Jecaji nesuđenih junaka

Piše: Bojan Šoć

Izađe tako “mali” tim (mali – na papiru, ali sa srcem kao planina) na megdan velikanu, pa mu 40 minuta drži čas košarke. I upravo kad treba da “zatvori katedru”, u zadnji tren mu padne koncentracija, ušeprtlja se, napravi par fatalnih grešaka i baci sve u bunar.

Ekipa Univerziteta Centralne Floride (UCF) držala je u četvrtfinalu Istoka NCAA apsolutnog favorita Djuk “za gušu” 39 minuta i 46 sekundi. U neizvjesnoj završnici “Vitezovi” iz Orlanda imali su tri poena prednosti i od najveće senzacije turnira ih je dijelila “sitnica” – trebalo je “samo” još jednom da odbrane svoj koš i sačuvaju loptu do kraja.

Zajon Vilijamson je prethodno promašio trojku, ali su “Plavi đavoli” pokupili ofanzivni skok, a njihova prva zvijezda je nakon prodora u reket poentirala iz gotovo nemoguće situacije, preko ruku Senegalca Tako Fala, ljudske kule od 229 centimetara. Vilijamson je pogodio uz faul i zaradio šansu da s penala donese izjednačenje svojoj ekipi. Promašio je, ali je rival očajno odradio zagrađivanje, pa je drugi “đavo”, Ar Džej Baret, bio najviši u skoku i lagano položio za minimalno vođstvo, 77-76.

Tu drami nije kraj. UCF ima posljednji napad, četiri sekunde prije finalne sirene Bi Džej Tejlor šutira iz prodora i promašuje. Sjajni Obri Dokins, koji je te večeri odigrao utakmicu života i ubacio 32 poena, u akrobatskom skoku hvata loptu jednom rukom i pokušava da je vrati u koš, ali i on nema sreće. Ovaj drugi promašaj, klasičan putback zicer poslije kojeg se lopta „valjala“ po obruču, pa završila u rukama igrača Djuka, pratiće Dokinsa i drugare kao noćna mora. Deveta ekipa Istoka je bila na pragu čuda, ali se čudo nije desilo.

Dok su navijači “Plavih đavola” ludovali nakon preživljenog infarkta i slavili 27. ulazak u najboljih šesnaest u zemlji, veliki Majk Kšiševski je tješio protivničke igrače. Lijep gest pravog džentlmena, ali kakva korist – “Vitezovi” su bili neutješni. Malo kasnije u svlačionici trener UCF Džoni Dokins pokušavao je da nađe prave riječi za svoje momke. Učenik nije savladao učitelja (Dokins je bivši student Djuka i pulen Kšiševskog iz generacije koja je 1986. izgubila finale NCAA protiv Lujvila), ali vjerujem da mu je teže od poraza bilo da na kraju stane pred skrhane mladiće, uključujući sina Obrija koji je u trenu od junaka postao tragičar. Par sati ranije razum je govorio ovim momcima da će duel s petostrukim šampionom najvjerovatnije označiti i kraj njihove nezaboravne sezone, ali hrabro srce je odbilo da se povinuje, pa autsajder umalo nije pretvorio san u javu.

U svlačionici je bila TV kamera, a bolje da nije. Dokins senior je pokušavao da govori, knedle su mu zastajale u grlu, a suze navirale na oči. Osim njega u kadru nije bilo nikog, ali iz pozadine su se čuli glasni jecaji. Plakali su mladići od 18, 20 godina, dvometraši, gorostasi, gotovo ridali, i nikakve riječi utjehe nisu mogle da ih zaustave. Svjesni da ih je samo jedna lopta dijelila od ulaska u istoriju studentske košarke, mladi “Vitezovi” se nisu mirili s porazom.