Preneseno sa: kosmagazin.com
Piše: Duško Miletković Souly
Nezahvalan je zadatak odabrati najboljeg ex-YU igrača na dosadašnjim svjetskim prvenstvima iliti kupovima. Konkurencija je ogromna. Bivša Jugoslavija je najviše uspjeha imala baš na svjetskim prvenstvima, osvajajući, što sa starom, što s novokomponiranom državom, čak pet zlata. Od košarkaša koji će se predstaviti (ili su barem trebali) na ovom izdanju Mundijala izdvojio bih Miloša Teodosića, dvaput člana najboljih petorki ovog takmičenja, srebrnog sa posljednjeg svjetskog prvenstva. Svi bismo voljeli gledati ga i na ovom izdanju globalne priredbe jer malo koji od onih davnih junaka učinio je više na ovim priredbama.
Bilo ih je ipak par, i zato listu kandidata za MVP Svjetskog kupa započinjem prvim YU igračem koji je bio MVP istoimenog takmičenja – Ivo Daneu je to ostvario u Montevideu ‘67, reprezentacija je uzela drugo uzastopno srebro uz nenormalne partije Ive protiv USA i SSSR-a, a tri godine kasnije i prvo zlato, u oproštaju Ive s vrhunskom košarkom na Prvenstvu u Ljubljani.
Drugim košarkašem koji je osvojio MVP naslov na SP-u bio je Kićanović ‘74. Jugoslavija je za 1 koš (?) završila druga jer se finale nije igralo; odlučivao je međusobni skor s reprezentacijama SAD i SSSR-a. Kićo će na sljedećem Mundijalu uzeti zlato, ali će završiti iza klupskog saigrača, Praje Dalipagića, u borbi za MVP naslov, a na svom trećem Svjetskom prvenstvu uzet će broncu, postići najviše koševa na turniru i završiti treći u glasanju za najkorisnijeg igrača Šampionata.
Kićanovića je naslijedio Dalipagić u Manili ‘78. Praja je ostvario nešto što nijedan ex-YU igrač nije uspio na jednom šampionatu – osvojio je zlato, a usput je bio najbolji strelac po broju poena i, naravno – MVP prvenstva. Ukupno je u karijeri nastupio na 4 SP-a i osvojio četiri medalje – zlato iz Manile, srebro i dvije bronce.
Listu genijalaca nastavlja rahmetli genije, Dražen Petrović, MVP priredbe u Španiji ‘86 i osvajač zlata na sljedećem prvenstvu, odigranom u Argentini. Sjaj MVP titule iz Španije nije zatamnio ni navodni sex-skandal sa hostesom, niti Tyrone Bogues, njegov patuljsti američki čuvar, niti neshvatljiv poraz od strane Sovjeta u polufinalu takmičenja.
Petrovića kao MVP Svjetskog kupa nasljeđuje Toni Kukoč ‘90. Teško da je netko bolje odigrao globalnu priredbu no Toni tog ljeta. Ipak, Jugoslavija je upisala poraz protiv tradicionalno neugodnog Portorika, a na sljedećem Kukočevom pojavljivanju na SP-u, ‘94 u Torontu, Hrvatska je brončana. Toni je i to prvenstvo odigrao dobro, ali ne i vrhunski, za što je kriva loša predstava s Rusijom u polufinalu (Kukoč samo 5 poena i 2 asista).
Posljednji ex-YU igrač koji je zaslužio MVP naslov na turniru Svjetskog prvenstva, bio je Dejan Bodiroga ‘98 u Grčkoj. Pravo je čudo kako je desetkovani tim igrača, uglavnom iz Srbije, dovukao do zlata na tom šampionatu. Četiri godine kasnije, u znatno boljem sastavu, zemlja koja je zadnji put nosila naziv “Jugoslavija” na dresovima, osvojila je još jedan, peti i posljednji naslov na svjetskim igrama košarke. Bodiroga? On je samo 007 agentom i MVP personom finala i postaje prvim igračem koji je repku vodio do uzastopnih zlata na mundijalima. Također – šteta što ga nismo imali prilike gledati na istom takmičenju ‘94 zbog međunarodnih sankcija.
Ovo nije sve; ovo su samo košarkaši koji su ponijeli naslove službeno najboljih na nekom od izdanja Svjetskih prvenstava. Od onih koji to nisu uspjeli izdvojio bih dvojicu – Ćosića i Divca. Krešo je osvojio rekordne 4 medalje (2 zlata i 2 srebra) na svjetskim šampionatima, dvaput je bio članom najbolje petorke takmičenja i prvim je ex-YU igračem s 2 zlata. Dva prvenstva odigrao je vrhunski, jedno dobro, a na jednom (svom prvom ‘67) je odigrao svega par minuta. Za razliku od Kreše, Vlade je na svom prvom SP-u bio tragičarem u nevjerojatnom porazu koji su zamijesili zajedno, onda je osvojio zlata ‘90 i ‘02. Odigrao je dobro, premda ne i vrhunski. 2002., u Indianapolisu, protiv selekcije američkih profesionalaca, odigrao je najbolje poluvrijeme u istoriji SP-a za igrače iz bivše Jugoslavije. Eh, da je još nastupio na globalnim priredbama ‘94 i ‘98… Vjerojatno bi bio prvim YU igračem s više od dva svjetska zlata.
Ako pogledam sve te rezultate, naravno da su u prednosti igrači koji su osvojili dva zlata. Tu su i igrači post-YU generacije poput Dejana Tomaševića i Predraga Drobnjaka, koje ću ipak izostaviti iz ove računice iz očitih razloga nedostatka najviših osobnih priznanja. Jedinim igračem bivše države, za kojeg bih rekao da je vrhunski odigrao tri Svjetska šampionata jest Kićanović (prvi, drugi i treći u izboru za MVP pojedinca svjetskog kupa), iako ima „samo“ jedno zlato, ali i najbolji postotak uspješnosti. Valja biti pravičan i prema Dejanu Bodirogi, koji je višom silom onemogućen igrati ‘94 usrid Beograda, tako da bi možda imao i 3 zlata na mundijalima. I ovako, on je jedini stopostotan s dva zlata, tako da završava kao moj top izbor – zajedno sa Kićanovićem. Jedini sastav državnog tima koji se vratio sa SP-a neporažen je tim iz Manile ‘78 – upisao je 10 pobjeda na putu do titule.
Uspješnost reprezentacije SFRJ (i država pastorki) na svjetskim prvenstvima na kojima su nastupali:
88.5% KIĆANOVIĆ Dragan
87.5% KUKOČ Toni
86.1% DALIPAGIĆ Dražen
84.4% ĆOSIĆ Krešimir
83.3% PETROVIĆ Dražen
83.3% BODIROGA Dejan
81.5% DIVAC Vlade
79.2% DANEU Ivo
Leave a Reply