Goran Radonjić: Tuzla, ljubavi moja

Piše: Goran Radonjić, KOŠ Magazin

Znam da se stariji košarkaški poznavaoci dobro sjećaju šta je Tuzla, kao grad, značila u prošlom basketball vremenu. Mladjim generacijama to vjerovatno ništa ne znači, pa evo onda malo sjećanja na stara vremena obnovljena u doba kada se KOŠ MAGAZIN našao ponovo u Tuzli, i osvježio uspomene. Utakmica kvalifikacija izmedju Bosne i Hercegovine i Francuske (u okviru grupe E kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo 2019. godine u Kini, rezultat nije važan, 52 – 102) me dovela medju stare prijatelje. Sjećanja su navirala…

Pored činjenice da je ovaj grad rudarstva, soli i hemijske industrije (treći po veličini u Bosni i Hercegovini, sa 120.000 stanovnika, poslije Sarajeva i Banja Luke), nikada nije zabilježeno da je odgojio i košarkaški afirmisao dva člana Hall of fame FIBA (Mirza Delibašić i Razija Mujanović).

Onima koji dodju u Tuzlu sportske misli se odmah vraćaju na dva sportska društva – ne baš prijateljski nastrojena prema suparničkom taboru. Nekako se sve primirilo u tom vremenu kada su gradski, ili sportski oci “grada soli” odlučili da muška košarka bude prioritet u SD Sloboda, a ženska u ŽKK Jedinstvo.

Sloboda je na fudbalskom stadionu Tušanj svojevremeno ujedinjavala sve fudbalske pristalice, ali košarkaško neprijateljstvo je postalo tolerantno kada su košarkaši Slobode postali članovi Prve lige, i kada je Jedinstvo počelo da plijeni odličnim rezultatima. Svi će se sjetiti koliko su trenerskog ostavili Vlada Djurović i Bora Džaković kada su samo oni najbolji uspjevali da osvoje bodove na vrućem terenu. Ukupno – sedam sezona Sloboda je igrala u Prvoj ligi, i odigrala 138 utakmica.

Mirza Delibašić, najdarovitiji medju svim košarkašima je rano otišao u Sarajavo, i sa Bosnom ostvario ono što nikome nije uspjelo prije njih – Tanjevićeva Bosna je bila prvi “jugo” klupski prvak Evrope. Igrao je popularni Kindje 8 godina u redovima “studenata”, i osvojio titule prvaka Jugoslavije 1978. i 1980, a Kup Jugoslavije 1979. godine. Delibašić je bio jedan od najboljih košarkaša i u reprezentativnom dresu, ali i u redovima čuvenog Real Madrida. Bio je prvak košarkaški velike Španije 1982, a u jednom periodu je zajedno sa Draženom Prajom Dalipagićem igrao zajedno. Dalipagić je tada igrao samo u evropskom takmičenju, a koliko je bio jak taj košarkaški dvojac najbilje su osjetili u Ciboni, kada im je Mirza dao 26, a Praja još više, velikih 33 poena.

Koliko je Mirza bio veliki igrač najbolje će da svjedoče riječi njegovih drugova iz reprezentacije Ćosića i Slavnića, kada bi govorili o njemu kao košarkaškom madjioničaru. Mirza Delibašić je proglašen za najboljeg bosansko-hercegovačkog sportistu prošlog vijeka. Nije ni čudo, jer je osvojio sve što je moglo da se osvoji u reprezentativnom dresu (dva puta je bio prvak Evrope, 1975. i 1977, a osvojio je i bronzanu i srebrnu medalju na Eurobasketu 1979. i 1981. godine). Zlatnu medalju je Mirza osvojio sa najboljim košarkašima Jugoslavije na Svjetskom prvenstvu u Manili 1978, a srebrnu 1982. u Kolumbiji. Olimpijsko srebro je osvojeno u Montrealu 1976. i zlato u Moskvi 1980. Daleke 1991. godine, Delibašić je svrstan medju 50 najvećih igrača FIBA, a 2007. on je posmrtno postao član FIBA Hall of Famea. Godinu dana kasnije je svrstan medju 50 najvećih učesnika Euroleague.

Grad Tuzla je pomagala svojim miljenicima, pa su tako izgradili čuveni Mejdan, sportsku dvoranu od 5.000 gledalaca. Klubovi Sloboda i Jedinstvo su dobili veliku finansijsku potporu grada, a posebno je značajno bilo sponzorstvo. Ubrzo su Sloboda i Jedinstvo postali poznati po tome što su medju rijetkima nosili imena svojih sponzora – Sloboda DITA i Jedinstvo AIDA. To su tada bili uspješni marketinški potezi, jer su skraćena imena dugo vremena karakterisala ova dva kluba sa “novim imenima” DITA i AIDA. DITA je bila tvornica hemijskih proizvoda, a AIDA je bila tvornica čarapa.

Košarkašice Jedinstva su postale miljenice grada, regiona, pa i nekadašnje domovine. Izrasle su ni od kuda, zahvaljući entuzijazmu čovjeka koji je bio čudotvorac. Mihajlo Miki Vuković je trenirao kao niko do tada, a ujutro i uveče je bio vozač koji je dovozio ili vraćao u selo Čelebic, 12 km daleko od Tuzle, mladu visoku djevojku u koju je vjerovao i od koje je napravio jednu od najboljih košarkašica Evrope tog vremena. Nije bilo kraja treninzima, a samo je Miki Vuković znao i bio siguran da će Razija Raza Mujanović (202 cm) da postane košarkaško čudo.

Košarkašice Jedinstva su bile tri puta prvakinje Jugoslavije (1987, 1988. i 1990.), a bile su i prvakinje Evrope (Firenca, 22 marta 1979, pobjedom nad Primigi Vicenza 74-70, na taj datum vas je nedavno podsjećao Koš magazinov istoričar Vlada Stanković). Sa Razom Mujanović su igrale sadašnja direktorka kluba Mara Lakić, Zorica Dragičević, Naida Hot, Smilja Rađenović, Ilvana Zvizdić, Jadranka Savić, Vesna Pođanin, Dragana Jeftić i Stojanka Došić.

Sjećam se da su me često pitali o tom fenomenu izrastanja košarkaškog čuda u rudarskom regionu (okruženje Tuzle je imalo izuzetnu rudarsku aktivnost, a sam grad je imao eksploataciju soli – pa je i grad nosio otomansko ime Tuzla – so). Razija Mujanović je bila prvakinja Evrope i sa ekipama Dorna i Como, pa je zato i proglašavana za najbolju igračicu Evrope u tri navrata 1991, 1994. i 1995. godine. Trener Vuković je najprije postao pomoćnik čuvenom Cigi Vasojeviću (kasnije je i sam bio trener ženske reprezentacije), dok su Raza i Mara Lakić bile nezamjenjive srebrne reprezentativke koje su bile uz rame najboljih na Evropskom prvenstvu 1991, na Svjetskom prvenstvu 1990, ali i Olimpijskim igrama u Seulu 1988. Miki Vuković je postao trener muške ekipe Valencije, koju je uveo u Prvu špansku ligu i uspješno vodio do osvajanja Kupa Saporte. Nedavno je Vuković dobio i speciajlno priznanje ovog košarkaškog grada, jer je popularni Miki bio jedan od najomiljenijih ličnosti Valencije. Na pominjanje imena Mikija, u Tuzli svi znaju da se radi o neponovljivom, izuzetnom skromnom i uspješnom treneru – Miki Vuković je bio prijatelj svih ljubitelja sporta.

Svaki boravak u Tuzli, pa i sada nakon 28 godina, donio je sjećanja na nekadašnja vremena. Naravno da u svemu treba pomenuti i FIBA košarkaškog sudiju, jednog od najboljih u nekadašnjem vremenu, a kasnije i olimpijskog sudiju, 1984. u Los Andjelesu. Zdravko Kurilić je bio jedan od dvojice predstavnika našeg sudjenja.

Za kraj ovih sjećanja, ostaje da konstatujemo da je košarkaška Tuzla dobila sredstva da renovira dvoranu Mejdan, što nije učinjeno u posljednje 34 godine. Gledaoci su vidjeli jednu od najboljih košarkaških ekipa Evrope, nekoliko stotina milliona US dolara vrijednu reprezentaciju Francuske. To što je reprezentacija Bosne i Hercegovine (koju predvodi Duško Vujošević) ubjedljivo poražena nije previše važno, ova reprezentacija se kvalifikovala u sljedeći krug kvalifikacija, a kada dres ponovo obuku Nurkić, Teletović, Musa i Gordić opet će to da bude selekcija vrijedna pažnje…