Piše: Darko Dželetović, KOŠ magazin
Ovog vikenda se iščekuju još dvije epizode dokumentarne serije ESPN-a o Bulsima zvane “The Last Dance”, a jedna od njih bi trebalo da bude vrlo zabavna jer će glavnu ulogu imati Denis Rodman. On je redovno istican u ulozi “dvorske lude” Bulsa u reminiscencijama na devedesete, a često bivao zanemaren što se košarkaškog doprinosa tiče u tri sezone koje je proveo u Čikagu. Košarkaško-puritanski gledano lično sam mišljenja da bi Majkl Džordan vrlo teško bio po koncenzusu najbolji igrač koji je ikad igrao košarku da nije imao Denisa Rodmana kao saigrača u te tri godine prije svog drugog hiatusa.
Džordan je od početka do kraja njegove karijere u Bulsima bio alfa mužjak, Pipen godinama jedan od najboljih igrača lige i vjerovatno najbolji Robin nekom Betmenu ikad. Bez obzira na dominaciju njih dvojice, eliminacija Čikaga u drugoj rundi plej-ofa 1995. od Orlanda, nakon povratka Džordana, pokazala je da neko u odbrambenom dijelu igre mora zamijeniti Horasa Grenta.
Grent je pred tu sezonu, nakon svoje zadnje godine u Bulsima u kojoj je postao Ol star igrač, prešao u Šekov i Penijev Orlando. Uprava Bulsa je shvatila da moraju dovesti defanzivnog specijalistu, a Rodman je ljeta 1995. po tvrdnji Fila Džeksona bio tek peti na listi želja Bulsa, iako je već godinama bio najbolji skakač lige. Nakon trejda 1 za 1 u kojem je razmijenjen za Vila Perdjua brzo je postao jedan od ključnih nosilaca tereta u sve tri posljednje trofejne godine u Čikagu.
Bulsi se obično pamte po ofanzivnim dometima prevashodno Džordana, ne po odbranama, a fakat je da su svoje najbolje defanzivne sezone ikad imali upravo u tri Rodmanove sezone. Čak i u 97/98 kad su osvojili svoju posljednju titulu o kojoj govori najnoviji dokumentarac ESPN-a, sa već 37-godišnjim Rodmanom Bulsi su imali bolji defanzivni rejting nego u bilo kojoj sezoni sa mladim Horasom Grentom početkom 90-ih, ili Ouklijem 80-ih. Džordan i Pipen su u drugoj polovini 90-ih kupili svu slavu zbog napadačkih sposobnosti, ali Rodman je ustvari bio X-faktor njihovog uspjeha.
Današnja generacija ‘Z’ se ne sjeća muškog defanzivnog stila igre 90-ih godina koji je vladao NBA ligom. Bulsi su imali bilanse 72-10, 69-13 i 62-20 u regularnim sezonama u tri Rodmanove šampionske godine, a dvocifren prosjek defanzivnih skokova Rodmana u tadašnjim postavama kad su pravi centri još uvijek imali pune minutaže bez “small ball-a” danas se doimaju sasvim nestvarnim. Ko zna koliko bi skokova da kojim slučajem igra u današnjoj ‘fast pace’ košarci Rodman imao igrajući na poziciji pet? Pogotovo zbog toga što je i u poznim godinama trčao između dva reketa brzinom beka, možda ne na prstima sa naglašenim dizanjem koljena kao u godinama dok je igrao za Pistonse, ali još uvijek brže nego bilo koji mlađi NBA igrač prednje linije tih godina. Nije šutirao ni često, a ni precizno. U Malnarevoj ‘Noćnoj mori’, ako se ko još sjeća Rodmanovog gostovanja, kepec Ševa je iz prve ubacio loptu u studijski obruč a Rodman isti promašio. Bez obzira na to što Rodman nikad nije šutirao, osim kad bi bio primoran, bio bi kao stvoren za današnju NBA gdje su neki slični ali puno slabiji igrači nego što je to nekad bio Rodman sada startni “centri” elitnih ekipa.
Pogled iz Medisona
Imao sam sreću da gledam Bulse dva puta uživo proljeća ’98, i jedva čekam da vidim da li će u dokumentarcu biti spomenuta barem jedna od te dvije utakmice. U zadnjoj utakmici tog dinastijskog sastava u Medison Skver Gardenu, protiv Ven Gandijevih Niksa u regularnoj sezoni ’98 sam, još se dobro sjećam, potrošio tada za mene ogromnih 220 dolara za ulaznicu da bih sjedio na crvenim sjedištima što bliže terenu. Nešto više od mjesec dana kasnije opet sam ih gledao, i to u zadnjoj, trećoj i posljednjoj utakmici prve runde plej-ofa protiv Kaliparijevih Netsa u Medoulendsu, ovaj put iz najjeftinijije sekcije da bih se pred kraj prošvercovao niže. U obadvije utakmice Bulsi su pobjedili ne zbog Džordana ili Pipena, nego prvenstveno zbog odbrane i dominacije u skokovima Rodmana. Pogledao sam neki dan stare box score-ove i potvrdio i brojevima ono što sam prije 22 godine zapamtio. Denis Rodman u utakmici protiv Niksa u MSG-u u duelu protiv Ouklija imao je 20 skokova, a u plej-ofu protiv tadašnjeg Ol star igrača Džejsona Vilijamsa uhvatio je 17 skokova, od čega čak 11 ofanzivnih.
Nakon izbacivanja Netsa u plej-of seriji protiv Hornetsa, Rodman je skakao još bolje, naprosto kao lud, imajući Entonija Mejsona, ali i Divca, kao direktne protivnike pod košem. Na svoj 37. rođendan Rodman je pri eliminaciji Hornetsa u zadnjoj Divčevoj utakmici za Šarlot zabilježio 21 skok, naspram Mejsonova 4. To je bila Rodmanova posljednja utakmica u startnih 5 u plej-ofu, i sjećam se da tada nikom nije bilo jasno zašto se ova promjena u rotaciji Bulsa desila – pa će možda ovaj najnoviji ESPN-ov dokumentarac konačno otkriti i tu tajnu. Fil Džekson je u finalu Istoka, gdje su se Bulsi provukli protiv Indijane, iz nekog razloga startovao Longlija i Kukoča na postu, umalo izgubio sedmu utakmicu od Indijane, jednu od dvije sedme utakmice ikad u plej-of serijama Bulsa, a Rodmanovi ulasci s klupe su se nastavili i protiv Jute u finalu. Tu se Rodman pošteno mlatio sa najboljim ofanzivnim power forwardom svih vremena Karlom Melounom koji je na Lujzijana Teku nekada bio momak jedne od dvije Rodmanove rođene sestre, inače nekadašnje Ol-Ameriken košarkašice. Kad je u trećoj utakmici finala Karl Meloun na početku utakmice načisto poludio pa počeo nemilice trpati, Fil Džekson je s klupe ubacio Rodmana koji je “poštara” smirio u tolikoj mjeri da je utakmica na kraju završila kao jedna od najboljih defanzivnih utakmica nekog NBA tima ikada. Džezeri su tu utakmicu završili sa nevjerovatna tek 54 postignuta poena i potukli mnoge negativne NBA rekorde.
U narednoj četvrtoj utakmici puleni Džerija Slouna su pri 1:2 u seriji naprosto morali dobiti i igrali su na život i smrt. Rodman je “podbacio” u skokovima, i imao ispodprosječnih 14 uhvaćenih lopti. Ali ono što mi ostaje urezano u sjećanje na par minuta pred kraj u toj gustoj utakmici su Rodmanova slobodna bacanja. Denis Rodman je tada ležerno, sa osmjehom, sa rukama skupljenim u molitvi između bacanja, kao da se smije sam sebi, pod pritiskom bez greške ubacio 4 od 4 slobodna bacanja. Time je, činilo se, iznenadio prvo samog sebe, a i sve posmatrače. A nije da mu je šut bio jača strana, naprotiv, nije šutirao ni često, ni precizno, pogotovo sa više od metar-dva od koša.
Rodmanove teatarske predstave u njegovoj post-Detroitskoj karijeri, ne samo zbog ekscentričnog izgleda, bile su nezamislive na samom početku njegove NBA karijere, a transformacija od introverta do ekscentrika gotovo nevjerovatna.
Objašnjenje Denisove pojavne metamorfoze sredinom 90-ih je direktna posljedica trauma koje je preživio odrastajući u projektima geto sekcija Trentona, pa Dalasa, bez oca, ali i raspada šampionskih Pistonsa. Mladi Denis je u djetinjstvu bivao redovno maltretirtan od vršnjaka i zbog toga u tim mlađim danima bio veoma povučen i ultra-sramežljiv. Nadimak “worm” (crv) dobio je zbog izvijanja dugačkog tijela u djetinjstvu prilikom igranja na pinbol mašinama, kod nas poznatih po imenu fliperi, koji su mu zbog sklanjanja od ljudi predstavljali neku vrstu bijega od stvarnosti. Moja lična teorija je da je to Rodmanovo navodno bjesomučno igranje flipera u formativnim godinama i praćenje odbijanja metalne kugle pozitivno uticalo na njegovu anticipaciju gdje bi se u kasnijim godinama i košarkaška lopta mogla odbiti od obruča. Afinitet prema pinbolu je mogao samo pozitivno doprinijeti razvijanju njegovih nevjerovatnih refleksno-munjevitih reakcija pri hvatanju odbijenih lopti od koša. Drugog objašnjenja nemam za takvu skakačku dominaciju nekoga bez mase, relativno govoreći, i sa visinom od tek dva metra. Ovaj skakački dar koji ga je i doveo u NBA u 25-oj, gdje je igrao trojku u svojim poznim godinama, nije izgubio, čak staviše postao je 90-ih i mnogo bolji rebounder što je bio stariji i naizgled sporiji igrajući tada gotovo isključivo na poziciji 4.
Prvo hapšenje
I prije transformacije u frika Rodman je imao izgled koji samo rođena majka može voljeti, a nevjerovatna je činjenica da je bio relativno nizak, uz to što je bio i premršav, sve do svoje 20. godine. U filmu “For Better or Worse” koji je dio ESPN-ovog serijala 30-30, i koji je objavljen prošle godine, otkriveni su neki detalji iz Rodmanovog života kojim se probalo dokučiti zašto se transformisao u unikatno osebujnu pojavu u kasnijim godinama.
Rodman uopšte nije igrao organizovanu košarku, čak ni u srednjoj školi, a sa 19 godina nije bio viši od 180 cm. Njegov mentalni razvoj kao da je pratio zakašnjeli tjelesni, pa je radeći kao čistač na aerodromu Dallas-Fort Vort metlom kroz rešetku prodavnice jedne noći “počistio” 15 ručnih satova, ne razmišljajući o nadzornim kamerama. To mu je bilo prvo hapšenje koje ga je jako pogodilo, pa gotovo surealno izgleda da se danas totalno drugačiji ekstovertni Rodman na ‘tik-tok’ aplikaciji razbacuje svojim slikama iz policijskih dosijea koji su postali brojni, naročito nakon njegove transformacije 90-ih godina.
Ono što je u prošlogodišnjem filmu veoma interesantno je opisani Rodmanov put između završetka srednje škole i njegovog odlaska u NBA. Nakon aerodromskog hapšenja i gubljenja posla, Denis biva izbačen iz kuće od svoje majke i završava lutajući ulicama Dalasa kao beskućnik, ali nekako u to isto vrijeme i raste, i to čitavih 20 cm. Nakon neuspjelog i kratkog izleta na community college, koji je ekvivalent više škole za američku sirotinju, opet se vraća životu beskućnika, a zatim pukom srećom dobija ponudu da ode na zabačeni četverogodišnji koledž u Oklahomu. U svoje tri koledž sezone u ruralnoj Oklahomi najbolji prijatelj, vjerovatno zbog takvog svojevrsno zakašnjelog Rodmanovog razvoja, bio mu je 13-godišnji dječak bijele rase. Njega je asocijalni Rodman upoznao u košarkaškom kampu radeći s djecom, a taj tinejdžer je imao traumatično iskustvo ubistva prijatelja vatrenim oružjem. Mada je Rodmana dječakova majka na farmi na kojoj bi im Denis pomagao ponekad otvoreno nazivala sa pogrdnom N-riječi, Rodman kao da je mazohistički uživao u svom novom životu daleko od ulica Dalasa imajući po prvi put pravog prijatelja. Simptomatično je da su sve Rodmanove žene i djevojke bile bjelkinje, pa se i u tome ogleda njegova specifičnost.
U te tri godine na koledžu Rodman uči igrati organizovanu košarku i nakon treće sezone na Portsmut pozivnom pre-draft turniru osvaja MVP nagradu i završava u NBA. U Pistonse stiže sa punih 25 godina, mada mentalno puno mlađi, a trener Čak Dejli mu postaje zamjena za oca kojeg Denis nije imao čitavog života. Ajzeja Tomas je jednom ispričao da je Rodman provodio svaki praznik zahvalnosti i Božić, dva najvažnija praznika svakom Amerikancu, u Dejlijevoj kući. Važnost koju Rodman danas pripisuje svojim mentorima ne čudi zbog nedostatka očinske figure u djetinjstvu, pa je u jednom od intervjua Rodman Čaka Dejlija nazvao bogom, a Fila Džeksona Mojsijem.
Prvi emocionalni ispad Rodmana u NBA je bila izjava da bi Bird, koji je tada bio trostruki MVP lige i koji je upravo tada sahranio nadolazeće Pistonse čudesnom krađom lopte u finalu Istoka, bio sasvim običan igrač da je kojim slučajem crnac. Novinari su namirisali krv i prenijeli ovu izjavu prvoj zvijezdi tima Ajzeji Tomasu, koji je oslobodio Rodmana dijela pritiska preuzimajući dio odgovornosti na sebe, i šokantno potvrđujući taj Rodmanov navod. Uvidio je valjda da bi takav pritisak mogao sasvim emocionalno slomiti nepromišljenog Rodmana već u njegovoj ruki sezoni. U bitkama protiv Seltiksa i Bulsa tih godina Rodman bi uvijek čuvao Birda i Pipena, s kojima je imao masu ekscesnih situacija. Pipenu se kasnije čak zbog tih sukoba morao i izviniti pri prelasku u Bulse na sugestiju “Mojsija” Fila Džeksona. Tih prvih godina u Detroitu, Rodman je u pravom smislu riječi bio dio “bad boys-a”, i tu je našao nešto što mu je nedostajalo čitavog života – porodicu. Procvjetao je igrački kad mu je Dejli oslobodio mjesto i prostor u igri trejdujući Edrijana Dentlija u Dalas, a Pistonsi par mjeseci nakon toga protiv Lejkersa ’89 osvajaju prvu NBA titulu i potvrđuju je sezonu iza toga.
Seks sa patuljkom
Rodmanovi ozbiljni mentalni problemi počinju sa starenjem Pistonsa i konačnom dominacijom Bulsa. Kad su Pistonsi u plej ofu ’91 u skandaloznom defileu pored klupe Bulsa odbili da “Bikovim” priznaju primat naslutilo se da je gotovo sa erom Pistonsa. Pojavile su se glasine se da je raspad Rodmanovog braka početkom 90-ih bio uzrokovan aferom Denisove prve žene sa njegovim “kockastim” saigračem Vinijem Džonsonom. Kako su Pistonsi slabili i osipali se, nakon Džejmsa Edvardsa, Džonsona i Džona Selija, ostavku podnosi i Denisov “otac” Čak Dejli, a Rodman postaje psihički sve labilniji pa je navodno proljeća ’93 bio za dlaku od pokušaja samoubistva.
Promjena sredine se morala desiti i odlzeći GM San Antonija Bob Bas prihvata ponudu Detroita, vuče nepopularan potez i dovodi Rodmana mjenjajući ga za, ispostaviće se brzo, bubrežnog bolesnika Šona Eliota. U San Antoniju sa novim imidžom, farbanjem kose i novim tetovažama, Rodman počinje fazu po kojoj ga danas svi pamte. Ko zna šta bi s njegovom karijerom bilo da je tada bilo društvenih mreža? Tih godina je na promociji svoje prve knjige obukao vjenčanicu i bio viđan u raznim kompromitujućim situacijama nedoličnim jednom sportisti. Izgledom je privlačio osobe sličnih skolonosti pa ni njegove kratke avanture s Madonom iz tog vremena, a onda i sa Džini Bas, trenutnom vlasnicom Lejkersa, koja je tada dlakavog međunožja pozirala u Pjejboju, malo su koga iznenadile. Niko osim Madone i Rodmana pouzdano ne zna da li je stvarno istina da li mu je Madona, kao što je Rodman tvrdio, tada stvarno ponudila $20 miliona da s njim zatrudni. Niti da li je stvarno tih dana bio involviran u ménage à trois sa curom u invalidskim kolicima i patuljkom. Rodman je svašta bombastično izjavljivao, ali i ostajao tajnovit, pa na pitanje novinara nije elaborirao – ili se možda se nije ni sjećao – kojeg pola je bio patuljak te noći.
U frontalnom paru sa Dejvidom Robinsonom je bio ubjedljivo najbolji skakač lige, ali ga ludi Srbin Greg Popović, koji je postao novi GM San Antonija, zbog ekscentričnosti nije odveć cijenio. Ludosti im nisu očigledno nisu bile kompatibilne. Ali ko zna šta bi bilo da San Antoniju Hakimovi Roketsi nisu stali na put u finalu Zapada ’95, kada je Olajdžuvon totalno nadigrao Admirala, mada je San Antonio bio bolji tim tokom regularne sezone.
Bez obzira na sva pijanstva noću i javne šokantne situacije na terenu i izvan njega, Rodman je ostao privatno vrlo povučen i, što je najvažnije, lojalan saigrač. Nakon Detroita ni u San Antoniju ni u Čikagu niko mu nije mogao zamjeriti nijednu sitnicu što se zalaganja na parketu tiče. Kad neko dobije pohvalu od Džordana za zalaganje i profesionalnost bolja potvrda kvaliteta nije potrebna. Fil Džekson će u najnovijem dokumentarcu potvrditi veliki značaj Rodmana pri zahuktavanju Bulsa nakon slabog starta sezone 97/98, kad je bez prisustva povrijeđenog (i uvrijeđenog) Pipena upravo Rodman preuzeo ulogu ključnog igrača tima u vraćanju u pobjedički niz. “Zen Master” je Rodmana za nagradu zbog učinka, kad se Pipen konačno vratio nakon oporavka od povrede, pustio u sred sezone na dopust na 48 sati u Las Vegas. Tu su Karmen Elektra i Rodman lumpovali pa će taj dio biti i najzabavniji dio sljedeće epizode dokumentarca. Bulsi su se bili prepali da se Rodman ne bi mogao uopšte vratiti na vrijeme. Denis i Karmen su se nekoliko mjeseci iza toga i vjenčali u Vegasu u vrijeme štrajka unije NBA igrača, u noći kad je Rodman po sopstvenim riječima “bio pijan više nego inače”. Brak im je nakon svadbe u jednoj od kapela za instant vjenčanja potrajao čitavih 9 dana.
Nakon raspada Bulsa jedna od bivših Denisovih konkubina, a buduća Fila Džeksona, nagovorila je svog oca, doktora Džerija Basa, da Rodmanu, koji je tada već bio preselio na plažu u Njuport Bič, pruži šansu u Lejkersima u skraćenoj sezoni. Ali bilo je već kasno za Rodmana bez obzira na prisutnost Šeka i Kobija. Njuport je surferski kraj, perfektan za one koji uživaju u noćnom životu i lakim drogama, i to je uz uzaludan pokušaj da se vrati i godinu iza toga kod Marka Kjubana u Dalasu bio kraj Rodmanove košarkaške Hol of Fejm karijere. Svako ko osvoji 5 NBA titula i postane 7 puta najbolji skakač lige svakako zaslužuje da bude u Springfildu, bez obzira na vankošarkaške aktivnosti.
Tulumarenja u Rodmanovoj kući na plaži u Njuportu početkom dvehiljaditih su bila nadaleko čuvena da je i tadašnja Denisova žena povlačila njihovu malu djecu podalje od kuće. Sin Di Džej iz ovog zadnjeg braka je trenutno košarkaš na Vošington Stejtu, a 17-godišnja kći Triniti mlada fudbalska reprezentativka USA i na jesen će se pridružiti bratu na istom univerzitetu. Rodman već ima i dvoje unučadi iz prvog braka, pa s godinama valjda i usporava što se ekscesa tiče, posvećuje se i dubljim stvarima, pa njegove aktivnosti u pokušaju izglađivanja odnosa SAD sa Sjevernom Korejom i pored osuđenosti na propast imaju više smisla nego bilo šta drugo što je radio u životu. U dokumentarcu “Big Bang in Pyong Yang” kad se vratio s puta sa Dagom Kristijem, Kenijem Andersonom, ankl Klifijem i Čarlsom Smitom, najupečatljivija stvar je bila kad je Rodman čim je sletio na američko tle pohitao u rehabilitacioni centar za odvikavanje od poroka.
Za razliku od Džordana, Rodman krije svoje zakrvavljene oči iza naočala već 20 godina, a ovaj najnoviji ESPN-ov dokumentarac izgleda dolazi u pravo vrijeme da mu se popularnost ponovo digne, s čim dolaze i pare. Navodno ga u Santa Ani u zadnje frijeme viđaju u raspadnutim kolima, što povlači pretpostavku da zbog poroka finansijski možda i ne stoji baš sjajno.
Leave a Reply