Pobuna milionera iz balona

Piše: Darko Dželetović, KOŠ magazine

Da li bi neka nova profesionalna košarkaška liga sa Kajrijem Irvingom kao komesarom i igračem, pa zašto ne ujedno i trenerom nekog novokomponovanog tima koji igra u balonu bez publike, bila zamisliva?

Prije izbijanja ove odvratne pandemije bilo je nezamislivo da se sportske priredbe održavaju u kojekakvim “mjehurima”. Kajri se nije ni pojavio u Orlandu, a i glavni operativci lige Adam Silver i Mark Tejtum su uglavnom odsutni iz “bubble” zatvora u Orlandu. LeBron i društvo odrađuju posao uz smanjene ugovore, a ja sam se oduvijek čudio spremnosti NBA igrača da se potčine interesima vlasnika franšiza obzirom na adut kao što je marketabilnost koji je proizašao iz njihovog košarkaškog umijeća. I to još od vremena Džordana i razbijanja dinastije Bulsa zbog Rajnsdorfove taštine, ili trejdovanja franšiznih igrača s dugim stažom u nekom klubu, odnosno gradu, zarad gazdinog financijskog ćara. Izgleda da se ovog ljeta konačno glas igrača čuje jače nego bilo kad prije, ali krajnje je diskutabilno koliko je ta glasnost dobra za NBA biznis.

Politika i sport ne bi trebalo da se miješaju ali još od vremena Džesija Ovensa i Adolfa Hitlera u doba Velike depresije miks politike i sporta je postao neizbježan. U jeku smo još jedne depresije a rasne i socio-ekonomske razlike u Americi doprinose raslojavanju društva koje ni svemoćni dolar ne može ujediniti, pogotovo kad fiktivnih zelembaća nema “naštampanih” u dovoljnim količinama. Nemiri su neizbježni, a radikalne ideje sveprisutne.

Sindikat radnika, kao najefikasniji način zaštite radništva od nemani zvane liberalni kapitalizam, pokazao je svoje nažalost nejake i u Americi tradicionalno klimave zube prošle sedmice i u NBA vodama. Odgovor borda NBA guvernera na bojkot utakmica od strane najboljih svjetskih košarkaša u “mjehuru” je ipak polučio određene rezultate, pa su gazde NBA franšiza obećali da će potrošiti 300 miliona dolara u narednih 10 godina u korist agende NBA boraca za socijalnu pravdu kroz novu NBA fondaciju pod nadzorom Unije igrača.

Na prvi pogled 300 miliona je velika suma, ali prostom aritmetikom dođe se do zaključka da će prosječan NBA gazda ovom milostinjom utrošiti tek po milion dolara godišnje – što je sitniš čak i za “najubogije” NBA vlasnike kao što je gazda San Antonija Piter Holt, ili Sakramenta Vivek Ranadive koji nisu dolarski milijarderi.

Dodatna provizija udruženog gazdinstva lige koja je promptno smirila bojkotaše je da se NBA arene, koje su uglavnom smještene po urbanim krajevima, pa čak i one koje nisu u vlasništvu gazda NBA klubova, početkom novembra pretvore u velika glasačka mjesta. Ovo je učinjeno uprkos činjenici da je pozamašan broj vlasnika NBA klubova otvoreno pro-republikanski nastrojen, pa se ovim NBA sasvim otvoreno stavlja na stranu Demokrata koji na predsjedničkim izborima pobjeđuju u pravilu kad je izlaznost velika. Afroamerikanci čine apsolutnu tročetvrtinsku većinu među igračima lige, što čini ovakav potez lige razumljivim bez obzira na tek jednog većinskog tamnoputog vlasnika NBA franšize od njih 30. Zbog ovakve otvorene pristrasnosti (pred)određenoj političkoj opciji u anti-NBA retorici sve češće se oglašava, uglavnom preko tvitera, i predsjednik Tramp.

U jučerašnjem tvitu Tramp je upozorio da će NBA politikantstvo “uništiti košarku”. Sudeći po anti-NBA raspoloženju u mom komšiluku u bjelačkom i pro-Trampovski nastrojenom mjestu Nju Džersiju, u kojem u slobodno vrijeme treniram klince – ova projekcija blentavog Trampa nije daleko od istine. Mnogi košarkaški fanovi počeli su da bojkotuju NBA i više ne gledaju, niti planiraju da u budućnosti prate NBA utakmice. Jedan od glavnih razloga navode naglašenu politikantsku ili u njihovim očima anti-patriotsku agendu NBA igrača, trenera, a zbog njih i cjelokupne lige. Mada neko ko je basket džanki kao što sam ja ne može razumjeti takve stavove običnih Amera, NBA televizijski rejtinzi su navodno znatno niži nego obično, bez obzira na glad sportske javnosti za sportom nakon višemjesečnog posta uzrokovanog strahom od koronavirusa. I pored predikcija da će utakmicama u “mjehuru” TV rejtinzi lige skočiti visoko, nedavno je objavljeno da je gledanost manja nego što je bila u regularnoj sezoni prije izbijanja pandemije, i za čak 40% manja nego u najboljoj sezoni do sada 2011/12.

Promjena afiniteta publike, naročito mlađe, gdje se više ne gledaju utakmice po dva i po sata na uredno plaćenom League Passu, ili kablovskom TV-u, je jedna od stvari koja doprinosi padu TV rejtinga koji su glavni kreator profita u svakom pro sportu. Danas se sve više gledaju besplatni strimovi ili čak samo hajlajti utakmica, pogotovo u vremenskim zonama koje se ne poklapaju sa sjevernoameričkim. Gubitak značaja lokal patriotizma i u NBA gradovima gdje se u eri globalizacije prate samo najveće zvijezde i zanemaruju lokalni luzeri je još jedan od razloga za pad TV rejtinga lige. Uz sve to, generalni štimung na utakmicama gdje trenutno nema publike oko parketa, osim one virtuelne, ne pomaže dizanju entuzijazma za pomnim praćenjem NBA utakmica kod prosječnog gledaoca. Ipak polarizacija društva u kojoj “patriote” ne mogu gledati nepoštivanje himne klečanjem i jadikovke odlično plaćenih razmaženih košarkaša o nepravdi je možda i najvažnija stavka u padu gledanosti lige u Americi. Većini ljudi s kojima sam u kontaktu koji su počeli ignorisati ligu, pa i onim apolitičnim, ne sviđa se uplitanje politike gdje košarkaši proturaju javnosti političke poruke na svojim dresovima. Republikanci na mom poslu koji su otvoreno za Trampa i većina roditelja od klinaca u košarkaškom kampu ne mogu podnijeti da im se u vrijeme kad bi se htjeli razonoditi sportom i zaboraviti na dnevne napetosti serviraju političke poruke često dijametralno suprotne njihovim stavovima.

A NBA mora dalje, do kraja sezone, a šta će biti poslije oktobra – niko ne zna. Uz pandemijske muke dodatni gubitak do ove godine sigurnog profita iz internacionalnih izvora otuđenjem kineskog tržišta nakon spornog tvita Derila Morija imaće dugoročne posljedice na finansijsko zdravlje lige. Gazde franšiza sa smanjenim prihodima neće dugo izdržati da isplaćuju ogromne ugovore igračima u sistemu kakav je trenutno postavljen, pogotovo ako ne bude skorog vraćanja navijača u arene. Zbog ogromnog pada prihoda znanog pod skraćenicom “BRI” (basketball related inocme) projektovana 50-50 podjela prihoda između lige i igrača neće opstati, pa se očekuje naprasno prijevremeno raskidanje kolektivnog ugovora između NBA i unije igrača čim se ova sezona završi. A onda vjerovatno i štrajk i dugi pregovori – bez predvidljive financijske podloge da bi se zauzele busije s jedne ili druge strane fronta.

Iz čisto emotivnih razloga da budem uz radnika a ne gazdu, a najvjerovatnije iz razloga što sam odrastao u SFRJ i što mi je otac nekad bio glavni sindikalac u svojoj radnoj jedinici – navijaću svim srcem za igrače. Bez obzira koliko preplaćenim ih trenutno smatrali.

Gledajući junački povratak Jokićevih Nagetsa sa 1:3 kojim je Nikola odbrambenom savantu Goberu pokazao izlazna vrata iz Jute ja lično ne mogu da prestanem pomno pratiti NBA, sve i kad bi moji Seltiksi prokockali 2:0 protiv aktuelnih šampiona. Punim plućima uživam u plej-ofu bez obzira na vanredne okolnosti i upliv politike jer bi ovo mogao biti košarkaški klimaks pred dužu pauzu.

Šta nas čeka u narednoj košarkaškoj (i nadati se olimpijskoj) godini je nepoznanica, a odlaganje NBA drafta na neodređeno vrijeme je najmeritornija najava neizvjesne budućnosti. Nastavak košarkaških aktivnosti, barem kada je riječ o NBA ligi, u mnogome bi mogao zavisiti od rezultata američkih predsjedničkih izbora početkom novembra. A pred neki naredni “mjehur” Kajri Irving – koji je projiciran da uskoro zamjeni Krisa Pola na čelu sindikata igrača – bi mogao postati košarkaški revolucionar. Uz svesrdnu pomoć finansijske kompanije kao što je UBS koja vodi Irvingovu tek stvorenu fondaciju, ili možda i kakvih kriptovalutnih špekulanata njegovog suigrača Dinvidija? Što novog tajvanskog gazdu Netsa, naviknutog na političke trzavice između Zapada i Kine, i Kine i Hong Konga, možda i ne bi iznenadilo. On je već izgubio barem milijardu dolara kupovinom od prefriganog Rusa do izbora (a i poslije njih) prazne bruklinške dvorane.