Lebron nije imao šanse

Preneseno sa: telesport.telegram.hr

Nakon treće utakmice finala i treće pobjede Warriorsa pitanje koje me najviše opsjedalo nije bilo mogu li LeBron James i grupa građana ovo preokrenuti, pa nakon 3:1 iz 2016. kreirati novi najveći povratak iz mrtvih. Ne, serija je bila gotova. Više me zanimalo tko će ponijeti nagradu za MVP-a finala – Steph Curry ili Kevin Durant. To je bio dvoboj koji je intrigirao.

S razlogom, ispostavilo se. Warriorsi su furiozno otvorili i zatvorili četvrtu utakmicu, dobili Cleveland već i prije posljednje četvrtine odvojivši se na dvoznamenkastu prednost, da bi sve na kraju zaključili s pobjedom 108:85. Durant je uzeo svoju drugu MVP titulu finala i tako postao tek šesti igrač u povijesti NBA lige koji je to uspio napraviti u dvije godine zaredom.

Golden State nije ostavio puno šanse Clevelandu da uzme barem počasnu pobjedu i seriju na oduševljenje vlasnika Warriorsa Joea Lacoba i njegova bankovnog računa vrati u Oakland na barem još jednu utakmicu. I dobro da je tako jer nikome nije trebalo produženje agonije u obliku ove nekompetitivne serije gdje su Cavaliersi tek u jednoj i pol utakmici izgledali kao dostojan suparnik i momčad vrijedna finala. Gotovo je. Cavsi imaju i treći poraz iz finala s Dubsima, a Dubsi sada i službeno dinastiju o kojoj se s razlogom priča kao o vjerojatno najboljoj momčadi svih vremena.

Pred početak serije prognoza koja je dominirala kao odraz snage jedne i druge momčadi bila je 4:1 za Golden State, što znači da u startu NBA javnost nije imala prevelika očekivanje od finala. U najavi dvoboja sam osobno Cavsima dao dvije pobjede: jednu na račun Jamesa, i drugu na račun Jamesa i eventualno velike šuterske večeri nekoga iz njegove pratnje. Možda bismo to i dočekali da nije bilo prve utakmice i brain fartova igrača Cavsa u završnici, ali više nije ni bitno. Važno je samo da su nakon te prve utakmice, u kojoj su vjerojatno slomili i psihu Cavsa, Warriorsi bili ti koji su debelo dominirali, a evo i zašto.

Talent

Osvajanje NBA naslova predstavlja možda i najveći poduhvat u svijetu timskog sporta. Prije nego podigneš trofej Larryja O`Briena potrebno je dobiti 16 utakmica u četiri serije, proći kroz izrazito nemirne playoff vode i nadati se da će sreća biti na tvojoj strani. Eh da, umalo zaboravih, prije toga moraš odigrati 82 utakmice regularne sezone, izboriti se za što bolju poziciju da bi uopće dobio šansu okititi se prstenjem.

Iako vrlo zahtjevan sistem natjecanja, ovo je ujedno i vrlo pravedan sistem jer u sebi ima ugrađen vrlo jak filter. Ima to veze i s prirodom košarke kao igre. Ciljam na to da je u košarci nemoguće maskirati manjak talenta i igrati samo na kartu sreće i dobre večeri. U NBA playoffu je to nemoguća misija. NBA šampioni su uvijek, ili gotovo uvijek, ekipe s najviše talenta uklopljenog u dobar sustav igre. NBA prvak je najbolja momčad lige s pokrićem od četiri serije i 16 pobjeda.

Tko je kriv? Svi pomalo je vjerojatno najbolji odgovor

Prijepora oko toga tko je talentiranija ekipa u dvoboju Warriorsa i Cavsa uopće nema. Bar se nadam. Warriorsi ne samo da imaju sofisticiranije taktičke sheme, o čemu nešto više kasnije, nego imaju i više individualnih klasa na rosteru. Pitanje je samo koju metodologiju* želite koristiti da to opravdate.

*Da ne bude ovaj moj završeni koledž uzaludan ili samo zgodan dodatak ispod slike na autorskom profilu, poslužit ću se Sokratovom majeutikom. Zapravo, auto-majeutikom, budući da ću na postavljena pitanja i sam, je li, odgovoriti.

Možemo krenuti s pitanjem koliko se trenutnih All-Star igrača nalazi na rosteru Cavsa, a koliko na rosteru Warriorsa? Cavsi imaju samo Jamesa, dok Warriorsi imaju četvoricu: Duranta, Curryja, Klaya Thompsona i Draymonda Greena.

Iduće pitanje koje nam se nameće je: koji bi igrači Cavsa bili u startnoj postavi Warriorsa? George Hill i J.R. Smith nikako ispred braće Splash, između Jamesa i Duranta je neriješeno, a Kevin Love i Tristan Thompson ni u ovom finalu nisu pokazali da su dominantniji od Greena i JaValea McGeeja.

Ovo pitanje možemo malo i proširiti: tko bi od startera Cavsa bio u početnoj petorci nekog od preostalih dvaju finalista konferencija, Houstona i Bostona? James i Love umjesto Trevora Arize i PJ-a Tuckera. James i Hill umjesto Terryja Roziera i Jaysona Tatuma.

Dobro, isključujem unutarnjeg Sokrata i nudim još par argumenata. Recimo, koš razliku na 100 posjeda kod obje startne petorke. Startna postava Cavaliersa je ostvarivala negativnu koš razliku od -13,5 poena na 100 posjeda. Ratnici su bili u debelom plusu kada bi igrali njihovi starteri: +23 poena na 100 posjeda.

Kolika je razlika u talentu između ove dvije momčadi pokazuju i neke odigrane utakmice. Tako su Warriorsi dobili prvu iako je MVP finala Durant iz igre šutirao samo 8/22, a LeBron je ubacio 51 poen i nije bilo dosta. Brzi skok na treću utakmicu, u kojoj otkrivamo da je sada Durant bio dovoljan za dobiti Cavse i bez braće Splash, koji su kombinirano iz igre šutirali 7/27, a tricu 3/15.

Znate ono kada pred početak neke playoff serije važete kvalitetu obiju momčadi, pa kao presudnu stavku uzmete podatak za koga igra najbolji igrač serije. Ako i uzmemo u obzir da je to LeBron James, legitimno je pitati se tko su drugi, treći, četvrti i peti najbolji igrači serije. Dakako, to su Durant, Curry, Thompson i Green.

Jednostavno je – Cleveland nije imao šanse ni prije nego je dvoboj počeo. Razlika u talentu između dvije ekipe je enormna, što krajnji rezultat i vjerno dočarava.

Taktička superiornost

Talent kao izolirana jedinka nije dovoljan. Svjedočili smo tome nekoliko puta i u ovom doigravanju. Talentu je potreban dobar kontekst, sistem igre u kojem će talent doći do izražaja i biti maksimiziran. Warriorsi imaju i to. Ubaci sve ove individualne klase, koje su vjerojatno i bez specijalnog konteksta dovoljne za titulu, u sofisticirani sustav igre koji koristi sve vještine i kvalitete pojedinca i dobio si hidrogensku bombu od ekipe, što Ratnici i jesu.

Cavsi također imaju svoj princip igre. Možda izgleda isuviše rudimentarno u odnosu na ovaj Dubsa, kao što je izgledao i Houstonov stil u finalu Zapada. Možda je i previše oslonjen na jednog čovjeka, ali barem je postojao. I Cleveland je imao ideju, nekakvu, kako braniti i napadati Warriorse. Teoretski čak i jako dobru.

Problem je nastao u izvedbi momčadi Tyronna Luea, što je opet direktno povezano s nedostatkom talenta kod Cavaliersa. Ništa ne pokazuje kolika je razlika u talentu i kvaliteti izvedbe zamišljenog plana kao ovaj primjer iz zadnje utakmice:

Radi se o de facto istoj akciji, samo što Warriorsi suvereno završavaju svoj napad, a Cavsi svoj ne zbog defenzivnog talenta Draymonda Greena, koji je defenzivno odigrao strašnu seriju. Strašnu.

Cavsi su kroz ovu seriju ostvarivali napadački rejting od samo 108 poena na 100 posjeda, što je recimo za pet poena lošiji učinak nego što su imali u regularnoj sezoni. Pet poena je ujedno razlika između prosječnog i top 5 napada. Naravno, s takvim učinkom nisu ni trebali izlaziti na megdan napadački najpotentnijoj ekipi lige.

Iako su imali nekakvog uspjeha s pokretnim napadima u rijetkim momentima serije kada bi ga vrtjeli — poput akcija za Jamesa na laktu i Smithove i Loveove akcije bez lopte u korneru — Cavsi su ipak odlučili poslužiti se taktikom Rocketsa i napadati mismatcheve koje kreiraju za Jamesa i Lovea. Steph Curry, najčešća meta njihova napadačkog plana, bio je jako uspješan u prvoj utakmici (i u prvom poluvremenu treće) jer su se Warriorsi pogubili u tipu obrane koji su odabrali protiv takvih akcija Cavaliersa. Odlučili su igrati takozvani show protiv Jamesa na način da se Curry, kada je uključen u obranu picka, samo kratko ‘pokaže’ Jamesu i vrati na svog čovjeka:

Tu je nastalo dosta nekoordinacije u redovima Dubsa, loše komunikacije Curryja i Duranta, zbog čega je James redovito dobivao otvorene koridore prema obruču. Nije slučajno isporučio 51 poen tu noć.

Steve Kerr i njegov pomoćnik za obranu Ron Adams brzo su se prilagodili i od druge utakmice izbacili show iz obrane. Odlučili su jednostavno preuzimati taj pick u koji je uključen Curry, i Jamesa ne braniti toliko visoko na trici nego ga čekati s formiranim zidom u reketu. Bilo da napada s trice ulazom ili je u postu i igra leđima protiv Curryja, Warriorsi su kompletnu obranu usmjeravali na njega, tjerali ga da se rješava lopte pravovremenom pomoći i teret zabijanja poena tako prebacili na sporedne opcije koje nisu bile dorasle zadatku:

Warriorsi su pak do poena dolazili kako su htjeli, što nam opet potvrđuje vjerni alat ofenzivni rejting, koji kaže da su Ratnici u četiri utakmice ubacivali za finale suludih 116 poena na 100 posjeda, što je za tri poena njihov bolji učinak od regularne sezone.

Držali su se svojih klasičnih shema kretanja lopte i igrača, cutova, forsiranja tranzicije kad god se pružala šansa i napadanja također točno određenih točaka obrane Cavsa, koja se odlučila za preuzimanje kao dominantnu taktiku. Sasvim je normalno nekoliko puta na utakmici zajebati switch protiv Warriorsa. Nije normalno zajebati svako drugi put, što se redovito događalo Clevelandu. Imali su previše mentalnih pogrešaka u takvom tipu obrane. Ne samo da nemaju ljudstvo za to igrati, nego su se na njih još nakalemili loša komunikacija, dekoncentracija, pa vjerojatno i umor. Onda se događalo ovo:

Što ne valja u ovim primjerima? U prvom Smith zapinje za Lovea i kasni na Curryja, u drugom Love ne ostaje na Curryju u tranziciji nego trči u reket, a u trećem Love i Smith ostaju na Stephu ali nitko na McGeeju.

S namjerom sam prikazao samo ove tri akcije u kojima su grešnici Smith i Love, upravo zato jer su oni bili igrači koje su Warriorsi ciljali u svojim napadima. Smith je bio katastrofalan koga god da je čuvao. Znao sam da je on teški upitnik u defenzivi, ali da će biti ovako užasan nisam očekivao, jer je ranijih godina imao briljantnih partija.

Love se trudio, ali sam trud nije dovoljan protiv Golden Statea. Warriorsi jednostavno nisu suparnik protiv kojeg on može braniti bilo koga. U prve dvije utakmice Lue se odlučio s preuzimanjima braniti akcije Ratnika kada u pick uključe Lovea. To je Curry iskoristio za 33 poena u drugoj utakmici. U trećoj i četvrtoj Lue mijenja taktiku, pa umjesto switcha Cleveland igra trap obranu, odnosno Curryja udvajaju Love i bek koji ga čuva.

Ratnici su bili spremni za to na način da Curry nije prebacivao loptu centru koji se rola prema obruču, kao što je uobičajeno rješenje protiv trapa, nego je tražio Greena koji je stajao na trici. Zašto drugačije rješenje? Pa zato što McGee ili Jordan Bell kojima bi trebala ići lopta nisu dobri s donošenjem brzih odluka i sekundarnom kreacijom. Green je možda i najbolji visoki igrač u ligi za takav posao. Osim toga, Love je bio prisiljen braniti veći prostor pri povratku u reket na svog čovjeka:

Kao što možete vidjeti iz ovih primjera stvari se uvijek odvijaju po istom principu: udvajanje Curryja u picku, slip screen igrača koji postavlja blok, lopta na Greena koji kreira akciju za visokog, ili za šutera, kao što smo mogli vidjeti u četvrtoj utakmici.

Jamesova pratnja

Za kraj sam ostavio temu oko koje su se lomila koplja u NBA javnosti tijekom finala. Raspravljalo se nadugo i naširoko koliko su zapravo dobri Jamesovi suigrači i tko je kriv što nisu bolji?

Za početak opet treba naglasiti da Cavsi nikako nisu uspjeli nadoknaditi učinak Kyrieja Irvinga kao savršenog pomoćnika Jamesu. Osjetilo se to i u clutch momentima. Zatim, naglasimo i kako je pratnja jednostavno podbacila, neovisno o tome tko je kriv a tko prav. Love je zabio svoje i pohvatao skokove, ali je zakazao s trice, a sve ono što je zabio primio je u obrani. Smith je tricu šutirao 36 posto što je premalo za tricaškog specijalca. Što tek onda reći za Kylea Korvera koji je ubacio jednu tricu iz 11 pokušaja? Jordan Clarkson i Jeff Green nisu prebacili 30 posto realizacije iz igre, Hill je jedva uspio u tome. Tek je Thompson pokazao da ima puls solidnom skok produkcijom i krpanjem rupa u obrani koliko je mogao.

Tko je kriv?

Svi pomalo je vjerojatno najbolji odgovor, ali sigurno ne zadovoljava fanove željne sječe glava nakon ovakvog finala kojem je nedostajalo prave akcije. Žao mi je što kvarim party, ali bilo bi potpuno deplasirano optužiti samo pojedinca tipa Lue i James, ili samo skupinu ljudi poput klupe Cavsa.

Krivi su Warriorsi jer su igrali vrhunsku obranu i još bolji napad te tako naglasili svoju superiornost. Vjerojatno nitko s klupe Clevelanda ne bi bio igrač u užoj rotaciji Warriorsa. To je prosta činjenica.

Kriva je sama Jamesova pratnja jer se mahom radi o limitiranim igračima koji ne rade razliku. Clarkson je u Lakersima nabijao brojke u lutrijskoj ekipi, a Nance je bio tek treći visoki igrač. Korver je jednodimenzionalni šuter koji nema što raditi u finalu. Green je cijelu karijeru. oličenje nekonzistentnosti. Rodney Hood je odigrao lošu završnicu sezone i playoff minute dok nije ispao iz rotacije narušenog samopouzdanja. Ovo jednostavno nisu igrači s kojima ideš u rat protiv Warriorsa. Ne samo da nisu radili razliku nego nisu bili u stanju odraditi fundamentalni košarkaški zadatak poput zabijanja zicer trica, pravilnog rotiranja u obrani, povratne trke u obranu ili zabijanja ključnog penala. Ili koncentriranog praćenja rezultata u završnici utakmice.

Kriv je i Lue jer nije skratio rotaciju na sedam imena, kao što je to napravio Mike D`Antoni s Rocketsima. Kriv je i zato jer nije izvukao maksimum iz role playera i pratnje, što mu je u opisu posla bez obzira na kontekst u kojem je radio. Možda bi neki drugi trener izvukao više.

Kriv je i James jer je doveo Lovea u ekipu, na njegovo urgiranje su Thompson i Smith dobili ugovore, a imao je i svoje prste u slaganju ove momčadi i odlasku Irvinga. Barem će zato njegovi fanovi u besmislenoj debati ‘MJ vs LBJ’ moći koristiti argument da Michael Jordan nikada nije igrao s ovako lošim suigračima i protiv ovako moćne ekipe.

 

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*