Čovek zvani ‘elegancija’, koga je pratila CIA

Wikipedia

Krešimir Ćosić bio je onaj tip ljudi, sportista, i košarkaša, koji su menjali tok istorije. Tanak, 2.11 cm visok i mršav, sa neverovatnim predispozicijama i osećajem za koš, ali i proigravanje svojih saigrača. Bio je među prvim visokim igračima koji je igrao košarku i van reketa, driblao kao vrsni play, i ‘čitao’ i kreirao igru kao nikada niko do tada. Uvek je bio neka vrsta produžene trenerske ruke na terenu. Rodio se u Zagrebu 1948., umro je u Baltimoru, SAD, sa svega 47 godina.

Osvojio je sve što se moglo osvajati u jugoslovenskoj i evropskoj, a ostavio je dubok trag u američkoj univerzitetskoj košarci. Od 1969. do 1973. igrao je za Univerzitet Brigham Young, bio je prvi ne-Amerikanac na draftu, kada su ga 1972. Blazersi odabrali kao broj 1 u 10. Rundi. Naredne godine je u 5. rundi kao 15. izbor odabran od Lakersa. Iako je imao ponude odlučio se igrati u Evropi. Stručnjaci smatraju da je Ćosić mogao igrati zapaženu ulogu u NBA ligi, i to u vrijeme kada ondje uopšte nije bilo ne-američkih igrača

Igrajući za Zadar (1973-76), Olimpiju (1976-8), i Cibonu (1980-83), u kojoj je i završio karijeru, osvojio je 6 prvenstava Jugoslavije, i 4 Kupa. Sa Cibonom je osvojio Kup pobednika kupova (1982.). Sa reprezentacijom Jugoslavije, za koju je nastupio 303 puta, osvojio je 14 medalja – samo je Sergey Belov imao više. Sa evropskih prvenstava tri zlata (1973., 1975., 1977), tri srebra (1969., 1971, 1981.) i jednu bronzu (1979.), na SP dva zlata (1970., 1978.) i dva srebra (1967., 1974.), a na Olimpijskim Igrama jednu zlatnu (1980. u Moskvi.) i dve srebrne medalje (1968. u Mexico Cityju., 1976. u Montrealu).

Legendarni italinski igrač Dino Meneghin, u svojoj knjizi “Passi da Gigante”, opisao je svoj doživljaj Ćosića:

“Najbolji jugoslovenski igrači bili su igrači ekstra klase, ali i pravi džentlmeni. Posebno mislim na Krešu Ćosića. Divio sam mu se, i priznajem da je on lako otkrivao sve moje slabosti. Na terenu je mogao sve. Za mene, bio je prvi igrač, uključujući i one u NBA, koji su mogli pokriti bilo koju poziciju u timu. Bio je to centar sa promišljenjem playa.”

Nakon završetka igračke karijere bio je uspešan i kao trener državne reprezentacije Jugoslavije, koju je vodio na EP 1985, a postavio je temelje za srebro na OI u Seulu 1988 gde je reprezentaciju vodio Duda Ivković, koji je godinu dana ranije nasledio Ćosića. Davao je šansu mladim igračima (Draženu, Čuturi, Radoviću, Vrankoviću, Knegi, Nakiću, Vučeviću), zaslužan je indirektno i za veliku karijeru Vlade Divca i nije mu bilo mrsko putovati u Kraljevu i raditi sa tada 18-godišnjim centrom tamošnje Sloge. Nakon što je protiv Sojveta bio tragičar, Divac je razmišljao napustiti košarku, ali ga je Ćosić ohrabrio – “Verujem u tebe”, bile su reči kojima mu je ulio veliko samopouzdanje i trasirao put kao uspehu. Đorđević, Kukoč i Rađa bili su tada klinci koje je Ćosić forsirao i davao im priliku u plavom dresu.

Uvršten je, 1996. godine, u Kuću slavnih košarkaša (Basketball Hall of Fame),  kao tek treći ne-Amerikanac u historiji, Hrvatski košarkaški Kup nosi naziv po njemu. Sahranjen je na zagrebačkom Mirogoju, nekoliko metara od još jedne košarkaške legend iz Hrvatske, Dražena Petrovića.

Zbog svojeg verskog opredeljenja, i propovedanja mormonstva u tada socijalističkoj i ateističkoj SFRJ, Ćosić je bio interesantan CIA-i. To je po rečima mnogih izražavalo zgražavnje u njegovom tadašnjem gradu Zadru gde su ga iz Komunističke partije anatemizirali smatrajući da je biti vernik ok, ali propovedati mormonstvo ne doliči jednom uzornom sportisti.

1 Trackback / Pingback

  1. Zašto je Krešimir Ćosić odbio NBA i bogatstvo koijim su ga mamili - Ostatak Sveta

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*