Moglo je (mnogo) bolje

Učinak košarkaške reprezentacije Crne Gore na Svjetskom prvenstvu u Kini je 25. mjesto u konkurenciji trideset dva tima. Iza Crnogoraca ostali su tek Južna Koreja, Angola, Jordan, Obala Slonovače, Senegal, Japan i Filipini. U izjavama nakon Mundobasketa bili su nepodijeljeni – moglo je bolje. Mnogo bolje, dodali bi.

Četiri poraza i samo jedna pobjeda – protiv Japana, konačan je skor Crne Gore u debitantskom učešću na smotri najboljih na svijetu. Zvezdan Mitrović i njegovi košarkaši platili su danak neiskustvu u svakom pogledu. Prvo, ekipa se “oduzela” na premijeri protiv Grčke. Drugo, nakon toga zapala je u moderno rečeno “down fazu”. Treće, pod tim utiskom su ušli u meče protiv Novog Zelanda, i kad su preokrenuli, s dva promašena šuta za tri poena omogućili su rivalu da se vrati u meč. Četvrto, protiv Brazila niko nije očekivao čudo, pa ni kad su se zahvaljujući ležernijoj igri protivnika primakli na posjed. Peto, u utakmici protiv Turske sami su sebe dobili. I najvažnije, na cijelom Šampionatu nijesu se narodski rečeno “pobili” ni sa jednim protivnikom. To što su imali kriminalno suđenje nije bila tendencija nego plod gluposti FIBA, koja u kontinuitetu radi protiv interesa košarke. Mada, da nije bilo prethodnih gluposti krovne košarkaške organizacije, Crnogorci bi Mundobasket gledali na televizorima…

U prethodnom tekstu napisao sam kako je reprezentacija Crne Gore ispraćena u Kinu. Tako je i dočekana. Elektronski mediji i portali okončali su praćenje dan pošto su završili nastup. Štampa je još dan- dva punila prostor, i gotovo. Jedino je istek ugovora selektora Mitrovića zaradio dodatni prostor. Ništa više.

Mediji u Crnoj Gori nijesu se previše bavili analizom neuspjeha. Vrlo diplomatski su se odnijeli i “stručni konsultanti” u specijalizovanim emisijama tokom šampionata. Autocenzura, ili po crnogorskom – nezamjeranje, veoma je uzelo maha. “Progon” koji doživljavaju peti na šampionatu – Srbija, i sedma – SAD, nepoznat je Crnogorcima. Zvuči paradoksalno, ali najbolji rezime nastupa u Kini dali su sami košarkaši i selektor Mitrović. “Mogli smo bolje”, ponavljali su kao mantru.

Mnogo puta ponovljena je činjenica da statistika sve pokazuje, a najbitnije skriva. Jer statistički lideri, Nikola Vučević, Bojan Dubljević, Derek Nidam i Nikola Ivanović, nijesu bili na nivou reputacija koje ih prate. Vučević je igrao kao u regularnom dijelu NBA lige: dobio – izgubio, sjutra je novi meč. Bojanu Dubljeviću ili nije odgovarala uloga u ekipi, ili je potrošio energiju kroz kvalifikacije. Derek Nidam i Nikola Ivanović pokazali su da su velike pauze na njima ostavile traga. Kad tako odigraju najvažniji igrači, onda se ne može očekivati ni da alternative budu bolje, jer ih kvalitet limitira.

S druge strane, stekao se utisak da ni priprema za šampionat nije bila najbolja. Naime, previše su bili impresionirani na početku prvog susreta protiv Grčke, kao da igraju s najboljim timom SAD (ne sa ovim što je bio sedmi u Kini), u najmanju ruku. Poslije te utakmice, ponašali su se kao da su im “sve lađe potonule”. Umjesto da pristup meču bude revijalan, da se rastrče “osjete” koševe, atmosferu, kriterijum suđenja… da se dobro spreme za Novozelanđane, jedini tim protiv kojih su u grupi vidjeli šansu, bilo je suprotno. Kad su se napokon “skupili” protiv Turske, napravili su od gotovog veresiju i sami sebe dobili. Biti 22. ili 25. na SP nije velika razlika. Ali pobjeda protiv Turaka bila bi jako značajna za obraz svih njih.

Odbrana je bila jedna od odlika Crne Gore u kvalifikacijama. Na Mundobasketu se tek sporadično igrala. Spuštanje u stav, usmjeravanje, preuzimanje… sve je škripalo. Najviše se patilo protiv Novog Zelanda. Trener početnik bi lako pripremio tu utakmicu. Ali oni koji to treba da sprovedu na terenu, nijesu uradili svoj dio posla. “Moglo je bolje”, zato ponavljaju kao pjesmicu.

S druge strane, nije Crna Gora imala takav napadački potencijal da može sebi dozvoliti laganiji pristup na svom dijelu terenu. Znali su i da ako ih ne krene šut, a nijesu poznati kao procentualno jaki šuteri, nastupa panika. Igra bez igre, individualni pokušaji… Zato pominjemo pripremu za šampionat.

Ali nijesu ni sami košarkaši imali voljni motiv da pokažu da su zaslužili put u Kinu. Nijesu pokazali žar u duelima, nijesu se “pobili” ni sa kim. To što nijesu bili jedini nije im nikakva utjeha. Žrtvovali su ljeto, koje su mogli ljepše provesti da se spreme za SP. Većini je to kruna reprezentativne karijere. Teško je očekivati da će FIBA opet tjerati inat protiv interesa košarke… Individualno, pokazali su melanholiju ili nedostatak ambicije da iskoriste nabolji mogući “izlog” za sopstvenu promociju. Štaviše, neki su pokazali da ovaj sport možda i nije na njih, a imaju vremena da ga promijene…

Ima li nešto pozitivno za košarku u Crnoj Gori, nakon 25. mjesta na SP?

Ako Košarkaški savez Crne Gore bude napravio poštenu analizu, iz svih aspekata – ima. Ta bi analiza trebalo da rezultira strateškom odlukom da se žrtvuje naredni kvalifikacioni ciklus i da se traži makar dvije trećine novih reprezentativaca. Većina ovih iz Kine, od najmlađeg do najstarijeg, ne mogu bolje. Pa ako neki mladi momci iskoriste priliku da se “pobiju” na terenu, već je ostvaren napredak, koji možda može za četiri godine donijeti i neki rezultat.

U suprotnom, ako se nastup na SP u Kini označi uspjehom, ako se krene s pričom da “nijesmo imali sreće” ili pomene užasni sudijski kriterijum, pa još jednom napiše “moglo je bolje”, loše se piše crnogorskoj košarci.