Feljton – Kobi Brajant: Takmičar “do koske” (1)

Screenshot/Youtube

Piše: Bojan Šoć

Preneseno sa: kosmagazin.com

Majkl, razbiću te jedan na jedan!

Koliko u jedan prosječan ljudski vijek stane događaja koji čovjeka “izbace iz cipela”, neizbrisivo se urežu u pamćenje i ostanu tamo do kraja života? Dovoljno je sjetiti se barem jednog i maltene svako koga malo bolje poznaješ dobro pamti “gdje je bio tog dana kad je čuo da je…” Ni ja nisam izuzetak, a pamtim kao slon.

Vijest da je umro Tito zatekla me na jednoj sarajevskoj klupi u parku sa srebrnastim „Grundigom“ u ruci uz radio prenos fudbalskog derbija Hajduk-Zvezda koji je iznenada prekinut. Bilo mi je nepunih deset.

Kad je do Jugoslavije doprlo saopštenje da je eksplodirao nuklearni reaktor u Černobilu, nas četvoro, okupljeni uz partiju monopola za kuhinjskim stolom u stanu moje tetke u Dubrovniku, samo smo se nijemo zgledali. Imao sam petnaest i koji mjesec više.

Kad se bolid Airtona Sene zakucao u zid pored piste u Imoli bio sam već dovoljno “mator” da naslutim  zlo, ali do posljednjeg trenutka nisam htio da vjerujem da sam upravo u direktnom prenosu bio svjedok pogibije neustrašivog momka i sjajnog pilota.

Dok je mlađi Buš u posjeti jednoj školi na Floridi lokalnim osnovcima čitao pričicu, stajao sam kao skamenjen ispred televizora u Moskvi i gledao kako dim kulja iz njujorških kula bliznakinja koje su teroristi-samoubice malo prije toga “probušili” avionima. Požar je divljao, oblakoderi stajali još neko vrijeme, a zatim se srušili naočigled Njujorčana i desetina miliona širom svijeta ispred TV ekrana.

Novost da je Osama bin Laden likvidiran saopštio je spiker BBC-ja dok sam s porodicom odmarao u jednoj kućici na obali litvanskog jezera Nava. Masakr norveških “komsomolaca” na ostrvu Utoja u režiji bolesnika Brejvika me je zatekao na treningu Blatove “Zbornaje” koja se spremala za Evrobasket. Havariju nuklearke u Fukušimi i bujicu koja nemilosrdno nosi sve pred sobom nas petnaestak je pratilo preko televizora u redakciji – posao je stao, a mi kao ukopani zurili u ekran, ne vjerujući sopstvenim očima.

U predvečerje 26. januara pisao sam tekst o Morganu Vutenu i baš kad sam se spremao da ga pošaljem urednicima u uglu mobilnog se pojavila ikonica. MD. Prešao sam prstom preko ekrana i otvorio vijest. Mundo Deportivo je izbacio naslov “Kobe Bryant muere en un accidente de helicóptero” i dodao dva pasusa oskudnih informacija, preuzetih s TMZ. Kad pročitaš tako nešto, kao da te udari struja. Ili onaj Senin bolid, s gasom “do daske”.

Nevjerica. Šok. Osjećaj duboke nepravde. “Koktel” jakih emocija i na kraju… tuga. Zar je moralo baš tako, pitaš se. Ali zla kob ne bira ni metu, ni datum, ni mjesto. Kao i dobre stvari, zlo se jednostavno desi. Dan kasnije saznaćemo da je pilot (možda i na insistiranje samog Kobija) svjesno rizikovao kad je podigao letjelicu u vazduh uprkos saznanju da ga na jednoj dionici maršrute čeka brdoviti predio obavijen gustom maglom. Dakle, uz malo više respekta prema vremenskim neprilikama, tragedija je mogla da se izbjegne. Ali kakva korist od naknadne pameti, Kobija, njegove ćerkice i još sedmoro ljudi više nema.

“Kobi Brajant nije bio moj omiljeni igrač“, napisali su mnogi u proteklih dvadesetak dana, pa dodali ono nezaobilazno „ali“.

Kobi Brajant nije bio ni moj omiljeni igrač. Svjestan svog talenta i veličine znao je da bude sebičan, arogantan, isključiv, pa čak i bezobrazan. Neutaživa želja za uspjehom i urođeni maksimalizam često su ga tjerali da zaboravi da je košarka kolektivna igra i da i dvanaesti igrač u timu, onaj mahač peškirom, ima svoju ulogu. U trci za titulama i prstenjem zanemario je činjenicu da bog, kako lijepo kaže Kolja Pejaković, daje talenat na revers, i dugo se ponašao kao neko ko polaže vlasničko pravo na božju iskru. Umjesto da koristi, zahvali se i na kraju vrati „pozajmicu“, Kobi je dobar dio karijere taj „divine touch arčio na sticanje autoriteta i dokazivanje ko je pravi gazda u kući.

U tom nastojanju nije se smirio dok iz Los Anđelesa nije liferovao prvu zvijezdu tima i najtrofejnijeg trenera u istoriji NBA. S obje strane pašće i teške riječi, ali će vrijeme zaliječiti rane, a igračko sazrijevanje donijeti nove titule. Svoja posljednja dva šampionska prstena Kobi će ponovo osvojiti kao vojnik Fila Džeksona, a njegov odnos s Šekilom O’Nilom će naposljetku prerasti u iskreno prijateljstvo dvojice velikana koji su zajedno potpisali prvi i zasada jedini threepeat u istoriji Lejkersa.

BE LIKE MIKE!

U početku, međutim, išlo je dosta teško. Kada je u ljeto 1999. imenovan za šefa struke „Jezerdžija“, Džekson je održao sastanak s O’Nilom, Brajantom i novajlijom Ronom Harperom, prekaljenim borcem s kojim je osvajao titule u Čikagu i koji mu se pridružio u Kaliforniji. Iza zatvorenih vrata Džekson je saopštio pomenutoj trojici da će Lejkersi biti Šekov tim i da će napad ići preko njega. Odluka je jednoglasno prihvaćena, ali u Kobijevom slučaju – samo deklarativno.

Realno, drugačiji epilog teško je bilo i očekivati, uzevši u obzir Kobijevo odrastanje i misiju koju je sebi zacrtao. Šek je bio oficirsko dijete, strogo odgajan i odmalena naučen da poštuje autoritete. Zajednički jezik s novim trenerom je našao lako, pola u šali pola u zbilji nazivajući ga „moj bijeli otac“. Ekstrovertan, duhovit, zabavan, uvijek spreman za šalu, Šek je bez većih napora gradio mostove s ljudima, a olakšavajuća okolnost u zbližavanju s Džeksonom bila je Filova odluka da upravo njemu „povjeri“ ekipu.

S druge strane, bez obzira na formalan pristanak na novu raspodjelu uloga, Brajant se osjetio zakinut. Korijene njegovog nezadovoljstva nije bilo teško naći – najmlađi od troje djece i jedini dječak u imućnoj porodici poznatog košarkaša Džoa Brajanta, Kobi je imao atipično djetinjstvo od većine tamnoputih NBA zvijezda. Sa šest godina se obreo u Italiji gdje je ušuškan u luksuz i komfor krenuo očevim stopama s ciljem da postane ni manje ni više najbolji košarkaš svih vremena.

Kako kaže sam Džekson u svojoj biografiji „Eleven Rings“, koju je napisao u saradnji sa Hjuom Delahantijem, Kobi je u porodici bio „zlatni dječak koji ne griješi, bistar, talentovan, s prirodnim darom za košarku, klinac koji ostvaruje svaki postavljeni cilj“. Satima i satima je gledao video trake koje mu je iz SAD slao njegov djed po majci, Džon Koks, i kopirao poteze svog idola Džordana i ostalih NBA velikana. U trinaestoj se s porodicom vratio u Filadelfiju i postao superzvijezda školske košarke, a nakon mature odlučio da preskoči koledž, mada je test za prijem na fakultet odradio sjajno i mogao da bira univerzitet koji poželi. Umjesto da postane student, riješio je da pređe u profesionalce. Istog ljeta kada je kao 17-godišnjak biran na draftu i trejdovan iz Šarlota u Lejkerse, u Los Anđeles je kao slobodan igrač iz Orlanda stigao O’Nil, čiji je potpis za sedam godina vjernosti koštao „Jezerdžije“ 121 milion dolara.

Kobi Brajant kao srednjoškolac

Gdje je Kobi vidio sebe u toj priči najbolje ilustruje epizoda kada je nakon dolaska Džeksona na kormilo ekipe otišao kod tadašnjeg generalnog menadžera, legendarnog Džerija Vesta, i upitao ga kako mu je polazilo za rukom da postiže po 30 poena po utakmici u vrijeme kad je na vrhuncu slave rivalima isto toliko ubacivao i njegov saigrač, prvi „visokoletač“ NBA Eldžin Bejlor.

„Kobi je imao velike snove. Htio je po svaku cijenu da prestigne Džordana i postane najveći svih vremena. Njegova opsjednutost Majklom bila je frapantna“, prisjeća se Džekson.

U namjeri da motiviše mladog lava da se uozbilji i podredi sopstvene interese kolektivu, Džekson je prilikom gostovanja Čikagu te sezone organizovao Kobiju susret s njegovim idolom. Džordan se nakon šest osvojenih titula prethodne godine po drugi put povukao s parketa (ne i posljednji, malo kasnije vratiće se košarci u dresu Vašington Vizardsa), a Fil je polagao nade da će Majkl kroz razgovor sa mladim bekom svojom harizmom i autoritetom uticati na Brajanta da se posveti timskoj igri i stavi ego u drugi plan. Kakva zabluda! Samo što su se rukovali, samouvjereni Brajant je šokirao najboljeg svih vremena riječima: “Ti znaš da mogu da ti isprašim tur jedan na jedan!“

VOĐA ZA KOJIM NIKO NE IDE

Te prve sezone s Džeksonom na čelu Lejkersa 21-godišnji Brajant je stalno ispadao iz trougaonog napada, „carinio“ loptu, solirao i izluđivao saigrače i stručni štab. Kad je prevršio mjeru, O’Nil je na jednom sastanku glasno izgovorio ono o čemu su drugi ćutali: „Mislim da Kobi igra isuviše sebično da bismo pobjeđivali“. U maniru učitelja zena Fil je ostao apsolutno miran i čekao reakciju ostatka tima. U Kobijevu zaštitu nije stao nijedan Lejker!

Kada je sredinom sezone vidio da je đavo odnio šalu i da se tim faktički raspada, Džekson je sjeo za sto prvo s O’Nilom, a zatim i s Brajantom, i saopštio im svoje zahtjeve. Od Šeka je tražio da bude lider koji inspiriše saigrače, poput Džordana kada je uoči pete utakmice plejofa 1989. protiv Klivlenda, nakon što su Bulsi izgubili prednost domaćeg terena, rekao saigračima da „Bikovi“ sigurno dobijaju majstoricu. U Ohaju je prešao s riječi na djela i uz zvuk sirene donio Čikagu pobjedu i plasman u polufinale Istoka.

Brajantu je Džekson nagovijestio da je spreman da ga trejduje ukoliko ne promijeni pristup igri i ne prestane da solira. Uz to mu je objasnio kakve kvalitete treba da ima lider i dodao da Kobi vjerovatno želi da postane kapiten tima kada bude malo stariji, u dvadesetpetoj, recimo. Kobi je na to ispalio da želi kapitensku traku odmah, na šta mu je Džekson mirno odgovorio: „Ne možeš da budeš kapiten ako niko ne ide za tobom“.

Filova „psihoterapija“ je imala efekta, Lejkersi su ušli u seriju pobjeda, a turbulentnu sezonu krunisali titulom. Prelomni trenutak se desio u odlučujućoj sedmoj utakmici finala Zapadne konferencije protiv Portlanda. Rival je u trećoj četvrtini imao 16 poena prednosti i bio blizu trijumfa. U odbrani Trejl Blejzersi su punili reket i spriječavali O’Nila da dođe do lopte. Brod je tonuo, a Džekson u tajm-autu promijenio taktiku: “Zaboravite Šeka, oko njega su stalno četvorica, samo šutirajte spolja!“ Strijelci domaćih su se probudili, pogađali maltene svaki šut i serijom od 25-4 preokrenuli rezultat. Kruna na sve bio je „dagger“, koš kojim je zapečaćena sudbina Portlanda – manje od minute do kraja Kobi je sjajnim lob pasom pronašao Šeka koji je u vazduhu zgrabio loptu i zakucao za velikih +6. Akcija je bila puna simbolike i ulivala nadu pristalicama Lejkersa da zvjezdani tandem ipak može zajedno.

Kobi i Šekil O’Nil, slavni tandem Lejkersa

Tvrdoglavost i dug jezik skupo su koštali Brajanta tokom karijere, a pored gafa prilikom susreta s Džordanom izdvojićemo još nekoliko „kobizama“ koji ne venu:

Osvojiću 10 prstenova!

Imam povjerenje u ekipu, ali sebi vjerujem više.

Ako bi Šek pogađao 70% slobodnih bacanja, sve bi bilo mnogo lakše.

Da, prošle sezone smo osvojili titulu kad je napad išao preko Šeka. Ali umjesto da plejof serije završavamo u petim i sedmim utakmicama, ove sezone ćemo da pobjeđujemo s nulom.

Umalo nisam postao MVP uz Smuša Parkera i Kvamija Brauna u timu. Šutirao sam 45 puta po utakmici. A šta je trebalo da radim? Da dodam Krisu Mimu ili Kvamiju Braunu?!

Smuš Parker je najgori. Nije trebalo ni da bude u NBA, ali smo škrtarili prilikom kupovine plejmejkera, pa smo ga pustili da igra.

Radije ću da šutiram 0-30 nego 0-9. 0-9 znači da te pojela samokritika, psihološki si pao jer si izgubio samopouzdanje.

Tvoj čovjek se ne vraća iduće sezone.

Posljednju rečenicu Brajant je izgovorio u zimu 2004. godine u autobusu Lejkersa. Bila je upućena Dereku Fišeru, a „tvoj čovjek“ bio je Fil Džekson. Nakon tri uzastopne titule ekipa je imala sezonu za zaborav, a u petoj jaz između Brajanta i O’Nila je postajao sve dublji. Džekson je faktički izgubio kontrolu nad svojim bekom, pa je preporučio upravi da zadrži Šeka, a trejduje Brajanta kojem je na kraju sezone isticao ugovor.

„Ne mogu da treniram Kobija. Neće nikoga da sluša. Ne mogu da doprem do njega“, saopštio je Džekson generalnom menadžeru Miču Kapčaku na sastanku u četiri oka nešto prije završetka prelaznog roka u februaru. Brajant je, međutim, bio miljenik tadašnjeg vlasnika kluba Džerija Basa koji je sam navratio do kuće svoje mlade zvijezde i dao garancije Kobiju da ostaje, ujedno nagovijestivši i rastanak s Džeksonom. Pored trenera ekipu je tog ljeta napustio i O’Nil koji je prešao u Majami. Taktikom „ili oni, ili ja“ Kobi je konačno postao „gazda“ Stejpls Centra, međutim bila je to Pirova pobjeda. Petoljetka Lejkersa koju je obilježio pomenuti trojac neslavno je završena katastrofom u finalu plej-ofa protiv Detroit Pistonsa, a ono što je Džeksona zaboljelo mnogo više od gubitka titule bila je poljuljana vjera u Kobija koji ga je zarad sopstvenih interesa ne trepnuvši „gurnuo pod kola“.

Takvog Brajanta bilo je teško voljeti. Jako teško, ukoliko niste zagriženi navijač Lejkersa, spreman da svom idolu oprostite sve. Ako biste pitali Kobija, on vam ne bi ni zamjerio. Osporavan još od trenutka kada je kao srednjoškolac šokirao Ameriku izjavom da je umjesto koledža odabrao NBA, Brajant je dosta rano navikao da pliva uzvodno.

„Ljudi su prozivali njegove roditelje, govorili im da su neodgovorni i da on još nije spreman za NBA. Znao sam da će morati da podnese dosta kritike. Podnio je čak i više nego što sam očekivao. Sve to je dovodilo njegove roditelje do suza”, prisjeća se pomoćni trener Kobijevog školskog tima Džeremi Tritmen u knjizi Džonatana Abramsa „Boys Among Men“.

„Istovremeno, Kobi je još više želio da krene putem koji je odabrao, bio je opsjednut mišlju da dokaže da drugi nisu u pravu. On je drugačiji. Što su ga više kritikovali, on je još više želio da što prije zaigra i postane NBA superstar u najkraćem mogućem roku“, dodaje Tritmen.

Dakle, Kobija niste morali da volite, ali ste morali da ga poštujete. Eto, dođosmo i do tog nezaobilaznog, famoznog „ali“. Kobi je često išao uz dlaku i polarizovao ljude na obožavatelje i one druge, ali od svih je tražio samo dvije stvari – priznanje i respekt. Htjeli ne htjeli, tu niste mogli da birate, on bi vas primorao da mu skinete kapu. Jednostavno, imao je gene šampiona i s ponosom nosio najveći kompliment koji u Americi može da dobije sportista. Ultimate competitor. Takmičar „do koske“.

(nastaviće se)

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*