Igrač sa najviše klupskih trofeja

Alchetron

U svom, trećem po redu nastavku priče o Toniju Kukoču, Duško Miletković Souly za Super KOŠ magazin govori o jednoj stvari u kojoj će Kukoča teško iko prestići… a to su trofeji:

Dva pute po tri

Toni Kukoč je, u neku ruku, najtrofejniji košarkaš na planeti na klupskom nivou. Nevjerojatno unikatne tri uzastopne Evrolige pa onda još i triuzastopna NBA naslova teško da će osvojiti iko u budućnosti. Porediti bilo kojeg domaćeg košarkaša s Pink Panterom na klupskoj razini jest nepotrebno. I smiješno… Toni je po broju i prestižu osvojenih trofeja daleko iznad svih.

Pomenute uzastopne titule u Evroligi i NBA još ukombinirajte sa nenadmašne 4 uzastopne titule u domaćem jugoslavenskom šampionatu izuzetne kvalitete, pa onda još s Tonijevom petom uzastopnom titulom, ovaj put u prvenstvu Italije đe je Benetonu donio prvu titulu u istoriji, pa tome dodajte usputna dva uzastopna domaća kupa i – jeste, još malo rariteta, čudesne uzastopne triple krune (domaće prvenstvo, kup, Evroliga) i još dva domaća Superkupa ako iko broji. Okruglih 10 ili nestvarnih 12 klupskih trofeja u periodu od 1988. do 1992. godine. Da ne pominjem da Tonijeve triple krune vrede beskonačno više nego npr. ove današnje (ABA liga, domaća prvenstva i kup) koje su ostvarene u jadnoj balkanskoj konkurenciji, naravno bez ozbiljne šanse trijumfa u Evroligi.

Individualne nagrade

Razumljivo, tu su i individualne nagrade poput – prvi košarkaš istorije sa dvije uzastopne titule MVP Final Foura Kupa šampiona, pa prvi sa 3 titule MVP Final Foura Evrolige, pa prvi koji je osvojio MVP titulu na FF a da je iz poraženog tima… Najbolji evropski košarkaš 1990. i 1991. godine, i to gotovo jednoglasno – proglašavan je najboljim na Starom kontinentu i u sezonama ’92, ’94, ’96 i ’98! Znači – najboljim je evropskim košarkašem devedesetih po ostvarenim priznanjima i osvojenim trofejima, i to uvjerljivo. Za vrijeme Juge još bio je najboljim sportistom naroda i narodnosti za 1990. godinu, najboljim košarkašem za ’90 i ’91. Triput je proglašen i najboljim sportašem Hrvatske još u bivšoj državi (za vrijeme nezavisne Hrvatske niti jednom?!). Niti jedan ex-Yu košarkaš nije skupio ni blizu ovoliko priznanja. I u tome i jest problem i zajeb s Tonijem Kukočem – on je jednostavno prekvalifikovan za svaku usporedbu.

 Još jedan Kup šampiona, e ća ti je život…

Mnogi će mu zamjeriti one beskrvne fragmente karijere u NBA kad došli su mišići i kilogrami kao rezultat američke manije, a magija je polagano i sigurno nestajala iz igre splitskog Pink Pantera. Jebiga braćo, novac je tako dobar, a ni titule nisu loše, uostalom Toni nikad nije krio da mu je životna želja bila igrati pored najvećeg – Michaela Jordana. I igrao je. Ne kao u Jugoplastici, ili repki Juge s početka devedesetih, ali igrao je tako da se osvajaju titule. Sa najvećim svih vremena i Pippenom, tada Top 5 NBA igračem. Imam dojam da ni Toni nije bio daleko iza po umijeću… Jedan od najboljih šestih igrača u istoriji NBA lige utopio je svoju individualnu ambiciju u kompromis sa svrhom trijumfa, ni najmanje mu nije smetalo što nije starterom u momčadi iza Jordana, Pippena i Rodmana, i što više igra na četvorci, a ne na mjestu fantasiste kao u Evropi, i što su mu statistike tek 60% onog za što je sposoban.

Najbolji šesti igrač

Najbolji šesti igrač NBA lige za sezonu 1995-96 uklopio se u pobjednički mentalitet Čikaga na zavidan način, nakon svih onih peripetija na račun svoje plaće koja uvelike je nadmašivala onu Pippenovu, nakon Scottijevog odbijanja da uđe u igru i kreira zadnji šut za Kukija u plejof seriji protiv Knicksa proljeća ’94, nakon što je u američkoj javnosti izazvao oprečne reakcije svojim izgledom i stilom igre i, konačno, nakon što je u svega godinu-dvije morao transformirati svoje tijelo sa petnaestak kilograma više, povodom čega je trpio brojne ozljede leđa i izgubio velik dio lateralne skočnosti i brzine. Pink Panter sa Gripa je i to preživio – i onaj kontroverzni šut protiv Knicksa proljeća ’94 pogodio. Kao i mnoge druge na putu Čikaga do tri uzastopna NBA prstena.

Sjećam se onih vezanih trojki Sijetlu u finalu ’96 kad je Toni svaku tekmu tog NBA finala bio poenski dvocifren u ponajvećoj od svih sezona Čikaga, još poneke trice sjećam se i iz finala ’97 sa Jutom (Toni gađao za 3 poena 10-18 u toj seriji), a veoma dobro pamtim i treće uzastopno NBA finale koje je Pink Panter s Čikagom osvojio. U tom nadmetanju, čuvenom po posljednjem šutu njegove visosti, Kukoč je postao jedinim ex-Yu košarkašem koji je isporučio 30 koševa u nekoj od tekmi NBA finala (peti susret, uz šut iz igre 11-13), dok je u odlučnoj, opjevanoj šestoj utakmici, u odsustvu povređenog Pippena, Kuki neprimjetno dodao svojih 15 poenčića na legendarnih 45 Jordana za još jednu trostruku a uzastopnu seriju najviših klupskih naslova. Toni je i u Americi potvrdio da je clutch majstor, najbolji kad se igra o trofej.

Trio fantastikus u pohodu na prstenje

Tonijeve suze

Čudesna serija klupskih trijumfa Tonija Kukoča vidjela je svega jedan značajniji poraz u dvadesetogodišnjoj karijeri (ako ne računam dva finala domaćeg kupa, a ne računam). Beše to proljeća ’93 kad je Toni doveo novokomponovanu momčad Benetona do vrata raja Kupa šampiona, ali šokantan finalni poraz protiv Limoža, predvođenog šjor Božom s klupe, ostavio je gorak okus u ustima Splićanina. Neutješno je plakao nakon tog gubitka, nakon tog, za njega posve novog i jedinstvenog iskustva igračke karijere…

Tonijeve suze nije mogla spriječiti ni činjenica da je kao prvi igrač iz poraženog tima ponio naslov MVP Final Foura. U ružnom finalnom sudaru Limoža i Benetona, stratega Maljkovića i Skansija, niti jedan tim nije dosegao 60 poena, a Evropom je već uvelike vladala trenerska anti-košarka s malo poena i mnogo tuče. Bilo je vrime za otić preko baruštine, a Kukoč je nagradu za najkorisnijeg igrača tog FF u Atini zaslužio svojim igrama u regularnom dijelu sezone Evrolige gdje je ostvario fenomenalnu statistiku od 21 poena, 6 skokova, 5 asistencija i 2 ukradene lopte po susretu. Taj jedini ozbiljniji klupski poraz i te Kukijeve suze bili su ujedno i oproštaj Pink Pantera od evropske košarke i najava jednog novog poglavlja njegove karijere u kojoj će ova mutirati iz najtrofejnije evropske u konobarsko-logističku NBA vožnju koja potrajala je još impozantnih 13 sezona. Baš ta nezahvalna, ali neizostavna konobarska rola, je u raspodjeli uloga vjetrovitog grada pripala Toniju Kukoču.

2 Trackbacks / Pingbacks

  1. Stručni štab sa 30 igračkih medalja! - Ostatak Sveta
  2. Legenda o Dudi - Ostatak Sveta

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*