Piše: Bojan Šoć
Preneseno sa: kosmagazin.com
„Zajedno smo prošli toliko bitaka i prirodno je da povjerenje među nama raste. Što više ratova vodite zajedno, više razumijete ljude s kojima idete u boj“.
Ove riječi Kobi Brajant je izgovorio 2002. godine nakon što su Lejkersi u finalu NBA zgazili Netse sa 4-0 i ostvarili pompezno najavljivani three-peat. Bez imalo sumnje, bilo je to iskreno priznanje velikog šampiona, ali vrijeme će pokazati da slikovita metafora o zbližavanju „vojnika koji godinama ratuju u istom rovu“ ipak ima svoj rok trajanja. Dvije godine kasnije „borba za presto“ između Brajanta i O’Nila kulminiraće odlaskom potonjeg u Majami, a Fil Džekson će takođe završiti kao „tehnološki višak“. Njegov nasljednik Rudi Tomjanović potpisaće petogodišnji ugovor, ali neće uspjeti da zakrpi rupu nastalu nakon Šekovog odlaska i podnijeće ostavku nakon samo 41 utakmice na čelu Lejkersa.
Džini Bas će preuzeti ulogu mirotvorca i ubijediti Džeksona da se vrati u Los Anđeles poslije završetka katastrofalne sezone u kojoj će Lejkersi po prvi put nakon 1994. ostati bez plej-ofa. Ostalo je istorija. „Zen master“ će polako početi da sklapa kockice nove šampionske ekipe, dolaskom Paua Gasola konačno će Brajant dobiti saigrača o kom je maštao – velemajstora na parketu koji ne žudi da mu preotme presto – a Lejkersi krunisati deceniju s dvije nove titule. Kobi će stići i prestići Šeka po broju prstenova, izjednačiti se s Medžikom i prići maksimalno blizu najvećem svih vremena. Igraće još punih šest sezona, postati treći strijelac u istoriji NBA (i dan uoči pogibije ustupiti tu poziciju Džejmsu), ali šesti prsten neće osvojiti. Bez obzira na to, biće jedini u analima košarke za koga će Džordan reći da može da se poredi s njim. Do samog kraja ostaće dosljedan sebi i u svojoj oproštajnoj utakmici protiv Jute ubaciti 60 poena, potrošivši usput 50 lopti.
“For 20 seasons, Kobe showed us what is possible when remarkable talent blends with an absolute devotion to winning”. Zvanično saopštenje kojim se čelnik NBA Adam Silver oprostio od „Crne mambe“ je nešto duže, ali poenta je sjajno sažeta u ovoj jednoj rečenici. Nesvakidašnji talenat plus totalna posvećenost pobjedi kao glavnom cilju jednako je Kobi.
DAJTE MI LOPTU, SREDIĆU TO SAM!
Uživo sam ga na parketu gledao samo dva puta – u finalu Olimpijskih igara u Pekingu 2008. i u dresu Lejkersa protiv Klivlenda u Stejpls Centru 2016. godine. U Kini je ulog bio mnogo veći – nakon tri uzastopna fijaska na velikim takmičenjima Amerikanci su sklopili tim zvijezda top kalibra čiji je zadatak bio da vrate olimpijsko zlato u domovinu košarke. Posljednja prepreka bila im je Španija – sjajna ekipa, koja je svoju najbolju predstavu ostavila za kraj.
Nešto ranije Brajant, Džejms, Vejd i društvo su u grupi deklasirali Špance s 37 poena razlike, pa su mnogi u finalu očekivali reprizu egzibicije. Međutim, u borbi za zlato favorit umalo nije polomio zube o tvrd španski orah. Osam minuta prije kraja „Crvena furija“ je zaostajala samo dva poena i utakmica je bila potpuno otvorena. U tom trenutku sigurno nisam bio jedini u krcatoj hali ko je pomislio da je čudo moguće. Ali Kobi je preuzeo odgovornost i počeo da igra simultanku. Za samo nekoliko minuta u svom poznatom maniru „Just give me the ball, and I’ll take care of it” razorio je špansku odbranu i uveo Amerikance u mirnu završnicu. Kinezi su bili oduševljeni, a kakav status je kod domaće publike uživao Brajant najbolje svjedoči podatak da je po broju prodatih majica na Igrama nadmašio lokalnog idola Jao Minga.
Utakmica protiv Klivlenda u Los Anđelesu, u Kobijevoj oproštajnoj sezoni, ušla je u anale kao posljednji okršaj Brajanta i Džejmsa. Bio je to 22. duel njihovih ekipa i prošao je u znaku spektakularnih poteza, obostranog tapšanja i osmijeha dvojice velikana. Kobi i Lebron nikada nisu bili ljuti rivali, možda i zbog toga što im se putevi u plejofu za 13 godina nijednom nisu ukrstili, pa se rivalitet sveo na par mečeva tokom regularne sezone.
Kobi je bio „stariji brat“ čiji je savjet da samo radom možeš do vrha petnaestogodišnji Lebron upamtio kao polaznik ABCD kampa za talentovane srednjoškolce u Nju Džersiju. Godinu dana kasnije Kobi mu je poklonio par svojih patika, u kojima je, iako su bile za broj manje od njegovih, narednog dana ponosno izašao na megdan Karmelu Entoniju i njegovoj Ouk Hil Akademi, najboljoj školskoj ekipi u zemlji. U Pekingu sva trojica su zajedničkim naporima kovala olimpijsko zlato, pa nije ni čudo što jači rivalitet između Kobija i Lebrona de fakto nije ni postojao.
Te martovske večeri u Stejpls Centru obojica su bila na visini zadatka. Kobi je pogađao maltene svaki šut, iz bilo koje pozicije. U jednom trenutku je digao Lebrona u vazduh, a onda nonšalantno položio o tablu na sveopšte oduševljenje. Lebron je uzvraćao u svom maniru – silovitim prodorima, spektakularnim zakucavanjima, asistencijama koje „imaju oči“… Drugarski odnos nije im zasmetao da još jednom pruže sve od sebe i ne zakinu publiku ni za jedan jedini cent.
„Znam da danas nije uzeo slobodan dan, a sigurno nisam ni ja. Sjajan je osjećaj biti ovdje večeras“, sumirao je Džejms utiske nakon utakmice.
Kobi Brajant, petostruki šampion NBA, dva puta najbolji strijelac lige, najkorisniji igrač sezone 2007/2008 i dvostruki MVP finala, učesnik Ol Star meča u 18 navrata i dvostruki olimpijski šampion NIJEDNOM u 20 godina profi loptanja nije uzeo „slobodan dan“. Nijednom sebi nije dao popust, ponajmanje sebi, ali ni saigračima. Vođen idejom da bude najbolji i osvaja titule, letvicu je podigao visoko i na trenutke znao biti oštar, pa čak i grub prema onima koji nisu bili spremni da daju isto koliko i on za ostvarenje tog cilja. Jednostavno, bio je svjestan da put koji su trasirali velikani prije njega zahtijeva mukotrpan rad i maksimalnu posvećenost. Zahtijeva da budeš ultimate competitor, takmičar „do koske“.
Onakav kao Majkl Džordan koji bolestan izlazi na parket u finalu plej-ofa u Solt Lejk Sitiju, ubacuje “Džezerima” 38 poena za vođstvo u seriji 3-2 i sprema teren za ovjeru titule u Čikagu.
Onakav kao Lari Bird koji ne može da shvati nonšalanciju Kevina Mekhejla koji obara njegov klupski rekord ubacivši 56 poena Pistonsima i zatim traži zamjenu par minuta prije kraja utakmice. “Zašto si izašao, trebalo je da ubaciš 60!” ne shvaća Bird, pa devet dana kasnije sam “trpa” Atlanti 60 i vraća rekord.
Onakav kao Medžik Džonson koji krvavo radi preko ljeta jer zna da Bird na svom imanju u Indijani od ranog jutra rešeta mrežice.
Onakav kao Ajzeja Tomas koji se bukvalno skakutajući na jednoj nozi, s rasturenim člankom, vraća na parket u šestoj utakmici finala protiv Lejkersa 1988. i ubacuje 25 poena za četvrtinu!
Onakav kao njegov drugar Džejms koji u tridesetšestoj vuče njegove Lejkerse kao da je deceniju mlađi, i vući će ih i dalje jer mu nedostaju još tri prstena, pa da u svakoj diskusiji o najboljem svih vremena bude barem u istoj rečenici s Džordanom.
BOL NE POSTOJI, POSTOJI SAMO CILJ
U svojoj karijeri Kobi je nebrojeno puta pokazao kakav je takmičar i ratnik na terenu. Kao zvijezda srednje škole Louer Merion u Filadelfiji žudio je za titulom prvaka Pensilvanije. Do cilja je došao kroz jedno bolno iskustvo u svojoj posljednjoj školskoj sezoni. Uoči polufinala državnog šampionata saigrač mu je na treningu u borbi za loptu slomio nos, pa je morao da nosi zaštitnu masku. Međutim, ona mu je više smetala, pa ju je skinuo i bacio uz komentar: „Vrijeme je da se ide u rat“. Bez obzira na povredu vodio je Louer Merion do titule, prve nakon 53 „sušne“ godine.
Koliko je bio posvećen radu najbolje svjedoči njegov saigrač iz školskih vremena Rob Švarc. Kobi je često znao da ga pozove telefonom i predloži da u pet ujutro idu na šuterski trening. „Kada kažem šuterski, to znači da on šutira sat vremena, a ja mu dodajem lopte“, kaže Švarc u knjizi „Boys Among Men“ Džonatana Abramsa.
Do svoje prve NBA titule Kobi je došao „na jednoj nozi“. U drugoj utakmici finala protiv Pejsersa 2000. godine istegao je ligamente skočnog zgloba i morao da preskoči treći meč, mada je molio Džeksona da ga ubaci u tim bez obzira na povredu. Uprkos velikim bolovima izašao je na parket pod blokadom u četvrtoj utakmici u Indijanapolisu i riješio utakmicu koja je de fakto prelomila ishod finala. Lejkersi su vodili 2-1 u seriji, O’Nil u produžetku sjeo na klupu zbog šest ličnih grešaka, a Kobi preuzeo odgovornost i ubacio 8 od 16 poena svoje ekipe za tijesnu pobjedu 120-118.
“Kobi me je impresionirao. Tada sam po prvi put vidio koliko je otporan na jake bolove. Nije dozvolio da ga bilo šta zaustavi. Te večeri me je podsjetio na Majkla Džordana“, prisjeća se Džekson u svojoj knjizi „Eleven Rings“.
Koliko je visok prag tolerancije bola, dokle sežu granice ljudske izdržljivosti? Pa valjda do linije za slobodna bacanja s koje Kobi u Stejpls Centru u aprilu 2013. pogađa dva penala i napušta teren nakon što je pokidao Ahilovu tetivu u završnici utakmice s Voriorsima. Prethodno je pokušao da ubijedi fizioterapeuta Lejkersa da mu bandažira stopalo, pa da nastavi!
Na putu prema cilju nije obraćao pažnju na bol, čak ni onda kada bi njegove odluke zaboljele druge, uključujući i najbliže.
U brak s ljepoticom Vanesom Korneho ušao je prilično rano, u aprilu 2001. Mlada je imala nepunih 19, mladoženja još nije navršio 23. Burmu je stavio uprkos protivljenju svojih roditelja koji u znak protesta nisu došli na vjenčanje, a par mjeseci kasnije nije ih bilo ni na tribinama da isprate pohod Lejkersa na drugu titulu zaredom, ovaj put u okršaju s Ajversonovom Filadelfijom. Neslaganje s roditeljima sigurno ga je zaboljelo, ali od odluke da oženi zgodnu brinetu nije odstupio ni milimetar.
“I do everything young”, lakonično je objasnio novinarima.
Nije folirao. Osvrt na njegovu karijeru najbolji je dokaz koliko istine ima u tom kratkom odgovoru.
Kobi Brajant je na draft izašao sa 17 godina i 10 mjeseci, bio najmlađi debitant u istoriji NBA (18 godina i 71 dan – rekord је kasnije srušio Džermejn O’Nil, a zatim i Endrju Bajnam), najmlađi član prve petorke na Ol Star meču (19 godina i 170 dana), najmlađi među košgeterima koji su ubacili 30.000 poena u karijeri (34 godine i 104 dana – rekord mu je preoteo Lebron), prvu titulu je osvojio u dvadesetprvoj, petu – u tridesetprvoj. Оvog ljeta trebalo je da kroči u Kuću slave, zajedno s velikim rivalima Timom Dankanom i Kevinom Garnetom. Ta čast će mu, nažalost, biti ukazana posthumno.
DANAS SMO SVI LEJKERSI
Od prvog kontakta s loptom jurio je da ispiše nove stranice u istoriji košarke i u velikoj mjeri u tome uspio, ostavivši dubok trag u analima ovog sporta. Povukao se četiri mjeseca prije svog 38. rođendana. Košarkaška penzija donijela mu je satisfakciju druge vrste – dokazan i ostvaren kao vrhunski sportista, mogao je konačno da predahne, posveti se porodici i okrene novim izazovima. Sopstvenu zaostavštinu košarci počeo je da posmatra iz drugog ugla. Nisu više bile važne titule, prstenje, poeni i rejtinzi – mnogo veći značaj pridavao je naporima da trasira put klincima koji dolaze, djeci poput njegove 13-godišnje ćerke koja su opčinjena igrom između dva obruča. Okružen ljubavlju porodice istinski je uživao u ulozi muža i oca, a kao trener i mentor prenosio iskustvo i znanje svojoj nasljednici Đani.
Osnovao je akademiju i s velikim zadovoljstvom pratio kako napreduju mališani među kojima su sigurno bile desetine njih koje je upravo on inspirisao da uzmu loptu u ruke. Dirljiva poruka kojom se oprostio od košarke pretočena je u animirani film koji je osvojio Oskara. Kao ambasador Svjetskog kupa u Kini dao je veliki doprinos da ovaj spektakl privuče nezabilježenu pažnju i sa preko 3 milijarde gledalaca širom svijeta obori sve dotadašnje rekorde gledanosti. Uloga promotera i propagatora košarke pristajala mu je idealno – gospodsko držanje, elegancija i harizma, jake oratorske sposobnosti, znanje nekoliko svjetskih jezika i tri decenije provedene na parketu bili su idealna preporuka da još dugo putuje svijetom s narandžastom loptom pod miškom i širi ljubav prema najljepšoj igri.
Nažalost, to putovanje prekinuto je iznenada, na najgori mogući način. Kako je i sam rekao, sve je u životu radio dosta rano, prije mnogih drugih. Kao da je znao da treba da žuri da bi nam toliko toga ostavio do svoje četrdesetprve.
Kobi nije morao da bude vaš omiljeni igrač da biste te januarske večeri osjetili neizmjernu tugu. Vijest da ga više nema u trenu je napravila krater u srcima svih koji vole košarku bez obzira na boju dresa. Otišao je istinski velikan, šampion od glave do pete, a iza njega ostali ljudi poput Lamara Odoma koji bi rado umjesto Kobija sami ušli u taj prokleti helikopter. Otišao je, ali ne kao onda kada je napisao “Draga košarko”, i to nas najviše boli.
“Danas smo svi Lejkersi”, rekao je 26. januara drhtavim glasom uplakani Dok Rivers, bivši trener ekipe koja je bila posljednja prepreka na Kobijevom putu ka njegovoj posljednjoj tituli. Tog januarskog dana sve boje su se stopile u purpurno i zlatno, na leđima svakog od nas je pisalo BRYANT.
Počivaj u miru, veliki majstore, drugačije smo zamišljali oproštaj s tobom.
Leave a Reply