Polovina i trećina

Priznajem da sam prilično impresioniran učinkom braće Jugovića na polovini regularne NBA karavane. Mada, reče jedan od mudrijih iz šampionskih Warriorsa – za nas je ovo tek trećina sezone – tako da ovo o polovini uzmite s rezervom. Iako zbog ozljede odmara moj omiljeni, mudoviti razigravač i branič, Goran Dragić, ostatak balkanske bratije igra dojmljivo.

Moja omiljena meta, Nikola Jokić, kompilacija Ćosića, Divca, somborskih čvaraka i zlarinske domaćice, lagano se diže kako sezona odmiče. Kao i svake prethodne godine. Krenuo je s vezanim TD performansima, a koliko rezervi još ima u njem, to ne zna ni dragi bog. Iako se muči s tricom koja mu je malkice iznad 30%, u stanju je pomesti svakog protivnika kad ima noć. Iznanađujuće je da ovakav napadački brilijant izvlači relativno malo faulova i puca „svega“ 4.2 penala po tekmi. Nema, naravno, sudačku zaštitu jednog Hardena ili LeBrona, ali trebao bi manje energije trošiti na raspre s djeliocima pravde jer dosad je štetilo timu. Jokić je za me natprosječan i u obrani ove sezone, a njegov trenutni PER iznosi 26.16. Ako uzmem u obzir da je Denver prvi na zapadu – Jokara predvodi sve ex-Yu umjetnike.

Momak s još većim iznosom PER cifre (26.28 – šesti u NBA), barem trenutno, jest Nikola Vučević, sin dosljednog oca, Bore Vučevića. On je trenutno na preko 20 poena i 12 skokova u prosjeku, finim je asistentom i blokerom, sve boljim i pouzdanijim tricašom i igra najbolju sezonu impresivne karijere. Najbolji je igrač decenije besprizornog Orlanda i teško će u playoff i ove godine. A ako već i ne uđe u doigravanje, Nikolu čeka pozamašan ugovor nakon sezone jer trenutno igra za pravu siću u usporedbi s onim što prikazuje na terenu – tek $12,250,000.

Interesantno je da još niti jedan košarkaš s prostora bivše Juge nije imao sezonu s barem 20 poena i 10 skokova. Još davnih devedesetih Dino Rađa je ostvario 19.7 poena i 9.8 skokova kroz godinu, a i sam Vučević je više puta bio blizu tom podvigu. Mislim da bi ovaj rekord mogao pasti ove godine, dal’ od strane Jokića, Vučevića, il’ obojice – sasma je svejedno.

Još jedan centar južnoslavenskih korijena igra fenomenalno. Riječ je o bosanskoj tvrđavi, Jusufu Nurkiću, koji, premda manje minutaže no dvojica navedenih, ostvaruje preko 15 poena i 10 skokova i (po meni) je drugim igračem Portlanda po važnosti i PER vrijednosti koja iznosi mnogo jakih 23.58. I on još ima dosta rezervi i gluvije večeri, ali pokazuje da može biti i finim paserom, i ne bih se čudio da drugu polovinu regularnog dijela sezone odigra još bolje i s većom minutažom.

Luka Dončić, slovensko superčudo tek je četvrti na ovoj mojoj lojtrici iako igra bolju rookie sezonu od LeBrona Jamesa. Kako pa to? Jebiga, drugarice i drugovi, minus poeni za brutalan hype (po naški – nautemeljena histerija oko nečeg još nedokazanog), mliječne zube, manjak cikle i brokule u prehrani, mada moram da priznam da nikad nisam gledao ovako dobrog i zrelog tinejdžera. Vjerojatno će mi mnogi reći da sam lud (oguglao sam već, a nema veze s google), ali njegova debitantska sezona je neđe u rangu s Divčevom ili Rađinom. Kako pa to sad? Vremenska razlika i Jet Lag točnim su odgovorima. I pored toga što je Luka u broju All-Star glasova u prvim redovima, njegov PER od impresivnih 18.36 jest 65. u ligi i znatno je lošijim od centarskog trija mušketira.

Ove sezone najkonstantniji jest Bojan Bogdanović koji ima i brojke karijere. Egzekucija s kašičicom racionalnosti i jako lijep i potentan tim Indiane oko njega, garantira mu još jedan ples u playoffu. Bojan je jedno vrijeme predvodio cijelu ligu u postotku šuta za 3, a trenutno je na sjajnih 44.2%, dok mu je ukupni šut natpolovičan. 16.2 poena, 4 skoka, 1.7 asista i 0.9 osvojenih lopti – sve najbolje brojke karijere. Uz to, iznimno je napredovao u obrani tokom NBA života, iako je u NBA okvirima trudoviti prosjek. Kako bilo, nepoderivi Babo izvlači maksimum iz svoje karijere.

Bogdan Bogdanović je moj miljenik još iz ABA kolopleta. Tako fluidan, tako lagan, tako mek, tako zgodan i seksi… Mljac… Očito je napredovao u odnosu na prvu sezonu, još uvik se malkice muči s šutom, trojka malo štekće, ali pokazuje i clutch manire s vremena na vreme. Dosta često ga gledam i mogu stručno da vam saopštim da i on može bolje. Još nije u potpunosti naviknut na NBA Amere, koji su ipak klasu ili dvije iznad onih u Euroligi i posjeduju bolju lateralnu brzinu i kretnje, tako da Bogdan jeftino proda dosta okomitih pasova. Ne znam dal’ on kapira – ali to što me šutom i kreacijom podsjeća na Kiću najviše od sviju srpskih košarkaša je s moje strane maksimalni kompliment. Još da u odlučujućim trenucima gustih susreta puca 80% iz polja… Baci neki jači spell Bogdane, srčka počela je da mi preskače…

Nemanja Bjelica igra također najbolju sezonu svog NBA života čim se izmamio iz kandži Toma Thibodeaua. Izvrsnih 43.5% realizacije za tri čini ga poželjnim igračem prekobarskog cirkusa, a i brojke su mu sasvim pristojne. Skok, čak i blokiranje naivnijih protivnika, jakim su mu argumentima. Da li će ostati starterom? Nije čak ni bitno, potvrdio je da pripada zvjezdanom svijetu.

Dario Šarić je također okusio dželata balkanskih karijera nakon trejda iz Phile, ljepuškastog Thibodeaua, ali kontam da nije pretjerano tužan što ovaj završio je na košarkaškom pločniku. Iza Bjelice zbog znatno nižeg PER učinka (12 naprema 16), ali on će svoju borbu, svojih 10-12 poena i 5-6 skokova dati uvijek. Sad možda čak i više, jer Taj Gibson, kojem su i Mirotić i Bjelica i Šarić dosad bili rezerve, mogao bi konačno past u zaborav (čitaj klupu), a Dario bi ovima u Minnesoti mogao pokazati da vrijedi ka ča mu je i stari vridija u jednom drugom svemiru. Poruka za Daria – stvori si šut za 3 sam, nisi valjda na putu da postaneš proizvod TAM poduzeća. Naime – cijelu prošlu sezonu i prvih 13 susreta ove u dresu Philadelphie nije si kreirao niti jedan šut za 3 poena sam, sve je bilo na dodavanja, uglavnom Simmonsa.

Nikola Mirotić – Španac iliti poturica kako ga prozva moj frend, Kraljević Marko, Mirotić koji je u sezonu krenuo fantazmagorično pa se povredio, na putu je povratka i mogao bi prema gore ako ostane zdrav, i ako bude gađao tricu iznad ligaškog prosjeka. Još uvijek impresivne statistike (17 poena 9 skokova), ali i misteriozne psihe, Mirotić mi je totalno nejasnim slučajem.

A i oni ostali izmame mi osmejak, tu i tamo – Boban Marjanović zbog snajke netaknute porokom skromnosti i prolaznosti sklonosti, još i bujajuće holivudske karijere koja bi mogla da konkuriše Švarcenegerovoj – Ivica Zubac jer ovi moji hrvatski analizatori košarke vele da igra ka rubni All-Star igrač, ma šta to značilo – Mario Hezonja jer je najpotentnija, neodoljiva, nezrela budalina i ako se malo uozbilji i vrati u Evropu, mogao bi da igra ozbiljnih 5-6 minuti po tekmi – Ante Žižić zbog toga što još nisam izgubil veru u njeg – konačno i Dragan Bender koji je još nešto nevidljiviji otkad ga pomenuh zadnji put.

Nego, ima jedan slučaj, kako li se ono zvaše taj momak, još donedavno u konkurenciji za najvećeg evropskog španera desetljeća bješe. Ah, da, Miloš ime mu je i njegovu veličinu i ostvarenja ne more da umanji čak ni izvjesni Doc Rivers, ali sigurno znate onaj suvišan i nepotreban osjećaj kad nekom ludom srećom ćopite kapitalnog zubaca i vrhunski ga spremite, ali kod posljednjeg zalogaja te nenadmašne užine ostane vam ogromna krljušt priljepljena za nepce i nikako da se otkači, konstantno vas tjerajući da povratite cili božanstveni ručak.