Ispovest Bobana Marjanovića

76ers / screenshot

Piše: Aleksandar Ostojić, KOŠ magazin

Naš košarkaški reprezentativac dao je zanimljiv intervju američkom magazinu Slam Online. Evo nekih Bobanovih sećanja i misli koja otkrivaju da se ne radi samo o vrsnom košarkašu, nego i o zaista izuzetnoj osobi.

***

Sećam se kad sam imao deset godina, i na TV gledao našu reprezentaciju kako 1998. postaje svetski prvak. ‘Hajde, ubaci te penale’, dovikivao sam Dejanu Bodirogi. Rekao sam sebi: ‘Čoveče, ovo je sjajno!”. Sjajan sport, sjajni igrači. Poželeo sam da jednom – ne da igram kao oni – nego da ih samo upoznam. Bili su nekako nedodirljivi.

U to vreme sam živeo u Boljevcu, koji ima samo 3.332 stanovnika. Maštao sam da ću postati pisac, da ću napisati knjigu koja će inspirisati film. Kao, na primer, “Roki”. Želeo sam da neko pročita moju knjigu, i kaže: Čoveče, hoću ovo da snimim. Ovo je neverovatna priča.

Ništa mi u to vreme nije bilo lako, jer sam bio previsok, različit od svih ostalih. Znate, kad bi me pogledali – moje ruke, uši, nos, način kako hodam… Bilo je to u stilu “Čoveče, ovaj momak nije isti. Nešto sa njim nije u redu, ima neku bolest…”

Košarka je bila druga strana mog detinjstva. Kasnije i prva, najvažnija. Molio sam moju sestru Vesnu da mi pomogne oko domaćih zadataka, a tatu da me vozi na košarkaške treninge u školskom dvorištu, uveče kad su moji drugari izlazili. Došli bi tamo, i zabavljali se. Moj prvi trening nije bio različit od većine. Uglavnom se trči, baca se lopta, šutira se sa ramena ili iz kolena. Nije u tim noćima u Boljevcu bilo ni agenata, niti ideja o nekom draftu. Deca uglavnom imaju neke svoje snove. Ja sam samo želeo da budem sa mojim drugarima, i da se zabavljamo. Tako je sve to počelo. A sada deca igraju za novac, igraju da bi jednom postali slavni. Ja sam igrao košarku samo iz zabave. Tu je bila lopta, i mi smo uživali. To su moje prve uspomene na košarkaški teren.

Danas ja umem da dodajem loptu. Svi to mogu da vide. Mislim da se rodite sa tim darom. Ne možete naučiti kako da dodajete loptu. Jednostavno, to imate ili nemate.

Sećam se kad sam u sred sezone 2011-12 sedeo u jednoj kancelariji u Rusiji, a direktor kluba Nižnji Novgorod mi je rekao da nisam dovoljno dobar da dalje igram u tom timu. Rekao mi je: “Ne vidim da ti i dalje možeš da se baviš košarkom. Najbolje je da se vratiš u svoje selo”. I otišao sam, ali ne u Boljevac, nego u Megu, potom u Zvezdu gde sam postao MVP lige. Zapazio me je Greg Popović, i doveo u San Antonio gde sam igrao sa zvezdama koje sam znao samo sa televizije. Tada sam već bio oženjen Milicom, i imali smo sina Vuka.

Igrao sam sa Timom Dankanom, Tonijem Parkerom, Dejvidom Vestom, Borisom Dijaom, Kavijem Leonardom, Denijem Grinom, to je bio tim iz mojih snova. Zamislite to, pa još i najboljeg trenera! Rekao sam sebi: Čoveče, hajde da ovo uradim!

Nije mi bilo važno da li igram 5 ili 30 minuta. Ja sam uvek bio maksimalno spreman. Svoje telo sam dobro poznavao, a tamo sam sredio i misli. Ako hoćeš da odigraš utakmicu, moraš se zabavljati. Na neki način to saznanje me je relaksiralo. Nije bilo previše razmišljanja.

Sada sam u Filadelfiji, gradu u kome je živeo Roki iz mojih školskih maštanja. Živim u neposrednoj blizini onih čuvenih stepenica ispred Muzeja umetnosti u Filadelfiji. Sad Milica i ja imamo dvoje dece, posvećen sam suprug i osoba otvorenog srca. Pre neki dan jedan čovek mi je udelio kompliment. Rekao je da sam visok, ali da to nije sve. “Tvoje srce je veliko, i ljudi to vide. Ljudi te mnogo više vole zbog toga, što si takva osoba”, dodao je. Imam dvoje dece. Voleo bih da im jednog dana neko kaže to isto što je ovaj čovek rekao meni.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*