Piše: Darko Dželetović
Preneseno sa: kosmagazin.com
U vrijeme globalne pandemije ništa nije kao prije, i mogu se desiti vrlo čudne stvari. Neki totalni autsajder kao nepredviđen NBA šampion, ili čak i mirna Bosna. A ako se sad ružne djevojke ne udaju neće nikad, jer kad spadnu gaće, pa tek onda maska s lica – za nekog “srećkovića” može biti prekasno. U Americi nikad nije kasno, a ni neobično, relativno govoreći u odnosu na Balkan, promjeniti stan ili kuću, grad, saveznu državu, posao, ženu ili pol, pa neka promjena stila igre u košarci, makar i u vrijeme ove novovremenske kuge, dođe kao prava sitnica.
Prije 30-ak godina u Americi je postojala profesionalna košarkaška liga WBL (World Basketball League) u kojoj je uslov participacije igrača bila maksimalna visina nekog košarkaša od 6 stopa i 5 inča, što je oko 195 cm. WBL se raspala nakon nekoliko godina nakon što je posle istrage gazda lige završio na robiji zbog pronevjere ogromnog novca, ali ideja vodilja prangijaške helter-skelter košarke te lige je ostala pohranjena u zabačenim mozgovnim fiokama mnogih do pred samo izbijanje ove pandemije.
Ideja Majka D’Antonija i Derila Morija da Roketsi vrate u život WBL košarkaški trend će biti kockanje sa njihovim zaposlenjem u Hjustonu, jer je vlasniku hjustonske NBA franšize Tilmanu Fertiti osiguranje neki dan odbilo isplatiti 400 miliona dolara zbog nepredviđenih pandemijskih finansijskih gubitaka, i zbog skorog mogućeg bankrota gazde imperativ dobrog rezultata u Hjustonu je čini se viši nego drugdje. Zbog tog gazdinog pritiska koji, baš kao u nekadašnjem robovskom sistemu s kandžijom, a i u ovom okrutnom američkom kapitalizmu, obično poluči uspjeh (za gazdu), Roketsi moraju da grizu. Harden, Vestbruk i kompanija bi mogli svojim uspjehom svog “micro-ball-a” taj stil proširiti i na čitavu ligu i dodatno radikalizovati GSW koncept koji dominira ligom već godinama. Naravno samo ukoliko im uspije da u Orlandu daleko doguraju, i koliko-toliko spasu gazdinu kuću koja je već u plamenu.
Gledajući preksinoć Roketse sa startnim centrom Takerom od 195 cm vratio sam se se još koju godinu unatrag, prije nastanka WBL lige u vrijeme dok je NBA liga nama Jugovićima bila daleka i nedodirljiva, i pomislio na košarkaške anomalije. Čak i prije nego što su Žoc, Cvjetičanin, Paspalj, Divac i Rađa u Madridu startovali protiv najslavnije košarkaške petorke svih vremena i pokazali svima da se sa vanzemaljcima može igrati, najinteresantniji dvojac lige u jednoj NBA ekipi – barem što se visinske razlike tiče – je igrao u Bulitsima. Pojava kao trska tankog Manutea Bola, koji je bio visok 231 cm, pored zdepastog i mišićavog Magsija Bogsa sa svojih jedva 160 cm u sezoni 1987/88, kad su bili saigrači u Vašingtonu, malo koga je ostavljala ravnodušnim. Ljubitelji košarke kod nas su Magsija već dobro bili upoznali na SP ’86, u porazu koji su nam Ameri nanijeli u razigravanju pred polufinale, dva dana pred onaj najbolniji poraz ikad u polufinalu protiv Sovjeta. I o Manuteu su se već tada ispredale urbane legende da je odrastajući u afričkoj zabiti kopljem ubio lava, a spominjao se i njegov raspon ruku od skoro 260 cm. Tih 70 i kusur cm razlike u visini između Bola i Magzija je izgledalo gotovo groteskno, kao da nisu bili pripadnici iste biološke vrste.
Manute Bol je već 10 godina pokojnik, a zanimljivo je da se njegova tačna starost još od njegovog dolaska u Ameriku nije nikad sa sigurnošću saznala. I to ne samo u godinu ili dvije, kao u slučaju Ersana Iljasove ili Dikembea Mutomba. Manuteov bivši trener na Klivlend Stejtu, na koji Bol zbog neznanja jezika tek po samom dolasku u Ameriku nije ni mogao biti upisan, je jednom prilikom izjavio da vjeruje da je Manute u momentu dolaska u Ameriku mogao imati skoro 30 godina, tojest da je imao preko 40 godina na zalasku svoje NBA karijere. Po službenim NBA podacima upisano je da mu je bilo samo 33 godine kad je završio karijeru 1995.
Manuteov sin i Jokićev saigrač Bol Bol je sa visinom od 218 cm hibridni “bek šuter” u napadu, a sa rasponom ruku od preko 230 cm solidan bloker u odbrani, iako premršav da bi izboksavanjem ikad postao dobar skakač. Ustvari, on se ne može svrstati ni na jednu poziciju u petorci, a o pozicijama u ovoj bespozicionoj NBA je i izlišno diskutovati. To je slučaj pogotovo u Denveru, gdje je Bol Bol konačno uletio u tim nakon prvog dijela sezone provedene u razvojnoj ligi u kojoj je proveo sve do početka pandemije. Mada je skoro 15 cm niži nego što je bio Manute, Bol Bol ima ljepši stil šuta od svog pokojnog oca koji je bacao loptu u stilu “kamena s ramena”. Mada kod Melouna uopšte neće dobijati minute kad se u plej-ofu iskristalizuju skraćene rotacije od 9 igrača, definitivno je unikatnom pojavom i stilom zaintrigirao mnoge.
Bio sam prisutan na prošlogodišnjem draftu kad je Bol Bol sjedio na tribinama Barklejs Arene i razočarano čekao da ga prozovu sve do sredine druge runde, mada je jedno vrijeme prije toga slovio kao kandidat za visok pik u prvoj rundi. Na sami dan drafta u bruklinškoj areni od njujorških tabloidskih novinara proširene su glasine o tobože hroničnoj povredi koju je Bol Bol imao na univerzitetu u Oregonu, a i lažni navodi o nekakvom misterioznom parazitu u njegovom organizmu koji bi ga spriječio da se ozbiljno bavi košarkom. Ove insinuacije su se kao draftovska “dimna bomba” na sreću pokazale netačnim, a Bol Bol na njegovu sreću nije mogao upasti u bolju NBA situaciju. Osim u slučaju Hjustona gdje su totalno odbacili konvencionalan vergl i sviraju neviđenim instrumentom, i u Denveru se zbog Jokića na neobične eksperimente ne gleda ispod oka. Biće veoma zanimljivo da li će Bol Bol izboriti mjesto pod suncem u Nagetsima, i ako u tome uspije, kako će se uz Jokića razvijati u budućnosti.
A Jokić izgleda dobro. Nikola se u prve dvije pripremne utakmice Denvera pokazao prilično agilnim, kao da nije pauzirao čitava 133 dana otkad je sezona prekinuta i tokom prekida prebolio COVID-19. Po prvi put Jokić je i službeno predstavljen u TV prenosima da igra na poziciji beka mada u timu iz Denvera u napadu de fakto pleja igra već dugo, a neka poziciona podjela kod Melouna slabo i da postoji. U prvoj utakmici Nagetsi su startovali sa pet dvometraša, i priredili nešto što se rijetko viđa, u drugoj s njih četvoricom, a u obje je najviši Jokićev novi saigrač bio gore spomenuti Bol Bol. Igrajući u odbrani gotovo isključivo u 2-3 zoni kao centralni defanzivac uz Jokića na svom boku, Bol Bol nije izgledao nimalo neprilagođen i svoju prvu NBA utakmicu je odigrao neočekivano dobro sa 16 poena, 10 skokova i 6 blokova. Nakon te utakmice zvaničnici lige su ga, namjerno ili ne, poslali na doping test. Bol Bol se pravovremeno izvlačio bočno da izbjegne 3 defanzivne sekunde u reketu u zonskoj odbrani, a u napadu je u obje utakmice bio više nego adekvatan oportunistički igrajući šutera u nikad viđenom čudnom bekovskom paru s Jokićem na pleju – tvoreći totalni bezpozicioni frik-šou, neviđen do sada na NBA parketima.
U prvoj pripremnoj utakmici poredeći ultra visoku startnu postavu Nagetsa sa Vizardsima koji su forsirali minijaturnog Iša Smita od 175 cm na pleju, sve je na momente izgledalo kao neka utakmica 12-godišnjaka gdje se često vide takve razlike u visini među timovima. Gledajući Jokića, ali i Plamlija kao primarne ballhendler-e, nisam mogao da ne pomislim na utakmicu košarkaškog tima mog sina koji sam prije pandemije trenirao, u kojoj su djeca u suparničkom “inner city” timu bila barem za glavu manja od mojih klinaca na svakoj poziciji, ali i puno brža i visprenija. Moji suburbani mekši i sporiji klinci su neprestano gubili lopte, pa su nas i pored nedostatka visine brza tamnoputa urbana djeca potpuno rasturila. To se Nagetsima desilo u drugoj pripremnoj utakmici protiv Pelikansa, koji su konačno dočekali da im se s odsustva u unutrašnjost “mjehura” vrati Zajon Vilijamson koji na ovoj utakmici nije igrao zbog obavezne karantinske procedure, i zaigraće tek u četvrtak.
Slična previsoka petorka Nagetsa protiv standardno neobično niske startne petorke Roketsa u mogućem duelu u plej-ofu bi bila košarkaška pikanterija, ali Nagetsi sigurno neće izgledati ovako visoki i spori. U prvoj pripremnoj utakmici bez pravih bekova imali su čak 25 izgubljenih lopti i samo 63 pokušaja šuta iz igre, mada se igralo samo 40, umjesto 48 minuta. Nije mi bilo teško da pohitam na napredno-statističke sajtove i da sam sebi potvrdim kakva je to anomalija u odnosu te dvije statističke kategorije – u negativnom smislu po Nagetse. Mada su prvu pripremnu utakmicu nekim čudom dobili, jer je tim Vizardsa bez glavnih igrača trenutno na nivou nekog tima razvojne lige, u drugoj su ih Pelikansi lagano dobili. Ovakav “slowtime” denverskog tima bi bila antiteza “showtime” prangijaškm trendu lige, pa je budućnost lige čini se izglednija u “small ball” stilu Roketsa. U kakvoj ozbiljnoj utakmici regularne sezone ili plej-ofa neki ozbiljniji tim bi lagano otresao ovakve iz nužde nezgrapne Nagetse. Ali sa povratkom Marija, Herisa, Morisa i Bartona to će u plej-ofu biti potpuno drugačiji tim.
I, za kraj ovog davljenja čitateljstva (izvinjavam se ako sam vam protraćio vrijeme), ono što bih volio da saznam, a evo mjesecima nikako da se otkrije, je obznana na koju NBA “social distancing” klupu će Dejan Milojević? I zašto se tako dugo čeka sa najavom?
Da li će u “micro-ball” Hjuston, gdje je bio u ljetnoj ligi prije dvije godine, ili kod svog bivšeg igrača Jokića u Denver? Ili možda kod Popa u San Antonio? Kod Karnišovasa u Čikago, ili kod Divca u Sakramento kao zamjena Kokoškovu?
Inače, Kokoškov trenutno još uvijek svojski odrađuje svoj NBA posao bez obzira na već dogovoreni angažman u Feneru, a kad se sjetim ko će nezaposlen sjediti negdje iznad Badalone dok trener sa anti-košarkaškim stilom kao Tibodo dobija petogodišnji masni ugovor, shvatim da je pandemija promjenila sve, osim Nikerbokerse.
Leave a Reply