Penali su kazna, zar ne?

ESPN

Piše: Dragan Stojić

Tanka je linija između vrha i dna, još tanja razdvaja junake i tragičare, u sportu posebno.

Ni basket  nije izuzetak.

Košarkaški vetrovi su u Chicagu često bili uraganski, a pre nego što su Bullsi NBA izboli šampionskim rogovima, povetarac života je 1968. godine na svet doneo Nicka Andersona .

Dok je Jerry Sloan još kao igrač u ‘’gradu vetrova’’ učio taktove jazza, kojima je kasnije sa klupe u Utahi uveseljavao mormone, a Phil Jackson u redovima Knicksa i Netsa čekao da mu očvrsnu brkovi nedodirljivi svim  trenerskim rivalima tokom poslednje decenije 20. veka, Anderson je rastao uraganskom brzinom, sve dok nije dostigao visinu dovoljnu da završi pod srednjoškolskim obručima, a kasnije obuče dres univerzitetske ekipe Illinois.

U drugoj sezoni , 1988/89,  umalo da njegovo ime i opremu iz Assambly Halla preseli u NCAA Hall of fame, ali su u polufinalu Final foura momci iz Michigana, kao pravi predstavnici ‘’automobilske  savezne države’’, prebrzo vozili kroz utakmicu , na kraju čak i parkirali trofej u svoju garažu, a Andersonovih 17 poena i 7 skokova na tom meču nisu bili dovoljni za bolji plasman. Sve je otišlo uz vetar.

Za college ekipu Illinoisa da, za Nicka ne. Njegovo ime se našlo u idealnom timu Big Ten konferencije.

Baš te 1989. godine magija se sa Floride ušunjala  na parkete ‘’najvećeg košarkaškog cirkusa’’. Opčinjen umećem ovog košarkaša, Orlando Magic, novajlija u National basketball association, proglasio je 11. picka sa drafta svojim najbolje rangiranim čarobnjakom u prvom izboru u istoriji kluba.

No, čarobni štapić je u prvoj sezoni bio suviše kratak da bi družina dotakla više od 22% pobeda, što je pokazatelj da su  , u tom trenutku, čikaški momci bili moćni samo u sferi finansija i ekonomije.

Početkom devedesetih počela je dominacija Chicago Bullsa, kako bi to izgledalo da neko iz najvećeg grada Illinoisa sve pokvari. Nick Anderson nije obrukao rodnu ‘’kuću’’ na istočnoj obali SAD-a, za početak je dominirao unutar svoje družine, pošto je 1991/92. postao najbolji strelac (17,7) i drugi skakač (6,4) Magičnih.

Kad je u trećoj po veličini naseobini na Floridi podignut drugi Disneyland,  1992. započeto je pisanje nove priče , ovoga puta pod koševima, a za ‘’pripovedača’’ je angažovan Shaquille O’ Neal, 1. pick sa drafta.

Za kratko vreme je  trio AndersonScottO’Neal sve one koji su verovali da će ta ‘’trojka’’ zapravo ličiti na junake iz Disneylanda- Gaju, Vlaju i Raju,  uverio da Magic nije više priča za malu decu , već ozbiljno košarkaško delo.

Cepanje  rivala je počelo, a šta bi moglo biti veće zadovoljstvo za jednog košarkaša nego da pocepa mrežice, s tim što je u ovom slučaju reč bila o Mrežicama iz predgrađa New Yorka- New Jersey Netsima. U aprilu 1993. Nick ih je pocepao za zbir 50 u koloni ‘’poeni’’, što mu je rekord karijere u regularnom delu sezone.

Bek-šuter je u karijeri rastao do niskog krila a zajedno s njim rastao je i procenat uspešnosti ekipe, posebno od trenutka kad je trilling asova prerastao u pocker angažovanjem Anferneeja Hardawaya, a za ‘’pet istih’’ nedostajao je NBA prsten.

Livenje ovog zlata u NBA juvelirnici na Floridi počelo je 1994/95. U polufinalu play-offa Istočne konferencije  povratnik iz sveta baseballa Michael Jordan nije leteo sa svojim Bullsima ,  nego poput loptice prilikom postizanja home runa odleteo iz kostura (4:2), pa je četu Briana Hilla čekalo penjanje na najviši vrh pod obručima.

U završnu predstavu su drugi put zaredom sletele Rakete iz Houstona, mada se junaku ove priče činilo da su u pitanju meteori. I to oni koji udaraju pravo u glavu.

Šampion Istoka imao je u 1. susretu  finalne serije pobedu u šaci, samo što u košarci nema vrabaca u ruci , pa je Andersonov golub zaista ostao na grani.

Na samom kraju regularnog toka momak iz Chicaga  kao da se na Boga kamenjem bacao. Još gore- kao da je cigle na Svevišnjeg poslao, a one su mu se, kao bumerang, vratile. Iako sasvim dobar izvođač penala  tokom sezone(oko 70%), četiri puta uzastopno ih nije iskoristio, Kenny Smith je uzvratio ‘’trojkom’’, Rocketsi su poleteli u produžetak i tamo našli pobedničku putanju.

Olajuwon i drugovi su našli trijumfalni put, a ljubitelji košarke nadimak za Andersona– Cigla!

Povratka nije bilo, ekipa iz Texasa je zabetonirala Magic zajedno sa Nickom (4:0) i odbranila tron.

Čvrsta glava i hrabro srce nisu dozvolili da ga udarac ‘’ciglom’’ pokoleba, naredne  sezone je ponovo odlično odigrao ( oko 15 poena po utakmici), Floriđani su ostvarili najbolji učinak u svojoj istoriji (73,2%), no Bikovi iz Andersonovog rodnog grada su već počeli da ‘’divljaju’’ i dalje od finala Istočne konferencije se nije moglo, dok je on prevremeno, zbog povrede, nedovoljno osetio kako Bullsi galopiraju do prstena.

Nešto se desilo pa je ta nesrećna uvodna utakmica u finalu doigravanja ponovo oživela rane iz podsvesti vratila nesigurnost  u Nickove šake, pa je ligaški deo takmičarske godine završio sa svega 40,4 % iskorišćenih slobodnih bacanja! Da zlo bude veće, O’Neal se odlučio za kupanje u ‘’jezeru’’ i potpisao ugovor s Lakersima, tako da je jedan od najboljih igrača sa rostera  Orlanda poneo zvanje najlošijeg šutera sa linije penala, a u kratkom pohodu kroz play off je imao 0/2. Goreg nije bilo . Poražavajuće, šta drugo reći. Čak mu je i prosek postignutih poena opao na 12 u regular seasonu, dok je u dodatku sezone ubacivao samo 5,6.

Bio je zreo za trade, ali ko bi uzeo igrača  koji gore gađa penale od Shaquilla? Chuck Daly.

Stari trenerski vuk je naučio veteran da ‘’pokaže zube’’, ovaj je to učinio i, uprkos starim problemima kad ispred sebe ima samo koš na koji šutira neometan, uspeo je da ispali 63,8 % uspešnih projektila sa kaznene linije, prosek poena podigne na 15,3 po utakmici. Na njihovu žalost, magija se preselila među fanove drugih, pa je plasman u play off ostao samo želja.

Ispada da je lock-out 1998. zaključao i zaključio Andersonov rad u Orlandu, vrlo dobar učinak u regularnoj sezoni i sjajan u prvom krugu, neuspehom okončanom, krugu  play offa (20,8 poena, bezmalo 7 skokova), značio je odlazak poslednjeg od četvorice ‘’musketara’’ sa Floride na drugi kraj SAD- u Californiju.

Na redu je bila provera da li na Kraljeve iz Sacramenta deluje magija. Tokom igre možda i jeste (10,8 pogodaka), ali ‘’jedan na nula’’ sa obručem i tablom nikako, što je pokazala i matematika, jer mu je postotak iskorišćenih penala opet pao ispod polovine (48,7), kao da nije imao pored sebe Peđu Stojakovića pa mu je nedostajao učitelj.

Sledeće sezone, 2000/2001, Kingsi su krenuli prema  vrhu, Nick Anderson ka dnu.

Prosek od svega 8 minuta na parketu, mizernih 1,8 poena, bez učešća u play offu za njega, predstavljali su dobar pokazatelj da je kruna namenjena drugima, a da je Cigli mesto među ‘’medvedićima’’.

Poslednju sezonu u karijeri proveo je u Memphisu, Grizlijima su tek počeli da niču pravi zubi, tako da je izostao i odgovarajući ugriz Nicka Andersona.

Poslednju ciglu ugradio je u svoju NBA karijeru u februaru 2002. godine, a karijerni učinak od oko 14 poena, 5 skokova, uz 66-67 % uspešno izvedenih slobodnih bacanja znače da je Cigla ipak bila  blok u građevini zvanoj NBA liga.

Da ne beše penala…

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*