Kića i Praja – pobeda do kraja!

screenshots

Piše: Duško Miletković Souly, KOŠ magazin

Prelazni rok košarkaške predsezone 1973-74 iznjedrio je mega-transfer Kićanovića  u beogradski Partizan baš u vrime one Variola Vera histerije. Kako je beogradski klub još ranije, metodom „nivelacije“, ostao bez mogućnosti da potpiše Mirzu Delibašića, Kića je stigao u tim koji je već imao jednu mladu zvezdu – fenomenalnog atletu Dražena Dalipagića. Iako potpuno različiti po stilu igre, shvatanju košarke, ali i životnih filozofija, ova dvojica superšutera postali su najefikasnijim i najatraktivnijim duetom istorije jugoslovenske košarke, a također i najtrofejnijim što se broja zajedničkih, reprezentativnih uspjeha tiče.

U prvoj zajedničkoj sezoni su se još tražili – ubacuju zajedno nekih 40 poena, a Partizan završava sezonu u sredini tabele, na 6. mjestu. Nešto drugačija priča je u Kupu Radivoja Koraća, gdje ova dvojica zajedno metnu protivnicima oko 45 koševa i odmah vode Partizan do dotad najvećeg uspjeha u međunarodnim takmičenjima. Kićanović igra prve antologijske utakmice za crno-bele – Huventudu iz Badalone zabija 33 koša u pobjedi Partizana u Beogradu, a u polufinalu splitskoj Jugoplastici turi 34 u domaćoj pobjedi 108-97. U finalu je pretvrdim protivnikom superjaka momčad Forsta iz Kantua, predvođena talijanskim legendama Marcoratijem i Rekalkatijem, i Partizan pada u oba susreta, unatoč 24 koša Kiće i 22 Praje u prvoj tekmi, i zatim 25 koševa Dalipagića i 22 Kićanovića u drugoj utakmici u Beogradu.

Nakon naporne sezone, obojica su u sastavu reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Portoriku, održanom u julu ljeta ’74. A Kićanović? Eksplodira drugovi. Njegova oficijelna FIBA internet stranica kaže da je bio MVP tog turnira đe je stavljao 20 poena po susretu, a Juga nesretno, za pola koša, ispustila zlato. Nakon što je sa 3 razlike savladan Sovjetski Savez, reprezentacija Jugoslavije (čitaj selektor Mirko Novosel) poražena je od tima Sjedinjenih Američkih Država sa 3 razlike, nakon prednosti od 14 poena i u krugu tri tima, na osnovu koš razlike, završila je kao srebrna. Kićanović je najbolje partije odigrao protiv najjačih protivnika – uz šut iz igre preko 60%, Kanadi je uvalija 34 poena, Amerima 26, a Sovjetima 19. Mjesec dana prije svog 21. rođendana, on postaje najmlađi MVP svjetskih košarkaških prvenstava. Nešto slično su ponovili Dražen Petrović 1986. godine u Španiji i Toni Kukoč četiri godine kasnije u Argentini, ali oni su imali skoro 22 navršene godine, tako da Kićo ostaje najmlađim basket-umjetnikom koji je to ostvario. U stvari je već tad bio najboljim evropskim bekom, samo nikome to još nije bilo jasno.

Sezona 1974-75 domaćeg prvenstva donosi Partizanu treće mjesto na konačnoj tabeli, iza nepobjedivog Zadra i elitne Jugoplastike, premda su Kića i Praja podigli svoj zajednički prosjek poena na 54 po kolu prvenstva (Dragan 27,4 a Dražen 26,6). Vožnjicu još jednim Kupom Koraća ponovo je okončao Forst iz Kantua, ovaj put u polufinalu takmičenja. Uzalud je bila domaća pobjeda 101-88 u kojoj su Dalipagić (41) i Kićanović (34) nakrcali 75 poena. U uzvratu se Partizan smrzao na -17, nakon što im je talijanska momčad dopustila svega 67 koševa, iako je Kićanović odigra na nivou (24 koša), Prajo se zaustavio na skromnih 14 poenčića.

Kao i svake godine, ljeto je bilo posvećeno reprezentativnim obavezama jer Evropsko prvenstvo igralo se u junu na domaćem terenu Jugoslavije, i održano je u nekoliko gradova (Beograd, Split, Karlovac, Rijeka). Uslijedilo je osam čistih pobjeda i uspješna odbrana zlata koje je osvojeno dvije godine ranije u Španiji. Kićanović je odigrao sjajan turnir, bio je prvim strelcem tima sa 14,6 koševa po tekmi, a u finalu protiv SSSR-a je ponovo ispao junakom. I pored toga što je zaradio ozljedu u toku šampionata, pa propustio susret protiv Bugara, Kića je u finalu još jednom bio penicilin za Sovjete, ubacujući najviše – 22 poena. U neizvjesnoj završnici, pri minimalnom vodstvu Jugoslavije 86-84, Kićo je izveo svoju čuvenu fintu prednje promjene, otresajući se svog čuvara Jedeška ka da ga šalje po žvake, da bi potom pogodio otvoreni šut i prelomio finale. Ovaj nezaboravni moment je (kao i Džordanov šut na kraju 6. tekme NBA finala) i dan-danas jedan od najčuvenijih u istoriji evropske košarice, ili barem unutar mog  JUS sistema vrednovanja trajnih košarkaških blaga.

Sezona koja je usledila donijela je beogradskom Partizanu ono što mu je najviše nedostajalo u njegovoj istoriji – prvu titulu prvaka Jugoslavije. Nakon 30 godina egzistencije kluba, Kićanović i Dalipagić su od njega konačno stvorili respektabilno ime. Jest da je Partizanu posao bio olakšan odlaskom Kreše Ćosića u JNA, tako da je branioc titule, Zadar, ostao bez ikakve šanse i jeste da su još i neki drugi timovi bili oslabljeni iz istog razloga, ali beogradski crno-beli su ipak morali preskočiti jednu sjajnu splitsku „Drugoplastiku“ i sve bolju sarajevsku Bosnu koja će veoma brzo ući u anale južnoslavenskog loptanja. Momci trenera Borislava Rebe Ćorkovića ostvarili su u toj sezoni ’76 bilancu od 22 pobjede i samo 4 poraza, što je na kraju bilo i više nego dovoljno.

A tek Kića i Praja braćo… Nikad se dotad, a vala ni potom, nije desilo da prva dvojica strelaca domaćeg šampionata dolaze iz istog tima. Osim što su vodili Partizan do premijerne titule, oni su bitku bojovali i za najboljeg strelca domaćih prostora. Kićanović je nadvladao Dalipagića, stavljajući 775 poena u 25 utakmica (prosjek 31), dok je Prajo ubacio 759 poena na svojih 26 utakmica sezone (prosjek 29,2). Zajedno su ubacili preko 60 koševa po utakmici! Njih dvojica jednostavno su podigli nivo napadačke košarke na jednu novu razinu, a rivalitet (često uopšte nisu komunicirali, osim na terenu) koji je ih je izjedao, tjerao je i jednog i drugog na obaranje novih granica.

Sad već ponajbolji Yu košarkaši, Kićanović i Dalipagić blistali su i na Olimpijadi, njihovoj prvoj, održanoj u kanadskom Montrealu u julu 1976. Tamo se repka SFRJ našla u frapantnom minusu od 16 razlike na poluvremenu četvrtfinalne utakmice s Italijom. Ne lezi vraže, nakon turbulencija u svlačionici na poluvremenu, Juga stiže Italiju u drugom poluvremenu i par sekundi do kraja rezultat je 86-87. Zadnji napad Juge ide na Kiću koji je najefikasnijim pojedincem repke (17 poena) taj dan, ali ovaj je udvojen i stjeran u kut terena, otkud izvlači sjajno dodavanje za Moku Slavnića koji pogađa šut za minimalnu pobjedu, svega 2 sekunde prije sirene. U polufinalu opet Sovjeti i opet gladan krvi Kićanović koji ih razori sa 27 poena, uz šut iz igre 11-16 (69%), i finale sa Amerima je tu nakon trijumfa Juge 89-84. U finalu, pak, američki košarkaši (predvođeni superstrelcem Adrijanom Dentlijem) su prejaki, osobito nakon ozljede Slavnića, mada Kića (18 poena, sjajan šut 9-14, 7 asistencija) i Praja (27 koševa) igraju potpuno ravnopravno svojim rivalima.

Dalipagić je na putu do olimpijskog srebra bio najefikasnijim igračem SFRJ sa 17,8 poena prosječno, dok je Kićanović bio drugi sa 15,8 koševa po utakmici, a bio je i drugim asistentom repke, iza Slavnića, sa 3,5 asista prosječno. Rivalstvo Kićanovića i Dalipagića i dalje dobija na suštini – Kića je po drugi put u karijeri ponio naslov MVP-ja prvenstvene sezone (Trofej Croatia Sportskih novosti), ali je Dalipagić na kraju godine izabran za najboljeg Yu košarkaša za godinu ’76.

1 Trackback / Pingback

  1. Nisu najbolji, ali su prirasli srcu - Ostatak Sveta

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*