LA Forum: Kolevka show-timea!

Piše: Vladimir Stanković, KOŠ magazin; Foto: Privatni album, arhiva Koš magazina

Čitam ovih dana da je Stiv Balmer, vlasnik Los Anđeles Klipersa, kupio legendarnu dvoranu „Forum“ sa namerom da tamo preseli svoj klub. Iskeširao je 400 miliona dolara. Koliko sam shvatio, namerava da u budućnosti na istom mestu, ili u blizini, izgradi novu dvoranu ali to je druga tema…

Ta vest navela me je da iznesem moja sećanja na ovu legendarnu dvoranu. Prvi put sam u „Forum“ ušao 1984. tokom Olimpijskih igara u Los Anđelesu. Bio je to moj prvi odlazak u Sjedinjene Američke Države. Los Anđeles me je, naravno, impresionirao. Mada zbog posla nisam stigao mnogo da vidim, sećam se da sam častio sebe izletom do Diznilenda. Stanovali smo u studentskom domu na nekom od brojnih manjih univerziteta, trebalo nam je dobrih šezdesetak minuta vožnje do glavnog pres-centra, pored koga je bio i saobraćajni centar odakle su kretali autobusi za sva borilišta. U raspodeli posla sa kolegama iz „Sporta“ i „Večernjih novisti“ sa kojima sam činio takozvani „pul“ izveštača novinske kuće „Borba“, meni je zapala košarka. Svakodnevno sam išao u „Forum“, zadovoljan što sam u jednoj od legendarnih dvorana NBA. Za nas „basketholičare“ ulazak u neku svetski poznatu halu je kao kad ljubitelji opere uđu u „Skalu“ ili „Metropliten“, a ljubitelji baleta u „Boljšoj teatar“.

Praja doneo bronzu

Sećam se da me “Forum” nije impresionirao arhitektonskim izgledom, ali jeste veličinom. Bio je ovalnog oblika, kao naša Hala sportova na Novom Beogradu, samo mnogo veći. Bio sam zadovoljan što sam u domu slavnih Lejkersa u kome su igrali majstori poput Džerija Vesta, Karima Abdul-Džabara, naravno Irvin Medžik Džonson, i brojni drugi asovi. Na košarkaškom turniru igrale su naše obe selekcije, što znači da sam svakog dana išao u „Forum“. Blizu naših novinarskih mesta svakodnevno je, na muškom turniru, bio Pat Rajli, legendarni trener Lejkersa kome je možda baš tada pala na pamet ideja da u budućnosti osveženje za svoj tim potraži među Evropljanima.

Šoutajm u “Forumu”

Jugoslovenski tim je došao u „šarenom“ sastavu, na čelu je bio veteran Dražen Dalipagić, uz njega najmlađi Dražen Petrović, dolazeća zvezda naše i svetske košarke. Pored njih i Nebojša Zorkić, Aleksandar Petrović, Sabit Hadžić, Emir Mutapčić, Ivan Sunara, Mihovil Nakić, Rajko Žižić, Ratko Radovanović, Andro Knego i Branko Vukićević. Selektor je bio povratnik na klupu državnog tima Mirko Novosel. Košarkaški savez je posle neuspeha na Evropskom prvenstvu 1983. smenio selektora Josipa Đerđu i postavio Mirka Novosela samo za Olimpijske igre. Iskusni trenerski vuk nije mogao da računa na neke od svojih  omiljenih igrača sa kojima je trijumfovao na evropskim prvenstvima 1973. i 1975. i bio drugi na Olimpijskim igrama u Montrelu 1976. Dragan Kićanović je baš tog leta, sa samo 30 godina, odlučio da završi karijeru. Krešimir Ćosić je imao 36 godina, Zoran-Moka Slavnić 35, Mirza Delibašić je bio bolestan…

Novosel je ponosno govorio da smo u tandemu Dražen Petrović-Nebojša Zorkić „dobili bekovski par za narednih 10 godina“. Naš tim je igrao u grupi A i zabeležio svih 5 pobeda: 96-83 na startu protiv SR Nemačke (uz 29 poena Dalipagića i 23  D. Petrovića), 94-64 protiv Australije (D. Petrović 24), 100-69 protiv Egipta (Sunara 29), 98-85 protiv Brazila (D. Petrović 26, Dalipagić 20) i 93-82 u najtežem meču protiv Italije (Dalipagić 19, D. Petrović 13).

Rival u četvrtfinalu bio je Urugvaj, a rezultat 110-82 sve govori. Dalipagić je dao 22 poena, Dražen Petrović 20, Zorkić 19. Onda je na red došlo polufinale i poraz od Španije, 61-74.Oni su imali odličan tim, objektivno bolji i, pre svega, iskusniji od našeg. Margalj nam je dao 16 poena, Himenez 13, Epi 12, Fernando Martin 6…. U našem timu Dražen Petrović je sa 18 poena bio na nivou proseka, Praja Dalipagić je dao 14 a Raša Radovanović 15.

Uteha je stigla u vidu bronzane medalje, osvojene u duelu sa Kanadom (88-82), pre svega zahvaljujući Dalipagiću koji je dao 37 poena. Bronza je ocenjena kao dobar rezultat jer je to bila jedna od retkih medalja s početka osamdesetih godina kada je zbog smene generacije došlo do krize rezultata.

Studentska preteča „drim tima“

Uporedo sa našim mečevima uživao sam i u onima iz druge grupe, pre svega zbog ekipe SAD koja je bila “dream team” pre onog zvaničnog i neponovljivog u Barseloni 1992, mada su neki asovi bili u oba. Ko ne zna, ili je zaboravio, neka se podseti na taj američki studentski sastav: Stiv Alford, Lion Vud, Patrik Juing, Vern Fleming, Alvin Robertson, Majkl Džordan, Džoe Klajn, Džon Konkak, Vejman Tijsdejl, Kris Malin, Sem Perkins i Džef Tarner. Svi su bili studenti i, čini mi se, svi završili u NBA. Na klupi je bio legendarni Bobi Najt koji je vodio Univerzitet Indijana skoro 30 godina.

Amerikanci su na pet mečeva ostvarili pet pobeda, dali 511 poena, Francuze su “rasturili” sa 120-62. U četvrtfinalu su pobedili SR Nemačku relativno “tesno” (78-67), u polufinalu Kanadu 78-59 a u finalu Španiju 96-65. Majkl Džordan je dao 20 poena, Taijsdejl 14, Perkins 12, Alford 10.

Džordan u finalnoj utakmici sa Španijom

Iz tog perioda i jedna anegdota. U retkim slobodnim trenucima družio sam se sa Brankom Petrovićem, poznatijim kao Brana Fus, mojim Zaječarcem koji je još početkom šezdesetih godina prošlog veka došao u SAD, prvo u Čikago pa onda u LA. Jednog jutra pitao me je „Gde ćemo danas“. Rekoh mu da idemo u „Forum“, na finale rukometa, ne sećam se više da li je bilo muško ili žensko finale, nije ni bitno, u obe konkurencije bili smo prvi. Pogledao me je “belo“ i rekao:

– A zašto onda idemo u „Forum“?

– Zato što se tamo igra – rekoh.

– Kako tamo? Oko „Foruma“ nema fudbalskog terena – čudio se Brana.

Tek tada sam shvatio da on, kao i većina Amerikanaca, nema pojma da postoji sport zvani rukomet, još manje da se igra u dvorani. Kad je on živeo u Zaječaru još uvek se igrao takozvani „veliki rukomet“, sa 11 igrača na fudbalskom terenu. Čak se i ja sećam utakmica na starom Timokovom igralištu, pored bolnice, jedino nisam siguran da li je lopta bila fudbalska ili manja. Bilo kako bilo, Brana i ja proslavismo našu zlatnu rukometnu medalju dobrim ručkom uz dobro meksičko pivo zvano… „korona“.

Povratak u LA zbog Divca

Tada nisam mogao ni sanjati da ću se sedam godina kasnije vratiti u LA i „Forum“ zbog jednog – Srbina. Ali, desilo se….

Lejkersi su na „draftu“ 1989. izabrali Vladu Divca koji je one olimpijske 1984. u Kraljevu tek počinjao buduću veliku karijeru. Dok je na TV upijao svaki pokret asova na Igrama u Los Anđelesu njegov trener Kime Bogojević proročanski mu je rekao:

– Ako budeš vredno radio i ti ćeš igrati na olimpijskim igrama!

Divac priznaje da mu baš i nije poverovao, ali kada se 1988. iz Seula vratio sa srebrnom olimpijskom medaljom – poklonio ju je Kimetu Bogojeviću!

U velikom NBA finalu 1991. našli su se Čikago Bulsi i Los Anđeles Lejkersi. Kada su Lejkersi dobili prvi meč u Čikagu 93-91 odlučio sam da idem za Los Anđeles, ubeđen da će se serija vratiti u Čikago. “Bikovi“ su dobili drugi meč kod kuće, i sa 1-1 došli u Kaliforniju. Treća utakmica igrana je 7. juna, posle produžetka slavili su gosti 104-96. Dva dana kasnije Čikago je dobio 97-82, poveo sa 3-1 i došao na domak titule. Ona je i stigla 12. juna u petom meču, bilo je 108-101, serija 4-1 za Džordana, Pipena i društvo. Ispratio sam sve te tri utakmice i uspeo da pre meča uhvatim Džordana i Medžika „jedan na jedan“ o čemu je ostalo pisano svedočanstvo u štampanom „Košu“, dostupno našim čitaocima i na ovom sajtu ako potraže opciju “stari Koš u PDF formatu“.

Ekskluzivno iz Los Andjelesa u časopisu “Koš”

Priznajem da sam bio šokiran običajem da novinari pre i posle  meča ulaze u svlačionicu timova i da pričaju sa igračima dok se oni svlače ili oblače. Zamišljao sam šta bi mi rekli ili uradili Dule Vujošević ili Duda Ivković da me pre ili posle meča vide u svlačionici svog tima… I to smo kasnije naučili od NBA, bar kad je Evroliga u pitanju, svlačionice su, uprkos protivljenju nekih trenera, otvorene od prve sezone 2000.

Družio sam se sa Divcem, napravo lep feljton o njemu, objavljen u štampanom “Košu”, provodio vreme između utakmica sa Denom Tanom, uglavnom u njegovom čuvenom restoranu u Zapadnom Holivudu u kome je na meniju bila i “šnicla Divac”, jedno od najskupljih jela. U Denov restoran dolazili su njegovi prijatelji Vilt Čemberlen, Džeri Vest, Medžik Džonson, Džeri Bas (vlasnik Lejkersa)… Jedino mi je bilo žao što nisam stigao da vidim Čikago.

Kada sam 2012. po treći put boravio u Los Anđelesu dve NBA utakmice odgledao sam u “Stejpls Centru”, novoj velelepnoj dvorani u koju su se  preselili i Lejkersi i Klipersi. U poređenju sa starim “Forumom” ta dvorana izgledala je kao “svemirski brod”. Iako sam imao novinarsku akreditaciju, meč Lejkersa gledao sam iz lože gazde Džerija Basa koga je Den Tana pozvao i odmah dobio dve karte za gazdin “boks” u kome su nas dva kelnera služila raznim đakonijama tokom celog meča.

Vraćam se “Forumu”  koji još uspravno stoji u kvartu zvanom Inglvud. Kad se Klipersi tamo presele oživeće legenda o ovoj dvorani otvorenoj 30. septembra 1967. Gradnju je finansirao Džek Kent Kuk, tadašnji vlasnik Lejkersa (pre Džerija Basa kome je 1979. prodao klub). Tokom postojanja “Forum” je, osim košarkaša, najčešće ugošćavao muzičare. Pamte se koncerti Rolingstonsa i Elvisa Prislija. Za koncerte je bilo 18.000 mesta, za basket 17.505. Džek Nikolson, veliki navijač Lejkersa, imao je u prvom redu, uz parket, svoju  stolicu. Lejkersi su do početka 21. veka u “Forum” doneli  titule prvaka 1972, 1980, 1982, 1985, 1987, 1988. Pod svodom “Foruma” rođen je termin “šou-tajm” zbog atraktivne igre koju su 80-ih godina prikazivali Medžik Džonson i njegovi saigrači. U “Forumu” je dva puta igrana Ol star utakmica, 1972. i 1983, jednom je bio domaćin iste utakmice ali u hokeju na ledu… Kada se košarka preselila u  “Stejpls Centar” stari dobri “Forum” postao je religiozni centar, uz povremene koncerte. Godine 2002. kupila ga je, za 23,5 miliona, kompanija koja je rukovodila i “Medison Skver Gardenom” u Njujorku.

Sada se, zahvaljujući gazdi Klipersa, „Forum“ vraća na košarkašku mapu.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*