Četvrt veka bez Dražena

Izvor: Vladimir Stanković, KOŠ Magazin

Sećam se kao da je bilo juče. Ivo Nakić, na kraju sezone koju je proveo u TDK Manresi, prespavao je kod mene u Barseloni. Ustao je neuobičajeno rano. Zatekao sam ga u dnevnoj sobi sa suzama u njegovim plavim očima. Nisam stigao ni da pitam šta se desilo, sam mi je rekao:

– Poginuo Dražen Petrović…

Vest koju niko nikada nije želeo da čuje saopštio mu je neki minut ranije Danko Cvetičanin. Nesreća sa tragičnim posledicama dogodila se dan ranije u Nemačkoj, ali do mnogih je strašna istina stigla dan kasnije…

Prošlo je više od 25 godina od kada nema Dražena Petrovića. Kao i za svim ljudima koji su bili uspešni u onome što su radili bolje od drugih ostalo je delo, sećanje na jednog košarkaškog virtuoza, na “košarkaškog Mocarta” kako ga je svojevremeno, u jeku  najveće slave, nazvao Enriko Kampana, novinar “Gazete delo Sport”. Nedavno sam u Beogradu, tokom Fajnal for turnira, video Draženovu (i Acinu) majku Biserku. Bila je sa unukom Markom, Acinim sinom. Ona je svoj život od tog kobnog 7. juna 1993, posvetila očuvanju sećanja na Dražena. Sa najvećim zadovoljstvom poklonio sam joj dva primerka moje poslednje knjige, biografije 101 velikana evropske košarke među kojima je, naravno, i Dražen. Ona je meni poklonila dres Netsa sa brojem 3 koji je nosio Dražen…Slikao sam se gospođom Biserkom i Mirjam Poterbin, majkom Luke Dončića koga mnogi smatraju najvećim talentom od vremena “Mocarta”.

Sećam se kada sam prvi put čuo za ime Dražena Petrovića. Negde ujesen 1979, na početku novog šampionata Jugoslavije, Šibenka je gostovala u Beogradu. Trener-igrač bio je Zoran-Moka Slavnić. Na terenu, odmah posle meča, novinarma je rekao:

– Ima u Šibeniku jedan klinac koji će biti bolji od Kiće i mene… Veliki je talenat a voli da radi, vrlo je ambiciozan. Zove se Dražen Petrović, zapamtite to ime.

Zapamtio sam. Nekoliko meseci kasnije, 29. decembra 1979, u duelu Šibenka-OKK Beograd 15-godišnji Dražen Petrović dao je svoj prvi prvoligaški koš. Dao ga je preko ruku Rajka Žižića, teškog centra od 210 centimetara. Taj koš tačno je odslikao karakter buduće zvezde svetske košarke: uradio je nešto što je izgledalo nemoguće, nelogično, izabrao je najteži put jer je od najranije mladosti voleo izazove. Umesto da se zaustavi i šutne pre eventualne blokade, zabio se pod koš i parabolom nadmudrio rivala.

Na Evropskom juniorskom prvenstvu 1981. u ekipi sa Velimirom Perasovićem, Stojkom Vrankovićem, Zoranom Sretenovićem, Sašom Radunovićem… Dražen je neumorno “trpao”: 31 poen protiv Finske, 41 protiv Španije, 42 Izraelu, 37 Francuskoj, 43 Grčkoj… Ukupno 227 poena, prosek 32,5.

Bio je to tek početak karijere koja je, na žalost, potrajala samo 14 godina. Posle Šibenke igrao je u Ciboni, pa Realu, bio je među Evropljanima-pionirima u NBA, prvo u Portlandu gde Majk Danlivi nije umeo da vidi kakvog igrača ima. Verovatno je shvatio kad je video Dražena u dresu Netsa sa prosekom od 22,3 poena i 45% za tri poena (75/167). Bio je pred potpisivanjem novog ugovora u NBA dok mu je Panatinaimkos nudio “pola Akropolja” da obuče zeleni dres. U njegovom stanu u Njujorku roditelji i brat Aca našli su imena tri kluba: Nju Džersija, Njujorka i Hjustona. Aca misli da je Dražen bio najbliži prelasku u Njujork.

Dražena sam prvi put video u meču Partizan-Šibenka 1980. Gosti su neočekivano pobedili 99-100, o čemu svedoči ova fotografija koju sam dobio iz Draženovog muzeja u Zagrebu, ali rekao bih da smo tu sliku objavili u “Borbi” u kojoj sam tada radio. Mladi Dražen, sa osmehom na licu, čuva loptu i veliku pobedu. Od tada sam ga gledao mnogo puta, u Šibenki i Ciboni i, naravno, reprezentaciji. Kada je služio vojni rok u Zemunu bio je čest gost na utakmicama Partizana, ponekad smo stajali iza koša i ćaskali. Želeli su ga svi vodeći jugoslovenski klubovi, ali odlučio se za Cibonu jer je u njoj već bio stariji brat Aca, a trener Mirko Novosel imao je viziju stvaranja velikog tima. Bio mu je neophodan lider, i našao ga je u Draženu. Sećam se meča Cibona-Limož u nekadašnjem Kupu šampiona. Francuzi su vodili 27-43 kad je Dražen u 7 uzastopnih napada pogodio 7 trojki i okrenuo tok utakmice. Na kraju je bilo 116-106 za Cibonu, a iza Draženovog imena stajala je cifra 51. Nezaboravno.


>>> Dražen Petrović: Detalji i rivali

>>> Draženov odlazak u legendu

>>> Kako je Dražen okrenuo Olajuwona

>>> Priča o legendi i legendarnom košu iz Šibenika


Možda će zvučiti kao jeres, ali na mojoj listi najčistijih košarkaških talenata Dražen Petrović nije na prvom mestu. Prednost dajem Kreši Ćosiću, Draganu Kićanoviću i Mirzi Delibašiću, ali da sam bio trener uvek bih u svom timu, u prvoj petorci, poželeo Dražena. Velikog igrača čini kombinacija talenta i karaktera, Dražen je imao oba elementa. Bio je takmičar, pobednik, ambiciozan, na terenu nije priznavao nikoga, ni rođenog brata Acu. Kada je ovaj sa Cibonom dolazio u Šibenik na vratima nekadašnje zajedničke sobe bilo je napisano: “Neprijatelju ulaz zabranjen”.

Kakakv je karakter bio Dražen svedoči priča Vlade Đurovića, trenera Šibenke u čuvenom poništenom finalu 1982. protiv Bosne. Šibenka je stigla -19 i dve sekunde pre kraja, pri rezultatu 81-82, sudija Ilija Matijević dosudio je više nego sumnjiv faul Sabita Hadžića nad Draženom. Đurović je uzeo tajmaut i, sluteći problem koji može nastati, sugerisao Draženu da pogodi samo jedno bacanje i da meč uvede u produžetak koji bi Šibenka verovatno dobila. Dražen nije hteo ni da čuje. Pogodio je oba bacanja, zaokružio učinak na 40 poena, Šibenka je dobila meč, Vasil Tupurkovski podelio je medalje, uručio trofej “Politike”, a sutradan sazvao vanrednu sednicu presedništva KSJ i poništio utakmicu zbog sudijske greške… Naloženo je odigravanje nove, na neutralnom terenu u Novom Sadu.

Vrativši se u redakciju okrenuo sam kućni broj Petrovića u Šibeniku, čini mi se da se prvo javila mama Biserka, potom mi je dala Dražena. Kada sam mu rekao kakva je odluka, kategorički je tvrdio:

– Ja neću ići u Novi Sad, a verujem da neće ni Šibenka!

Tako je i bilo, Bosna je bila sama na terenu u dvorani SPENS i postala “administrativni” prvak.

O Draženu se zna gotovo sve. Predvodio je Cibonu do titula prvaka Evrope 1985. i 1986, sa Realom je osvojio Kup kupova protiv Snajdera iz Kazerte sa 62 poena za 45 minuta na  terenu. U jedinoj sezoni u Realu ostvario je prosek od 28,2 poena.

U maju 1992, pred Olimpijske igre u Barseloni, dobio sam zadatak da za “Mundo deportivo” napravim razgovor sa njim pred prijateljski meč Katalonija-Hrvatska. Sačekao sam hrvatski tim na aerodromu, ne bez doze neizvenosti jer Dražena dugo nisam video, a u međuvremenu se u bivšoj zajedničkoj državi dogodilo toliko toga. Nije bilo problema, bio je ljubazan, dobio sam intervju. Poslednji put gledao sam ga na Olimpijskim igrama, Hrvatska je stigla do finala pošto je prethodno u polufinalu u finišu nadoknadila 8 poena manjka u meču sa ZND, Zajednicom nezavisnih država. Dva poslednja, odlučujuća poena dao je Dražen sa linije penala.

Poslednju utakmicu odigrao je za Hrvatsku 6. juna 1993. u Vroclavu na kvalifikacionom turniru za Evropsko prvenstvo. Slovenija je pobedila Hrvatsku, a Dražen je dao svojih poslednjih 30 poena. Narednog dana, sa kartom do Zagreba, izašao je iz aviona i seo u kola u kojima će završiti svoj mladi život.

Dražen je, na izvestan način, bio “dvostruka ličnost”. Na terenu lav, borac, fajter, maksimalno ambiciozan. Van terena je bio tih, lepo vaspitan mladi čovek koji nije zapostavljao obrazovanje. Kao igrač bio je univerzalan, mogao je da igra na pozicijama 1 i 2, po potrebi i 3 jer je imao sve: tehniku, šut, viziju, čak i skok. Uvek je bio besprekorno fizički spreman, još u Šibeniku ustajo je u 6 da bi pre škole odradio svoj individualni trening. Bio je klasični “kiler”, uvek gladan koševa. Nije mu bilo važno protiv koga igra, njegov cilj uvek je bio isti: dati što više poena. Tako je sa 112 poena napunio koš Olimpije, nije mu bilo važno što su Ljubljančani zbog kazne došli sa juniorskim timom.

Ušao je 2002. u “Hall of Fame” u Springfildu, među košarkaške besmrtnike. Mi koji smo imali sreću da ga poznajemo i gledamo pamtićemo ga i biti zahvalni za sve trenutke radosti koje nam je priuštio svojim košarkaškim umećem.

Drazenove brojke:

1979/80, Šibenka        16 utakmica, 13 poena, prosek 0,8

1980/81-Šibenka         20/39/2,0

1981/82-Šibenka         24/392/16,3

1982/83-Šibenka         31/758/24,5

1982/83-vojska

1984/85-Cibona          27/878/32,5

1985/86-Cibona          30/1241/ 41,4

1986/87-Cibona          25/932/37,3

1987/88-Cibona          24/860/35,8

Ukupno jugoslovenska liga       197/5.113/ 26,0

1988/89-Real Madrid  36/1026/28,5

1989/90-Portland        77/583/7,6

1990/91-Porland/Nju Džersi    61/623/10,2

1991/92-Nju Džersi     82/1691/20,6

1991/92-Nju Džersi     70/1564/22,3

Ukupno NBA: 290/4.461/15,4

NBA plejof:     29/297/10,2

Reprezentacija Jugoslavije 1982-1990 155/3.258/21,0

Reprezentacija Hrvatske 1992/93        40/1004/25,1

Sve ukupno: 747/15.159/20,3

1 Trackback / Pingback

  1. Izabrali ste najboljeg beka: Mocart za koplje iznad svih! - Ostatak Sveta

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*