Big O: Najveći čarobnjak u istoriji košarke!

Youtube / screenshot

Prošle godine na ceremoniji dodele godišnjih nagrada u NBA ligi jedan čovek je dobio verovatno najveći aplauz. Nije to bio ni Džejms Harden, MVP sezone, ni Lebron Džejms, niti Kevin Durant. Čovek večeri bio je tada 78-godišnji Oskar Robertson, koji je dobio nagradu za životni doprinos košarci. Njegovo pojavljivanje bio je najemotivniji trenutak svečanosti, pa je ovo savršen povod da podsetimo naše čitaoce na ovog čarobnjaka o kome je Koš magazin već opširno pisao. Tekst je preuzet iz knjige „50 veličanstvenih“ autora Vladimira Stankovića i Aleksandra Ostojića.

Piše: Aleksandar Ostojić, KOŠ magazin

Oskar Robertson je možda najveći čarobnjak u istoriji košarke. Ukusi su različiti, ali brojke ostaju i one dovoljno govore. Na osnovu njih i možemo suditi o njemu, jer teško da ima mnogo ljudi na ovim prostorima koji su ga gledali uživo. Jedino svedočenje o Oskaru je ono koje je ispričao Nemanja Đurić, centar jugoslovenske reprezentacije na Olimpijskim igrama u Rimu 1960. Jugoslavija je igrala prvu utakmicu protiv SAD, u čijem sastavu su bili Oskar Roberston, Džeri Lukas, Volt Belami, Džeri Vest i drugi. Priča Đurić: “Skakao sam za loptu prilikom podbacivanja na početku, i kad sam doskočio pogledam semafor, a oni već vode 6-0”.

Ako je Bob Kuzi, plejmejker Boston Seltiksa u godinama njegove najveće slave, nazvan “košarkaškim Hudinijem”, Oskar Robertson bi mogao biti “Dejvid Koperfild među koševima”, po iluzionisti koji je uspeo da opčini čak i Klaudiju Šifer. Big O, kako su novinari i navijači zvali vragolana iz Sinsinatija, opčinjavao je košarkaški svet više od jedne decenije, a njegova pojava u američkom olimpijskom timu u Rimu 1960. definitivno je promenila košarkaška shvatanja Evropljana. Jugoslovenski reprezentativci, koji su osvajanjem šestog mesta postigli prvi veliki međunarodni uspeh, sa oduševljenjem su po povratku kući pričali o momku koji im je pokazao da se lopta može dodati i iza leđa, kroz noge, preko glave, dok se gleda na drugu stranu… Istina, sve to i nije bilo potpuno nepoznato. Pokušavao je, i u mnogo čemu uspevao da tako igra Saša Gec, lider ondašnjeg “dežurnog prvaka” Crvene zvezde. Ali način na koji je to radio Oskar Robertson bio je neponovljivo lak i neponovljivo nemoguć za obične košarkaške smrtnike.

Rimska Olimpijada pala je između Oskarovih briljantnih godina na koledžu, i kasnije sjajne karijere u NBA, ali njegov put do zvezda nije bio ni lak, ni kratak. Najveća prepreka bila je boja Robertsonove kože. Sredinom pedesetih, kad je njegov talenat počeo da se razvija, i kad je bilo jasno da će biti veliki igrač, Amerika je, naročito na svom jugu, još uvek bila prepuna rasnih predrasuda i rasne diskriminacije koja je osetljivog i prilično ćudljivog Robertsona nekoliko puta dovodila do odluke da ostavi košarku. Na sreću, ipak joj se vraćao.

Oskar je rođen 1938. u Šarlotu, država Tenesi, na farmi svog pradede koji je umro 1954. u 116. godini kao najstariji Amerikanac. Pradeda mu je bio rob, zapamtio je građanski rat i bio je živa istorija svih stradanja koja je crna rasa istrpela u Americi. Njegov uticaj na malog Oskara, najmlađeg od troje dece, bio je ogroman, naročito kad su se dečakovi roditelji razveli, a on ostao sa majkom koja je non-stop radila. Neposredno pre razvoda roditelji su se preselili u Indijanapolis gde je majka, u ono malo slobodnog vremena, pevala i komponovala, ponajviše religioznu muziku. Siromaštvo i ostale okolnosti nisu dozvolili da se njen muzički talenat razvije. Jedan od Oskarovih biografa zapisaoje da je on još tada obećao majci da će “jednog dana on platiti sve račune, i da ona nikad više neće morati da radi”.

Taj dan je počeo da se nazire kad je pošao u srednju školu Krispus Atuks. Njegov prvi trener bio je Rej Krovi, brat Džona Krovija koji je slavu stekao igrajući bejzbol. Rej Krovi je odmah video izuzetni talenat tada “malog O”. Krišom mu je davao ključ od dvorane da bi dečko sam dodatno trenirao subotom i nedeljom. Sa Oskarom u timu, škola je bila prva u istoriji Indijane sa svim pobedama u sezoni i, štaviše, prva crnačka škola koja je osvojila školsko prvenstvo države. Kad je stigao do mature ravno 75 univerziteta htelo je da ga vidi kao brucoša u svojim timovima. Čak je i Kentaki, koji dotad nikad nije imao crnca u svojoj ekipi, ponudio stipendiju, ali je Oskar izabrao Sinsinati zato što mu je taj univerzitet bio najbliži kući.

Robertson je odmah zablistao u ekipi, ali je podjednako brzo shvatio da je zvezda samo na terenu, i da prijateljstva mora da traži u krugu svoje sabraće po boji kože. Bio je povučen, ćutljiv, nezahvalan za novinare zato što su iz njega izvlačili reči klještima. Posle najbriljantnije partije bio je u stanju da kaže samo: “Mi smo pobedili, oni su izgubili…”

Jednom na gostovanju u Hjustonu nisu mu dozvolili da odsedne u luksuznom hotelu “Šamrok”, rezervisanom “samo za belce”. Ljut kao ris, rekao je treneru da ako se nešto slično ponovi definitivno napušta Univerzitet i ekipu. I nije se ponovilo. Kad je tim išao na Jug, nalazilo se neko kompromisno rešenje.

Mnogi od njegovih studentskih rekorda dugo su bili nedostižni. Tri godine zaredom bio je najbolji igrač i najbolji strelac sa fantastičnim četvorogodišnjim prosekom od 33,8 poena. Po završetku koledža oženio se učiteljicom po imenu Ivon, koja je svojim čvrstim karakterom mnogo uticala na njega i pomogla mu da u NBA napravi izuzetnu karijeru. Ostao je u istom gradu, jer su ga na NBA draftu 1960, kao regionalnog pika, dobili Rojalsi iz Sinsinatija. Počeo je kao ruki godine sa prosekom 30,5 poena, čime je odmah bio treći strelac lige, iza nenadmašnog Vilta Čemberlena iz Filadelfije (38,4) i Eldžina Bejlora iz Lejkersa (34,8). Međutim, bio je prvi u asistencijama sa 9,7 po meču, Oskar Robertson je bio sjajna kombinacija strelca i dodavača, preteča Medžika Džonsona. U sezoni 1960-61 ostvario je tripl-dabl: u proseku je davao 30,8 poena, imao 12,8 skokova i 11,4 asistencije! Niko nikada nije to ponovio.

Još sedam puta je bio prvi asistent u ligi, jednom 1968. i najbolji strelac (29,2), četiri puta je imao najbolji procenat šuta iz igre, ali Sinsinati je uprkos njemu ostao skroman tim, bez šansi da napravi nešto veliko. Zbog toga je 1970, bile su mu tada već 32 godine, rado pristao da ode u Milvoki, a jedini razlog je bio što je tamo gosdinu dana ranije stigao Karim Abdul Džabar. Tako je rođen jedan od najboljih i najubojitijih tandema u istoriji NBA lige. Milvoki je odmah postao šampion, timski prosek poena u sezoni iznosio je 118,4. Džabar je bio prvi strelac sa 31,7, dok se Big O zadovoljio sa 19,4 poena i 8,3 asistencije. Džabar i Robertson ostali su zajedno do 1974. sjajno se zabavljajući, mada Milvoki više nije mogao da ponovi podvig i domogne se titule. Rastali su se tako što je Džabar otišao u Los Anđeles, gde će imati sreće da nekoliko godina kasnije sretne drugog košarkaškog čarobnjaka, Medžika Džonsona, dok je Oskar Robertson otišao u zasluženu košarkašku penziju, sa večnim mestom u istoriji NBA lige i košarke uopšte.

Oskar Robertson sa nagradom za životni doprinos košarci

Godine 1994. na Univerzitetu u Sinsinatiju postavljena je njegova bista u znak zahvalnosti za sve što je učinio za koledž. U oktobru 1997. Oskar i Džordž Vilson, njegov saigrač iz Rojalsa, ući će u lokalnu “Kuću slavnih” u Sinsinatiju. Iako je bio odličan skakač, Robertson nikad u karijeri nije zakucao, jer je smatrao da se time nepotrebno troši snaga. Sa 22.009 poena i 7.731 asistencijom Oskar Robertson je najbolji strelac i najbolji dodavač u istoriji Sakramento Kingsa, ekipe koja je nasledila Sinsinati Rojalse. U karijeri je ukupno postigao 26.710 poena (prosek 25,7), imao 7.804 skoka (7,5) i 9.887 asistencija (9,5). Član je Nejsmitove košarkaške “Kuće slavnih”, gde je primljen čak dvaput – kao igrač i kao član američkog olimpijskog tima iz 1960, kao i “Kuće slavnih” FIBA. TV mreža ESPN u svom milenijumskom izboru najboljih američkih sportista u Dvadesetom veku rangirala ga je na 36. mesto.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*