustva, sve vrline i mane Cousyja, Auerbach ga u konačnici ipak dovodi u Celticse, u trenutku kada su se stekli tržišni i zakonski uvjeti za to (maloprije spomenute okolnosti u kojima su igrači gubili klubove zbog propadanja istih). To je bio prvi korak u stvaranju uspješne dinastije.
Era Billa Russella
Konačno, 1957. Celticsi uzimaju svoj prvi naslov, prvi od 17. Uz gore spomenute, za to su najviše zaslužni Tommy Heinsohn i Bill Russell, dva mlada igrača, koji su se odlično uklopili u igri s Cousyjem, što ih je na kraju dovelo do naslova te godine. Bill Russell ugradio je 11 naslova u tih 17 titula Celticsa što, naravno, nije samo rekord za momčad Celticsa, već i za čitavu ligu po broju prstena NBA prvaka za jednog igrača. Teško bi bilo navoditi sve dosege Russella, no ukratko ću probati: tih godina padali su Hawksi, Lakersi, 76ersi, a potonji su bili posebno zanimljivi zbog duela Chamberlainea i Russella. U kojima je, statistički uglavnom pobjeđivao Wilt, gledajući individualnu statistiku, no Celticsi su u velikoj većini slučajeva pobjeđivali 76erse, što govori o pobjedi kolektivizma nad individualizmom. Nije Russell bio sam, uz već spomenute igrače, pomagali su mu i K.C. Jones, Willie Naulls, Tom Sanders i Sam Jones. Na kraju, Russell uzima 11 naslova u 13 sezona, Celticsi uzimaju osam naslova zaredom, spektakularno!
Tandem Heinsohn-Cowens
Spomenuti Heinsohn, sada u ulozi trenera, vodi Celticse do dva naslova, 1974. i 1976. Glavni igrač Celticsa tih godina je Dave Cowens. Uz Cowensa, od igrača treba spomenuti Paula Silasa, Jo Jo Whitea i Johna Havliceka, najboljeg strijelca u povijesti Celticsa, koji je u klubu proveo 16 sezona, surađujući s gore spomenutim velikanima, Russellom i Cowensom. U finalu 1974. pobjedili su Buckse s Jabbarom, a 1976. Sunse. Nakon toga, bitne stavke su Auerbachovo dovođenje Cedrica Maxwella, te umirovljenje Havliceka.
Era Larryja Birda
Bird je vladao Bostonom od 1979. do 1992, uzeo je tri naslova, 1981, 1984. i 1986. Najveću pomoć u tih 13 godina imao je od krilnog centra Kevina McHalea i centra Roberta Parisha. U tih 13 godina, uz tu trojicu, momčadi Celticsa prodefiliralo je barem još deset odličnih igrača, spojenih u ubojiti kolektiv, te barem pet bitnih funkcionera, koji su izvan terena vodili čitavu priču. No Larry Bird je toliko poseban igrač, da se čitavo to razdoblje naziva po njemu. Zašto se onda u statistikama NBA lige, a i samih Celticsa, Bird nalazi u prvih 20 igrača NBA lige, a ne u prvih pet, te zašto statistički nije u prva tri igrača, nego u prvih pet Celticsa u većini statističkih pokazatelja? Te zašto Celticsi u njegovoj eri imaju samo tri naslova NBA prvaka? Odgovor se nalazi u dvije, nepovezane činjenice. Prva je, moćni Lakersi tog vremena, jednako kao i Celticsi, s Magicom i ostalima, uzeli su dio naslova. A drugo, kronična ozljeda leđa, s kojima se Bird mučio zadnjih šest godina svoje karijere, koja nakon te ozljede više nikada nije bila ista. Kompetitivnost i ponos su gurali tog skromnog momka iz Indiane, da gura dalje sa svojim Celticsima i u trenucima ozljede, pritom su mu ugrozili zdravlje, pogoršali statistiku i udaljili od šanse za naslov, šanse, koja se čekala idućih 20 godina kad su Celticsi u pitanju.
Godine preobrazbe
Vrijeme od 1993. do 1998. su bile godine preobrazbe za Celticse. U to vrijeme, za nas, s Balkana, bitna činjenica su četiri Rađine sezone u Celticsima, u kojima je bio među prva tri igrača Bostona, pogotovo ofenzivno. Kako je to završilo, to je za jednu drugu priču, koju Rađa zaslužuje. Samo još napomena da je u tom razdoblju doveden Antoine Walker, igrač koji se kasnije odlično uklopio s Paulom Pierceom.
Era Paula Piercea
Paul Pierce je jedan od pet najboljih igrača Celticsa u povijesti, uz Russella, Havliceka, Cowensa i Birda. Proveo je petnaest godina u klubu, gradio ga, jedno vrijeme primarno uz već spomenutog Walkera, a nakon toga uz Garnetta i Allena. Bitni igrači u tih petnaest godina su i Rondo i Perkins. Kao i za priču o Birdu, u petnaest godina, klubom je prodefiliralo još desetak igrača značajnih, te nekoliko bitnih funkcionera, no era će ostati upamćena po Pierceu i naslovu iz 2008. godine.
Era Brada Stevensa
Od 2013. Brad Stevens vlada Bostonom. Mnogi su, u svijetu i ovdje na Balkanu, pisali o Stevensu. Neću u detalje. Želim samo napomenuti da Stevens gaji duh kolektivizma, onaj koji krasi Celticse od 1943 godine do danas.
Celticsi su uvijek nalazi pravi put, tradicije, Bostona, Irske, gajili su taj simbolizam. Pedesetih i šezdesetih su postavili standarde, koji će teško biti srušeni i od jedne momčadi ikada u povijesti. Sedamdesetih se nisu osramotili. Početkom osamdesetih su opet na kratko zavladali. Devedesetih su postavili standarde za ovo danas. Što je to danas? Isto ono, kao 1943, kao 1963, kao 1983. godine, duh kolektivizma.
Narušili su taj duh samo jednom – 2008, uspješne, kada su kupili dvije megazvijezde i na silu uzeli naslov. Tako radi većina drugih, to je uradio James, to je uradio Durant, to su veliki igrači, no oni nisu pravi šampioni, nisu krenuli od nule, u izgradnju, došli su u gotove, već stvorene momčadi, kao šlag na tortu. Celticsi su tu grešku uradili jednom, ponavljam, 2008. godine, narušili su taj duh i sada ih nema nigdje. Stevensu treba vremena, on radi na pravi način i uskoro će i oni doći do naslova. Jer za Celticse nisu bitna imena, bitan je tim, bitna je tradicija, dinastija, nije bitna sila, kojom su silili 2008. Mislim da su shvatili to, i da će rastužiti Jamesa, Duranta i ostale korporativne košarkaše-robote, koji će svoje prstenje tražiti u modnoj, ili nekoj novoj, nakaradnoj industriji današnjice, a ne u košarkaškoj. Gdje će, kao neki skupocjeni švicarski brend za prstenje, opet zasluženo vladati, u ispravnom, kolektivističkom duhu košarke, dinastija Celticsa.
celticsi su povijest nba ali trebat ce dovesti bolje igrace ako zele naslov russel havlicek bird mchale legende kelta