Piše: Duško Miletković Souly
Reprezentacija je ono što ponajviše definira košarkaške karijere. Barem na ovim južnoslavenskim prostorima.Uspjesi, dosezi, medalje, zlata i legendarni momenti još legendarnijih tekmi. Znamo za Dražena, Kukoča, Bodirogu ili Sašu Đorđevića, a oni stariji i za Krešu, Moku, Praju, Kiću, Žućka ili Ivu.
Neki znaju i mnogo više. Znaju ove današnje košarkaše. Znaju sve cifre na njihovim ugovorima, znaju njihove lateralne sposobnosti, mogućnosti u piku, bloku i nasljednom rolanju na koš, znaju i postotak neubačenih trojki malo iskosa livo, uz stepbek udesno, i to sa barem devet metri. Piše na internet, a onda neki i znaju pa još dodatno opišu u sedam ‘iljada reči i proglase Srbiju najjačom na planeti neposredno prije Svjetskog kupa u košarci. Neki ne mora ni da žive život koliko znaju.
A tek posljednji dokumentarni uradak Saše Miletića, najuspešnijeg srpskog košarkaškog kroničara svih vremena. Prilično mi se dopao iako ima jedan ozbiljan nedostatak (kao i Žigosani…). To je onaj suvišni šesti dio jer ove današnje vucibatine u dresovima na kojima piše – Srbija – našle su se u istom loncu s prethodno pomenutim veličinama. Ono, kakti, u pohodu na svjetsko zlato. Prvih pet dijelova dokumentarca govori o pet svjetskih zlata koja osvojila je neka Jugoslavija, tri u SFRJ, dva u SRJ izdanju, sve sa momcima rođenima i odraslima u košarkaškom sistemu bivše države. A onaj šesti… I to uz pištaljke sudija ili bez njih, sa vrhovnim upravnikom FIBA košarke, svetski priznatim švalerom, Borom Stankovićem, na vrhu torte. Na mom otoku neke stvari (i dalje) zovemo – mitomanija. Nikad ne lažem da sam ufatija brancina od pet kili ili da ću ga dignem. Nema smisla, jednostavno nema tih brancina u moj kraj. Sorry Saša, ništa kontra Splita.
Srbi su u košarci dosegli jedinstvenu vrstu kompleksa – uvik blizu, ponovo najavljivani, a skučeni, u grču, maleni, sve manji, ponajviše ložeći se na basket kao sport. Možda samo Litva more ravna im bit’ po tome. A Litva ima neka nezavisna zlata, za razliku od… Reći će mnogi – šta ga kenjaš brale, spusti loptu, ali samo je realnost to jer nas Hrvate je košarica davno pustila, mi nemamo ni košarkaških, kamoli reprezentativnih ambicija, a solidni košarkaši koje smo proizveli, poput Marka Popovića, Vujčića, Bogdanovića, Šarića… – bez ikakvih velikih medalja ostaju poluproizvodima svetog zanata. Tako da kapiram sva razočaranja, pa i tuđa. A ovo je najveći srpski debakl što ga pamtim.
Jer upravo tako, neke tamo Španjolska i Argentina (slučajno uspjesima, igrački i trenerski klasu iznad, ali oronule i van trenda i medijskih voda) smrviše velike favorite Srbe koji, još pred samo par godina, osvojiše olimpijsko srebro, četiri čak na zadnjih deset velikih smotri, iako na toj Olimpijadi dobiše jedva pola tekmi, uz provlačenje protiv nas Hrvata koji ionako u košarici nismo ono što u apartmanskom biznisu, uz onaj poraz protiv Amera u finalu koji odigraše sa pola snage, a rezultata se ionako sjećaju ljudi slabije no izraza lica Miloša Teodosića kad je izlazio iz igre.
I pored svega, Srbija može da bude ponosna na sebe ovom prezentacijom u Kini. Naime, ka i mi, uspešno se približava EU i globalnim integracijama. Baš kao i u nas Hrvata, koji davno smo se, ne samo košarkaški, uklopili u postojeće procese, za balkone biće dovoljna i četvrtfinala, sustavna mrvljenja i zidarske šamarčine. Ionako u modi je da je za pijedestale i masu danas dovoljno manje od sanjanog zlata. Mnogo manje rekao bih – otprilike pola pizde ‘ladne vode.
Leave a Reply