Najbolji playevi u NBA: Rivali, neprijatelji i lideri šampiona

Izvor: Old School NBA

Piše: Bodin Pokrajac

10 Kevin JOHNSON

Ljudi su skloni jednoj opasnoj osobini, a to je da potcenjuju dobre stvari iz prošlosti. Dosta analitčara u najmanju ruku uzima karijeru Kevina Johnsona zdravo za gotovo.

Vreme je da se podsetimo da je KJ bio jedan od najboljih plejmejkera u žestokoj NBA konkurenciji 90ih godina. Posedovao je zaista neverovante organizacione sposobnosti, a najjače oružje bio mu je šut iz igre. KJ je imao strahovito brz ulaz koji je bio noćna mora za njegove čuvare. Pored toga imao je i sjajan šut sa distance i polu distance, a tokom karijere je solidno razvio i šut za 3 poena.

Kevin Johnson je bio igrač koji je redovno donosio 20 poena i 10 asistencija, a u ono vreme je to bio neverovatan podvig. Zajedno sa Barklijem vodio je Sanse do velikog finala 1993 godine, gde ih je zaustavio MJ.

Ljudima koji nisu gledali Johnsona, najbolje je opisati ga kao npr Kajrija Irvinga sa boljom organizacijom igre i aktivnim igranjem odbrane.

Nakon završetka košarkaške karijere, KJ je 8 godina obavljao funkciju gradonačelnika Sakramenta.

 9 Steve NASH

Bez velike debate, Stiv Neš je jedan od najboljih ofanzivnih igrača u istoriji igre. Neš je bio napadački predvodnik svojih ekipa, a raznovrsnost različitih veština koje je posedovao činilo je ove ekipe ubojitim.

Neš je doveo do savršenstva pick and roll igru. Posle Džona Stoktona, bio je najbolji u ovom segmentu igre. Takođe, imao je neverovatno precizan šut(član je kluba 50-40-90) što je često rezultovala odlukom protivnika da ga udvaja, a tu je tek nastajala noćna mora za čuvare. Nash je posedovao neverovatan pregled igru, osećaj za prostor i kreaciju i mogao da je da doda loptu saigraču na milion različitih načina.

Nash je 2 puta bio MVP lige. O tome bi se moglo diskutovati, ali rezultate ovde neću dovoditi pitanje. 9 sezona su njegove ekipe imale najbolji ofanzivni rejting. 3 puta je bio u prvom NBA timu, 5 puta je predvodio ligu u dodavanjima, i kao što sam napomenuo zajedno s Leri Birdom, Redži Milerom, Mark Prajsom, Stefom Karijem i Kevinom Duretnom član je 50-40-90 kluba. Naravno, radi se o dostignuću koje igrač ostvaruje kada tokom cele sezone šut za 2 poena ne pada ispod 50 %, za 3 poena ispod 40%, i sa linije bacanja 90%. Larry Bird i Steve Nash su jedini igrači koji su ovaj podvig ponovili. Neš čak 4 puta.

Siguran sam da su mnogi od vas očekivali Neša na višoj poziciji ove liste, pa je red da kažem nešto i o njegovim nedostatcima. Uprkos neverovatnom uticaju koji je imao na napadačku igru svojih ekipa, Nash je tokom cele karijere bio slaba tačka na defanzivnom planu igre. Nash ne samo da je imao problema sa najboljim plejmejkerima lige, već su često i osrednji plejevi umeli da mu prave ozbiljne probleme. Možda je i ovo jedan od razloga odnosno jedan detalj u igri koji je falio da njegova ekipa zaigra u finalu.

I iz tog razloga, Neš ne ide dalje od 9 mesta, koje je svakako sjajno i ilustruje neverovatan napadački talenat koji je posedovao a koji je od nekih prosečnih igrača tipa Amare Stodemajer mogao da napravi zvezde. Gledati igru Stiva Neša na parketu je zaista bilo uživanje.

8 Bob COUSY

Bob Cousy je bio jedan od simbola Bostonovog tima koji je harao ligom krajem 50ih godina prošlog veka.

I ne samo to, Cousy je promenio košarku i redefinisao poziciju plejmejkera. U eri dominantinh visokih igrača, Cousy se nametnuo kao prvi plejmejker koji je pravio ozbiljnu razliku na terenu. Munjeviti prodori ka reketu, rešetanje iz svih pozicija i atraktivna dodavanja bili su samo deo njegovog napadačkog arsenala, i slobodno možemo reći da je Cousy utabao stazu mnogim velilikom plejmejkerima koji su zaigrali posle njega.

Cousy je 6 puta bio šampion sa Seltiksima, 8 puta je predvodio ligu u dodavanjima, bio je MVP regularnog dela sezone, i 13 puta ALL STAR.

Ova dositgunuća kvalifikuju Boba za top 5 ove liste, ipak, postoje 2 stvari zbog kojih Cousy ne može dalje od već visokog 8. mesta na ovoj listi. Prva je ta da je igrao u mašineriji Bila Rasela, sa još dosta sjajnih igrača poput Havlićeka i Jones-a, a drugi razlog je činjenica da se Cousy dosta mučio sa procenitma šuta tokom svoje karijere. Pa iako se tada igrala potpuno drugačija košarka, sa efikasnošću od 37 % šuta iz igre, Cousy nije mogao da ide dalje od sjajne osme pozicije na ovoj listi.

Neke stvari iz prošlosti se često romantizuju, ali nema te sete niti nostalgije koja može da pomuti neverovatan uspeh Boba Cousya i uticaj koji je izvršio na igru i plejmejkere širom Amerike.

7 Jason Kidd

Jason Kidd jedan je od najinteligentnijih igrača koji je ikada zakoračio na NBA parkete. Njegov igrački genij nije dovoljno jasno vidljiv u statistici, jednostavno Kidd je imao neverovatn dar da učini sve igrače oko sebe za klasu boljim.

Jedan primer je njegov dolazak u Finiks Sanse na Božić 1996 godine. Tim je imao 13 vezanih poraza. Zajedno sa Kiddom vezali su 11 pobeda, a do kraja sezone imali su učinak 22-10, ušli u plej of, i postali jedini tim u istoriji Lige koji je tokom jedne sezone zabeležio dvostruki broj vezanih poraza i pobede. Jason Kidd efekat.

Kidd je takođe 2 puta uzastopno vodio, pa da ne budem pregrub, ali prosečan tim New Jersey Netsa u veliko NBA Finale. Njegova magija nije bila samo u sjajnim dodavanjima, Kidd je kao niko pre njega kontrolisao tempo igre. Takođe, bio je elitni defanzivac, kako u igri 1 na 1, tako i u ostalim defanzivnim zaduženjima. Najbolji je skakač među plejmejkerima, a neverovatan podatak je da tokom karijere imao više skokova od Alonza Mourninga.

To nisu bili usiljeni skokovi kakve danas viđamo u sumanutoj jurnjavi za statistikom. Oni su jednostavni bili plod Kidovog neverovatnog praćenja igre i osećaja za prostor i anticipaciju.

Zvuči neverovatno ali je istinito da je Kidd sa 38 godina često čuvao Lebrona Jamesa u NBA FINALU 2011, i to je radio izuzetno dobro.

Jedini mali nedostatak u Kidovoj igri bili su nešto slabiji procenti šuta, ali je zanimljivo da je tokom karijere puno radio na tome i poslednju utakmicu kao igrač dočekao je kao 3. na listi igrača sa najviše pogođenih trojki u istoriji lige.

Jason Kidd je još jedan od igrača koji neverovatno nedostaje danas, ali imamo sreću pa su njegovi snimci na youtube-u sveži i u sjajnom stanju, pa izvolite.

6 Gary Payton

Kao klinac gledao sam utakmice koje je Michael Jordan igrao u svom prajmu. Kada sam malo odrastao uzeo sam I još nekoliko puta odgledao sva Jordanova finala i sve velike utakmice. Gledao sam čuvenu flu game, gledao sam okršaje protiv Bad Boysa, 63 poena protiv Seltiksa u plej ofu. 6 trojki u prvom poluvremenu velikog finala protiv Portlanda. Ma doslovno sve do jedne utakmice.

I još kao dete stekao sam utisak da je Jordan jednostavno neka natprirodna sila, koja uvek pobeđuje. Bez obzira na teške okolnosti, bez obzira na protivnika i nedeaće koje ga snađu, Jordan je uvek delovao kao da baš ništa ne može da ga poremeti. Čak i kad su ga Bad Boysi udvajali, tukli, udarali, slali celu petorku na njega, Čikago jeste gubio ali je MJ igrao svoju igru i redovno sipao preko 30 poena.

Sve je ovo trajalo do velikog finala 1996 godine, tačnije 4. Utakmice finala, kada je Gary Payton na sebe preuzeo ulogu da čuva najvećeg svih vremena. To je bilo kao da se srušio jedan svet, jedan san. Videti dotadašnjeg idola, zbog kojeg je većina nas i počekla da prati košarku, indisponiranog, isfrustriranog, totalno van ritma, bilo je zatvaranje jednog univerzuma. Univerzuma u kojem je MJ nedodirljiv.
Jedan univerzum je bio zatvoren, ali srećom, otvorilo se mnogo drugih. Jedan od njih je bio univerzum u kojem je sve moguće, univerzum gde slabiji pobeđuju jače, gde hrabrost i borba dolaze na naplatu, gde frenetična borba i vera u sebe ruše zidove. Taj univerzum otvorio je Gary Payton.

Mislim da bi samo ova činjenica bila dovoljna da Gary Payton zauzme 6. mesto na ovoj listi. Ali Gary Payton je bio mnogo više od toga. Često se potcenjujuju njegove plejmejkerske sposobnosti, ali ne treba smetnuti sa uma da je tokom karijere Payton delio 7 uspešnih dodavanja po utakmici, u svom prajmu je ta brojka išla i preko 9. Gary možda nije bio najbolji šuter na ovoj listi, ali je bio strahovito raznovrsan napadač. Umeo je da pogodi sa distance kada je trebalo, ali je umeo i da vrši silovite penetracije u reket, da sjajno igra na niskom postu protiv svojih čuvara, ali i da pogodi iz driblinga. U svom prajmu strahovito dobro je čuvao ali i napadao neke od elitnih plejmejkera svog vremena poput Kevina Johnsona, Jasona Kidda, Johna Stocktona. Zbog takvih defanzivnih nastupa je i dobio nadimak The Glove odnosno rukavijca.

Sad dolazimo do mog omiljenog dela. Gary Payton je bio neverovatno efikasan igrač u posedu sa loptom. Tokom karijere beležio je samo 2.3 izgubljenih lopti po utakmici. Čisto radi poređenja, neki od najboljih izvornih plejmejkera u istoriji lige imali su značajno veći procenat izgubljenih lopti, Jason Kidd(2.9), Steve Nash(2.9), John Stockton(2.8).
Kada se podvuče crta Payton je bio sjajan i dinamičan napadač, vrlo potcenjen organizator igre, i jedini plejmejker u istorji igre koji je osvjio nagradu za najboljeg odbrambenog igrača sezone. Payton je NBA finalista sa Soniksima, NBA šampion sa Majamijem. Payton je 9 puta bio član najboljeg odbrambenog tima lige, i najbolji napadač i igrač dinastije SuperSoniksa 90ih i početkom 2000ih godina.

Gary Payton do dana današnjeg ostaje jedini igrač koji je Jordana držao na 23, 26 i 22 poena i 36% šuta iz igre. I sam Bog zna šta bi se desilo da je čuvao MJ-a od prve utakmice tog finala.

5 Walt Fraizer

Još jedan izbor koji će podići obrve, ali samo onima koji nisu izučavali istoriju NBA lige. Fraizer je bio jedan od najboljih igrača 70ih godina, i jedna od najharizmatičnijih pojava u istoriji lige.
Iako je NBA karijeru počeo relativno sporo, Clyde je brzo napredovao i zajedno sa Willisom Reedom postao je vođa Njujojk Niksa. 1970 godine, Niksu su išli sve do velikog finala, a kada se Reed povredio, Clyde je pružio jednu od najboljih partija u istoriji košarke. U utakmici 7 protiv Los Anđeles Lejkersa, Clyde je postigao 36 poena, 19 asistencija, 7 skokova i 6 ukradenih lopta. Uz sve to , odigrao je maestralnu odbranu na Dzeriju Vestu, i maltene samostalno doneo prvu NBA titulu u Njujork.

4 Oscar Robertson

Nakon osvjene titulu, Niksi su želeli da osveže ekipu dovodjenjem beka Earla Monroe-a, i mnogi su ovaj potez prihvatili sa negodovanjem, jer je delovalo nemoguće da će ovaj igrač moći da srađuje sa Clyde-om. Ipak, u godinama koji dolaze Clyde i Monroe su oformili jedan od najboljih backcourt tandema u istoriji Lige. Ovaj tandem nazvan je Rolce Royce backcourt iz očiglednih razloga. 1973 godine, sa 22 poena i 7 dodavanja po utakmici, i još jednom maestralnom odbranom nad Westom, Clyde je vodio Njujork dos voje druge i poslednje titule, i time se afirmisao kao najveći igrač u istoriji franšize.

Znajući kakvi maleri prate Nikse u poslednjih 40 godina, moramo shvatiti važnost ovih titula i veličinu Walt Fraizera.
Ostao sam dužan da vam kažem kako je nadimak Clyde dobio zbog toga što je nosio isti šešir kao Voren Biti glavni glumac kultnog filma Bony and Clyde. Fraizer je bio neverovatna pojava, svojim stilom oblačenja, načinom govora, rimovanjem(dishing and swishing, moving and grooving, spining and wining) kao i neverovatno dobrom igrom u oba pravca postao je ikona Njujorka i Old Skul NBA košarke.

Mnogo pre Lebrona Jamesa, Granta Hilla I ostalih all round igrača, pojavio se Oscar Robertson.
I svaki put kada neki igrač pokaže znake da može da izvede sva ofanzivna i defanzivna zaduženja na terenu, BIG O se koristi kao referenca.

Oscar Robertson je najefikasniji plejmejker u istoriji igre. Ne samo što je imao triple-double sezonu, već je u rasponu od 10 sezona igrajuću za Cinccinati ostvarivao učinak od 29.3 poena, 10.2 dodavanja i 8.5 skokova po utakmici i sve to uz neverovatan šut iz igre od 49%. Bez neke posebno jake ekipe, redovno je vodio Cincinnati do plej ofa, ali je tamo naletao na dinastiju Seltiksa koja je osvoljila 11 šampionata u 13 sezona, a kasnije na Filadelfiju koja je tu dominaciju i prekinula.
O veličini Robertsona svedoči i izjava Red Auerbacha čuvenog trenera Seltiksa, koji je rekao da je Robertson toliko veličanstven da ga to plaši. Mislite da je lako impresionirati čoveka koji je vodio Seltikse do 8 uzastopnih titula?
Na zalasku karijere pridružio se Lew Alsindoru u Baksima I dao ogroman doprinos u osvajanju šampionskog prstena.

Mr Triple Double je bio ruki godine, 9 godina zaredom bio je biran u ALL NBA first team, 12 puta je bio ALL Star, MVP Regularnog dela sezona, I1971 godine je došao do dugo željenog prstena.

Oscar Robertson je jedan od igrača koji je postavio parametre I uveo standarde u igru koje I danas služe kao odredna tačka svim plejmejkerima I košarkašima uopšte.

3 John Stockton

U istoriji svakog sporta, pa tako i košarke, s vremena na vreme, ali ipak retko, pojave se određeni igrači, koji svojim stilom, karakterom i ponašanjem definišu poziciju koju igraju za sve buduće naraštaje. Svaki aspekat pozicije plejmkera satkan je u liku i delu Džona Stoktona, i ako odlučim da pričam o najvećem majstoru ove pozicije neću morati da tražim dalje.
Njegova priča nije nametljive prirode, nije opterećena veličinom ega niti sadrži prenaglašenost u bilo kom smislu. Poput Doka Holideja, on je došao tiho i otišao u legendu.

Džon Stokton je rođen u Vašingtonu 1962. godine. Od malih nogu vaspitavan je patrijarhalno u katoličkoj porodici irsko-švajcarskog porekla. Naporan rad, nesebičnost i briga o drugima samo su neke od vrlina koje je mladi Džon stekao u ranom detinjstvu, i ako premotam malo unapred shvatićete da su baš ove vrline napravile Stoktona jednim od najboljih saigrača koja je košarka videla.

Srednju školu pohađao je u Vašingtonu. U školi je bio vredan i posvećen uspehu a vrlo brzo je pokazao afinitete prema igri između obruča, što ga je poslalo direktno na košarkaški parket. Dole na terenu, dosta brzo se nametnuo kao lider, i delovalo je da mu košarka dolazi kao najprirodnija stvar na svetu. Među saigračima se isticao bistrinom i zrelošću, i vrlo brzo je prihvaćen za vođu tima. Dobar, ali ne i naivan, nesebičan ali borben, Stokton je bio idealno rešenje za poziciju plejmejkera. Brzo je prerastao ovu sredinu, te je na kraju srednjoškolske košarke bio uveliko najbolji igrač i strelac svoje ekipe. Došao je red na upis koledža, a mladi Stokton odlučio se za univerzitet Gonzaga, takođe u Vašingtonu.
Stokton je nastavio da napreduje, postao je najbolji dodavač i strelac u istoriji univerziteta ali je problem bio taj što je Gonzaga bila realtivno nepoznat koledž, i retko ko je Džona shvatao ozbiljno tih godina. Draft 1984 godine, možda i najbolji u istorji košarke doneo je pregršt velikih imena poput Džordana i Olajdžuvona, pa je kako se draft približavao, Stokton sve više ličio na pika druge runde. Ipak, nešto mnogo važnije od drafta desilo se tog leta 1984. godine. Kao jedan od 74 igrača Stokton je izabran za probu za olimpijski tim Sjedinjenih Američkih Država. Na finalnoj selekciji, Stokton je izgubio mesto u timu, ali je dobio nešto mnogo vrednije od toga. Prijatelja za ceo život, sa kojim će mnogo godina kasnije rešiti svu problematiku pik end rol igre, naravno, reč je o Karlu Melounu.

Na draftu 1984 godine kao što je i predviđeno najveće zvezde bile su već pomenuti, Em Džej, Hakim Olajžuan i Čarls Barkli, Nekoliko nedelja pred draft, skauti su počeli sve ozbiljnije da razmatraju Stoktona, pa je u skladu sa tim i rastao njegov rejting. Stoktona je izabrala Juta kao 16. pika. Tadašnjni trener Jute Frenk Lejden, sam je priznao da nisu imali pojma šta su dobili sa Stoktonom. Merili su Džona kroz renome koledža, brojke i statistiku, a ono što nisu mogli da izmere bila je veličina njeogvog srca.
Prva 4 meseca NBA karijere protekla su u agoniji. Stokton je video malo parketa, a navijači Jute su ga propisno izviždali očekujući mnogo više od drafta Sam Stokton bio je toliko skeptičan po pitanju svoje NBA karijere, da je kupio najeftiniji mogući stan u Juti, i nije ga opremao ni sa čim jer je očekivao da će uskoro napustiti Jutu. I navijači, i sam Stokton debelo su pogrešili. Istorija je bila u stvaranju. Stvari za Stoktona brzo su se pokrenule iz mrtve tačke. Zahvaljujući svojoj radnoj etici, nesebičnosti i neverovatnoj mentalnoj čvrstini, Stokton je počeo da dobija sve više minuta na parketu. Juta je sezonu završila ispadanjem od Nagetsa u drugoj rundi plej ofa, a Stokton je oborio ruki rekord Jute za najviše dodavanja i ukradenih lopti u sezoni.

Svaka sledeća godina za Stoktona je donosila ogroman napredak što se tiče svih statističkih kategorija, a ponajviše minuta provedenih na parketu, asistencija i ukradenih lopti. Ono što se ne može izmeriti statistikom ipak mu je najviše značilo. Dobio je ogromnu i bezrervnu podršku navijača Jute.
Sezona 1986/87 za Jutu je donela nekoliko trejdova, ali je u praktičnom smislu označila dve uzročno-posledične stvari:Konačno ustoličenje Stoktona kao suverenog vladara pozicije prvog plejmejkera u ekipi, što je ujedno omogućili i Karlu Melounu da izraste u prvu napadačku opciju ekipe. Stvari su ostale upravo ovakve narednih 16 godina, a dok pišem ove redove, u glavi mi odzvanja čuvena, možda i najviša puta ponavljana rečenica u istoriji košarke “ Stockton to Malone”.

Naredna sezone Džezeri postavljaju rekord franšize što se tiče skora u regularnom toku lige, 47-35. U prvoj rundi plej ofa zgazili su Blejzerse u 4 utakmice, a kasnije u 7 pokleli pred velikim Lejkersima U utakmici broj 5, Stokton je izbacio neverovatne 24 asictencije!?. Ovaj period zajedno sa vremenom koje dolazi, uzdigao je Stoktona u najboljeg asistenta lige.
Tog trenutka, Stokton postaje Ol star igrač, priznanje koje će od tada potvrditi još 9 puta.
Glavni problem sa Džezerima iz tog perioda je bio taj što su dugo zavisili od samo dva igrača, Stoktona i Melouna. Imali su još tri ozbiljne plej of avanture, na kojima se Stokton već afirmisao kao najbonji asistent i kradljivac lige, sa brojkama od preko 14 poena, 10 asistencije i 2.5 ukradene lopte po utakmici. Ipak, ono glavno kreće od sezone 1996-97, a posle i 1997/98 i dvostrukih finala sa Čikago Bulsima.
Na putu ka prvom NBA finalu, Stokton je predvodio Džezere sa prosečno 17 poena, 10 asistenija i 1.6 ukradenih lopti tokom 14 utakmica. Na red su došli Bulsi. Juta je sada već imali dosta jaču ekipu sa Džefom Hornasekom i Brajanom Raselom.
U prvoj utakmici Bulsi su trijumfovali na jednu loptu, Džordanovim košem u poslednjem napadu. Stoktonivih 16 poena i 12 asistenija jednostavno nije bilo dovoljno. Naredna utakmica donosi ubedljiviju pobedu Bulsa, predvođenih sa 38 poena poena Majkla Džordana.
U trećoj utakmica Juta konačno pobeđuje nošena sa 37 poena fantastičnog Melouna, a ništa manje dobar Stokton beleži 17 poena, 12 dodavanja i 7 skokova.
Četvrta utakmica je takođe Jutina, Stokton beleži maltene identične brojke, i nosi Jutu do pobede 78-73.
U naredne dve utakmice Džordan je bio nezaustljiv, sa 38 pa 39 poena rešava seriju, i Bulsi opet postaju šampioni.
U sledećoj finalnoj seriji, Juta je pružila još žešći otpor, i došla do 3-2 u seriji. Ali kao što sam već dosta puta rekao, a ponoviću barem još toliko, protiv Džordanovih Bulsa se jednostavno nije moglo. U finalnoj utakmici koja se opet igrala na jednu loptu, Em Džej postiže 45 poena, uključujući i pobedonosni šut. Stoktonu je ostalo malo vremena da uputi šut za 3, ali nije vredelo. Bulsi su opet šampioni.
Stokton je odigrao još 5 sezona za Jutu, ali nijedna nije donela ovako herojsku plej of seriju kada je pružen neverovatan otpor velikim Bulsima.

Ukoliko sve ovo nije bilo dovljno da se opiše kakav je čove i igrač bio Stokton, možda će brojke pomoći. Stokton je do današnjeg dana najbolji asistent i kradljivac lige. Stokton je za svih 19 sezona svoje karijere, bez izuzetka, predvodio Jutu do učešća u plej ofu. Stokton je 10 puta bio učesnik ol stara, a jednom čak i uspeo da bude MVP istog(ovu titulu je kao i mnogo toga u karijeri podelio sa Karlom Melounom). Stokton je 9 puta bio najbolji asistent lige, a ukupnom plasmanu beži Džejsonu Kidu za vrtoglavih 3 000 asistencija.

Međutim, statistika nije ono što definiše Džona Stoktona. Tokom cele svoje karijere jedna stvar je bila tako svojstvena za njega. On je verovao u svoje ideale, i uvek je bio spreman da ni za milimetar ne odstupi od njih. Kako na terenu, tako i van njega. Iako je danas insisticija porodice svedena na marginu, Stokton se stara o svoje šestoro dece, a ženi koju je upoznao pre 30 godina i dalje je veran.. Od početka svoje karijere pa do dana današnjeg ništa nije promenio na sebi. Ista frizura, isti šorc, isti karakter, isti ideali. U ligi igrača koji se često razmeću svojim karakterom i talentom, Stokton je bio ćutljiv, nenametljiv tip, ali uvek spreman da do poslednjeg atoma snage brani sebe i svoje.
Ono što je za druge bilo mučenje za Stoktona je bila prirodna rutina.Dok su ostali morali da mlataraju glavama, žmure, ili se cimaju levo desno da bi napravili dodavanje, Stokktonovo celo telo je bilo mirno i delovalo prirodno..mozak je uvek radio posao. Niko mu se nije približio po pregledu igre i imaginaciji. Viziju koju je eksploatisao u napadu za kreaciju igre, pretočio je u odbranu anticipirajući ideje protivnika.
Prioritet mu je uvek bio da druge učini boljima. Zato ćemo ga i pamtiti kao najboljeg asistenta u istoriji košarke.

2 Isiah Thomas

Ne smem se plašiti. Strah je ubica uma. Strah je mali poraz koji vodi u potpunu predaju. Suočiću se sa svojim strahom. Dozvoliću mu da prođe pored mene i kroz mene. I kada strah prođe, okrenuću se da vidim svoj put. I kada strah prođe, neće biti ničega na mom putu. Samo ja ću ostati.
Isiah Thomas se držao za članak desne noge i sa bolnom grimasom na licu odbijao pomoć lekara, rešen da se vrati u igru. 24 poena tokom četvrtine protiv Lejkersa u NBA plej ofu, sa distorzijom skočnog zgloba je samo jedna od sijaset pobeda protiv straha Isiah Thomasa. Da bi sagledali celo junaštvo ovog neverovatnog igrača moramo da se vratim u Ilinois, Chicago.
Chicago je veliki grad, sa dosta kvartova koji nudi ponešto za svakoga. Tu su delovi puni Hipstera i raznih subkultura, tu su kvartovi koji su idealni za decu bogatih roditelja i isprogramirane koledž i poslovne karijere kao i kvartovi šarolikih kulturnih sadržaja. Ipak, ono po čemu je Chicago posebno poznat, to su geto-i.
U getoima Čikaga žive porodice koje su na neki način diskvalifikovane sa socijalnog ili ekonomskog aspekta. Visok broj ubistava, velika stopa nezaposlenosti kao i konzumacija i prodaja droge, silovanja i nasilje su nešto čime ovi delovi Čikaga obiluju. U jednom ovakvom kvartu, u velikoj crnačkoj porodici rođen je Ajzea Tomas, kao 9. I najmlađe dete u porodici.
Dok je Ajzea pravio svoje prve korake, najstariji braća i sestre već su se spremali da napuste porodični dom. Užas koji se u to vreme dešavao na ulicama Čikaga nije ništa ni nalik na tužnu priču o sirotinjskom kvartu. Čikago je doslovno bio horor. Kada biste videli čoveka sa druge strane ulice, život Vam je bio na kocki, ili je lopov ili ubica ili diler droge. U najboljem slučaju je samo klinac iz kraja koji hoće da se pobije. Najstariji brat je bio makro, mlađi dileri droge, sestre su izlazile sa sumnjivim tipovima, a nad sudbinom malog Ajzee tek je visio znak pitanja.

Međutim, u krajevima u kojima postoji puno agresije, mržnje i nasilja, postoji i ogromna ljubav jer jedno bez drugog ne idu. Ko nije spoznao beskrajne dubine tuge i očaja, neće biti u stanju da dotakne ni nebeske visine u koje nas nose ljubav i strast. Strast Čikaga je bila košarka. Košarka se igrala na svakom ćošku, muškarci, devojke pa čak i stari ljudi..svi. Opklade su prštale na sve strane, čulo se pucanje čeličnih mreža i udaranje lopte u asfalt, a opojni miris znoja i prašine barem na trenutak ulivao je nadu u bolje sutra.

Prateći tu tanku i isprekidanu liniju nade, i mali Ajzea je zakoračio na betonski teren. I nije bio najbolji, niti najtalentovaniji. Bio je nizak i brz. Imao je ogromnu želju, i imao je petlju i imao je mozak. I mislim da je što se mene tiče to i sublimacija sporta. Ne moraš da imaš talenat akrobate, žonglera ili kaskadera da bi uspeo, ali moraš da imaš talenat da donosiš prave odluke, da se boriš i da ne odustaješ. Treneri su prepoznali ovo kod Ajzee, i u srednjoškolskoj košarci postao je kapiten nastupajući za St Joseph školu. Osvajao je šampionate, dominirao na terenu, a što je najbitnije trener ga je profilisao kao plejmejkera. Naučio je da uključuje druge ljude u igru, i to će mu biti najdragocenija stvar koju je naučio u karijeri.
Ajzea je dosta obećavao na košarkom parketu, ali krucijalni problem nije bio rešen. Opasnosti Geta vrebale su na svakom ćošku, Ajzea je uzimao bratovu odeću, krao kola, ulazio u fizičke sukobe. Bio je na ivici. Svaki dan je bio nova opasnost. Visio je na provaliji između života kriminala kojim ga je vodila inercija, i neizvesne budućnosti košarke koju je bilo mnogo teže izabrati. Jedne prolećne večeri Ajzea je pozvao svog najboljeg drugara Marka Aqvajera(kasnije takođe NBA zvezdu) i rekao da ne može više da ostane u Čikagu. Da je vreme da ode, i potpuno košarci pre nego što napravi neki ozbiljan problem. Tu se i pokazala snaga prijateljstva ove dvojice, iako b bilo potpuno očekivana da ga Mark provocira što odlazi iz kraja, ovaj je pokazao potpunu empatiju i rekao Ajzei, uradi ono što moraš da uradiš.

Jednog dana košarkaški trener Univerziteta Hoisers u Indijani Bob Knight, posetio je dom Ajzee Tomasa u nameri da ga regrutuje za koledž. Jedan od Ajzeine braće izvredjao je Knight-a i pozvao ga na obračun pesnicama. Larry Thomas je želeo da Ajzea ide na koeldž De Paul i ostane u Čikagu, a Knight je imao druge ideje. Ajzei je čak stigla i pošta u kojoj je pisalo da Knight tuče svoje igrače i drži ih vezane, ali do tada je Ajzea već doneo svoju odluku. Mudro i pragmatično zaključio je da mu ostanak u getu neće doneti ništa dobro, te da Knightova disciplina možesamo blagonaklono da utiče na njegovu karijeru.
Prvi dan na koledžu protekao je kao iz snova. Ali noćnih mora. Obzirom da je koledž bio skoro pa all white, Isiah je isteran iz košarkaške sale jer je crnac. Ipak, posle svega što je proživeo na ulicama Chicaga, ovakva sitnica nije mogla da ga poremeti. Isiah Thomas je imao dosta sukoba sa Knightom tokom prve godine, bilo je čak i izbacivanja iz tima. Knight je hteo da pokaže Ajzei kako je van terena ništa, i da može da uspe samo ako se potpuno posveti, a Ajzea je prihvatio savete Knighta na parketu ali se nije obazirao na njegovo mišljenje oko drugih stvari.
Već posle godinu dana stvari su se drastično promenile. Knight je proglasio Ajzeu kapitenom i rekao da mu da vodi show na terenu. Pokazao je veliku naklonost ka Thomasu i redovno ga hvalio i branio od kritika. Ovo je dodatno uticalo na samopouzdanje igrača i Ajzea je blistao na terenu. Navijači su obožavali Ajzein agresivni i lucidni stil igre, i dali su mu nadimak Mr Wonderful. Odnos između Ajzea i Knighta postao je sjajan, a cela saradnja rezultovala je osvojenim NCAA turnirom, a Ajzea je proglašen kao MVP Finala. Te večeri Knight je znao da je ovo bila poslednja Ajzeina utakmica u koledž košarci.

Na velikom NBA draftu 1981 godine, Detroit Pistonsi su izabrali Ajzeu Tomasa kao drugog pika. Pre dolaska Ajzee, tim iz grada motora je bio potpuno rastrojen I dezorijentisan. Bez čvrste igračke osovine, bez jasnog opredeljenja, bez ideje, bez krvi i mesa. Tim gubitnika. Ono što se vrlo tendenciozno nazivalo ekipom, prethodne sezone ostvarilo je 16 pobeda. Pistonsima je trebalo takoreći čudo da bi uopšte mogli da počnu da razmišljaju o takmičarskoj ekipi. Ipak, nekada je samo jedna naizgled mala promena dovoljna da bude katalizator ozbiljnih potresa. Jedna dobra stvar, jedna nada, jedan igrač koji bi pokrenuo stvari u pozitivnom smeru. Džek Meklaski GM Pistonsa je izjavio da kada je Ajzea postao dostupan, više nije bilo dileme.
Već u svojoj prvoj sezoni u Detroitu, Ajzea se nametnuo kao vođa tima. Meklaski je planirao da čitav tim sagradi oko Tomasa a prve pridošlice bili su Vini Johnson I stameni Bill Laimbeer. Neverovatnom energijom na terenu, pravoremenim dodavanjima, strahovito brzim ulazima I preciznim šutem sa distance, Ajzea je vodio Pistonse do 39 pobeda u sezoni, a sebe u najbolji ruki petorku sezone I izbors startnog pleja u ol star ekipi istoka. Neverovatno dobar učinak u odnosu na prethodne sumorne sezone u gradu motora.

Naredne sezone, Ajzea je krenuo još jače, Pistonsi su izledali sve bolje na terenu a Tomas je beležio 23 poena , 8 dodavanje I blizu 3 ukradene lopte po utakmici. Nešto se kuvalo u Detroitu, u vazduhu se osećalo da ovu franšizu čekaju velike stvari
Odrastanje u Getu moglo je imalo niz ozbiljnih posledica po Ajzeu Tomasa, ali uz svoj neverovatno čvrst karakter i momente vanredne lucidnosti, Ajzea je uspeo da stvari preokrene u svoju korist. Dok bi nekoga odrastanje u bedi podstaklo na predajuili traženje prečica pomoću droge ili kriminala, Ajzeu je podstaklo na borbu. Nekoga bi odrastanje u kući sa 12 ljudi odvelo u depresiju, hroničan pad samopouzdanja i razne druge poremećaje ali Ajzeu je naučilo zajedništvu i snagi kolektiva. Prema tome, nije mnogo čudno zašto je nekoliko godina kasnije trener Detroita Chuck Dally izabrao Ajzeu da vodi tim. Chuck Dally je bio sjajan motivator I iznad svega autorativan trener. Ali ne jedan od onih ljudi koji su imali samo autoritet straha, već znanja. Zato je počeo da pažljivo da gradi tim u bliskom dosluhu sa Ajzeom kojem je omogučio da radi ono što najbolje zna a to je da vodi primerom.

Sezona 83-84 donela je Pistonsima sjajan skor u regularnom toku sezone, čak 49 pobeda. Prvi put posle dugo vremena otišli su u doigravanje na duel sa Niksima. U 5 I odlučujućoj utakmici Detroit je izgubio seriju ali je dobio novog heroja Ajzeu Tomasa koji je nadljudskim naporima sa 16 poena u poslednjih 90 sekundi odveo utakmicu u produžetke. Pistonsi su postajali respetkabilna ekipa.

U godinama koje slede Ajzea Tomas je rastao kao vođa ekipe I ustalio se kao jedan od najboljih igrača lige.Pistonsi su izgledali sve opasnije u plej ofu, ali je ipak nešto falilo da se istupi tim odlučujućim korakom I stane uz rame glavnima. Trebao je zaokret u filozofiji igre I još par igrača mentalnog sklopa koji su mogli da istupe energijom koju je zahtevao Ajzea Tomas a kojom je već inficirao sve boljeg Billa Laimbeera. Nekoliko trejdova koji su ispratili Tripjuku iz Detroita a doveli Mahorna, Rodmana, Dumarsa I Dantlija, značili su da Ajzea konačno ima podršku, I ekipu ratnika koja je spremna da po svaku cenu prati svog generala u bitku. Zajedno sa trenerom, Ajzea je bio inicijator radikalnog promena u pristupu u igri. Pistonsi više nisu igrali na poen više, atrakcijama je bio kraj. Ajzea je zahtevao da svaki igrač ima ulogu u timu. Niko ne sme da igra po 43 minuta I uzima po 30 šuteva. Svi imaju podeljene uloge kako u odbrani tako I u napadu. Nema lakih poena I nema nepromišljenih odluka, za svaku loptu se gine, svaki izgubljeni milimetar terena je katastrofa.

U sezoni 86-87 Ajzea predvodi Pistonse do rekordnih 52 pobede. Dole na terenu sve pršti od borbe. Ajzea daje takt I ritam ekipi, predvodi strelce I dodavače, Dumars mu stoji iz rame, Rodman daje neverovatnu energiju sa klupe, Laimbeer je spreman da slomi kosti za svaku loptu u vazduhu. Jedan od ključnih trenutaka za Ajzeu dešava se u finalu istoka I sudaru sa čuvenim Seltiksima velikog Larija Birda. Pri rezultatu 2:2 u seriji i vođstvu Pistonsa u 5 utakmici, u poslednjim sekundama Tomas iz auta upućuje nespretno dodavanje koje seče Leri Bird i Seltiksi dobijaju utakmicu a kasnije i seriju. Ovo je prvi put da je Ajzea pogrešio, i desio se baš kada je najmanje trebalo. Da nesreća bude još veća, Rodman nespretno izjavljuje rasističku uvredu ka Birdu, a Ajzea kao Ajzea spreman da uvek podrži saigrača, opravdava ovo i okreće bezmalo pola Amerike protiv sebe. U ovakvim trenutcima, samleveni ogromnim pritiskom ljudi obično prave gluposti, idu iz greške u grešku. Prestaju da treniraju, odaju se porocima. Nekada je ljudima toliko teško da se suoče sa očajom, da biraju još veći očaj samo da bi pobegli što dalje. Ajzea nije kao ostali ljudi. Ajzea je ostao u očaju, pustio sebe da oseti svaki bolni udarac koji će njegove greške prouzrokovati. Znao je da samo tako može da pronikne u srž situacije i nastavi dalje još jači.

Sledeće sezone, Ajzea je sa Pistonsima igrao veliko finale NBA lige, protiv Medžikovih Lejkersa. U utakmici 6 velikog finala pri reultatu 3:3 Ajzea nezgodno pada na Kuperovu nog I doživljava distorziju skočnog zgloba. Uprkos ogromnim bolovima i zglobu veličine teniske loptice, Ajzea se vraća u igru i na jednoj nozi postavlja rekord plejofa sa 25 poena u četvrtini. Ovo nije uspeo ni Bird, ni Magic ni Jordan, kamoli na jednoj nozi. To je bila stvar sa Ajzeom. Čoveku možeš da slomiš telo, ali ako duh ostane netaknut, onda se radi o pobedniku. Ako duh padne pre tela, nemaš šampiona. Već je tada bilo jasno da je Ajzei suđeno da bude šampion i da će uskoro to i postati.

Ajzea je možda i jedini čovek koji je uspeo da pobedi Jordana u najboljim danima. 3 godine zaredom Detroit je izbacivao Čikago iz plej ofa. 3 puta je Jordan igrao sjajnom ali ga je Ajzea pobeđivao timskom igrom, neverovatnom odbranom i limitranjem ostatke ekipe Bulsa. Popularna Jordanova pravila su maslo Ajzee Tomasa. Morao je da pobedi po svaku cenu. Nije ga zanimalo što je najbolji košarkaš planete sa druge strane parketa. Ajzea je činio svoje saigrače ne samo boljim nego i čvršćim. Mislim da je na neki način Ajzea Tomas delimično odgovaran za Jordanove uspehe 90ih godina. Napravio ga je čvršćim, spremnim na udarce. Naučio ga je da ne može sam, da mora da uključi saigrače u igru. Ovde na značenju dobija teza da se više uči iz poraza nego iz pobeda. A Ajzea je delio lekcije na sve strane.

Mnogo kontroverzi je pratilo Pistonse. Po ugledu na Oakland Rajderse Ajzea je svoju ekip prozvao Bed Bojsima. Skakali su, tukli su, pogađali iz nemogućih pozicija, bili su najbolji u trash talku, radili su sve samo da bi pobedili, a Ajzea je bio najlošiji od svih. Voleli smo ga zbog svih stvari zbog kojih su ga drugi mrzeli, a najviše jer je uvek stajao uz svoju ekipu. I dok mnogi ljudi idealizuju Jordana kao nedodirljivog(nemam nameru da ulazim u tu raspravu) idol mog detinjstva će uvek biti Ajzea Tomas. Jer Jordan može da bude samo jedan, a Ajzea Tomas je ulio nadu svakom klincu na zemaljskom kugli, da se napornim radom, hrabrošću, borbom, verom u sebe i druge može postići apsolutno sve na svetu.

Ovakvim pristupom Ajzea je kao kapiten vodio Bad Boyse do 2 uzastopne titule, redom su padali Lejkersi i Portland, a Ajzea je bio MVP finala. Nakon što su počistili Lejkerse za prvu titulu, naredne sezone pao je i Drekslerov Portland, a Ajzea je u finalu beležio 28 poena i 8 dodavanja po utakmici.(Napomena da više o ovim finalima možete pročitati u mom serijalu o Bed Bojsima)
San Ajzee Tomasa je ostvaren, postao je šampion, i to dvostruki. Stajao je rame uz rame sa Birdom, Magicom, Jordanom. Međutim, neki nisu mislili tako. U krajne kontroverznoj selekciji za čuveni Dream Team, Ajzea nije izabran. Mnogo je prljavih priča kružilo, a najviše dokaza postoji da je direktno najveći ikada bio odgovaran za ovu ogromnu nepravdu. John Stockton je jedan od najboljih igrača ikada na poziciji pleja ali ljudi, Isiah je kao kapiten imao 2 titule. Ajzea je na sledećoj utakmici nakon selekcije Stocktonu direktno ubacio 44 poena. I samo su 2 igrača iz Dream Teama mogla da pariraju Ajzei po osvojenim titulama, Lari Bird i Magic Johnson.

Bilo kako bilo, nepravda je izgleda sastavni deo života, ali zato rezultat ostaje krunski dokaz, nešto nepromenljivo, neobrisivo, permanentno. Od života na rubu egzistencije na zapadnoj obali Čikaga, hodajuću po hausotrima među iskoriščenim narkoticima, gledajući silovanja i ubistva, krađe i nepravdu, Ajzea je polako hodao uzdignute glave sa prepoznatljivim osmehom na licu i ušetao se u kuću slavnih. Kada je strah prošao, na Ajzeinom putu nije bilo nijedne prepreke. Ni siromaštva, ni droge, ni kriminala, ni rasizma, ni Birda ni Magica ni Jordana. Ajzein put je ostao slobodan. Pobednik je uvek sam.

1 Earvin Magic Johnson

Kada se osvrnem unazad I razmišljam o svim velikim ljudima koji su me na neki način inspirisali, evidetno je da su mnogi od njih bili potpuno neshvaćeni u svom vremenu.

Da li je reč o piscima, slikarima, muzičarima ili bilo kojim drugim umetnicima, dosta njih je patilo od sindroma koji možemo nazvati prokletstvom genija. Ti ljudi su bili toliko ispred vremena, da su opažali stvari, spoznavali istinu I definisali pojave koje nas okružuju tako dobro I precizno da je to bilo potpuno nerazumljivo njihovim savremenicima. Kako običnom svetu, tako I onima koji su sebe smatrali za ravne I dostojne.

Tako je na primer, Vincent Van Gogh za vreme svog života prodao tek jednu jedinu sliku. Bio je odbačen od ljudi svog vremena, prognan I obezvređen da bi tek nakon njegove tragične smrti ljudi shvatili veličine koje je dostigao, pa se danas njegove slike prodaju za desetine milona dolara I naširoko je prepoznat kao jedan od najznačnijih slikara u istoriji.

Franc Kafka je mahom zbog negativnih kritika, a mahom zbog svoje urođene nesigurnosti I manjka sampouzdanja proveo ceo život nesiguran u svoje književne sposobnosti, pa skoro nijedno delo nije dovršio, a svom najboljem prijatelju naredio je da spali sve spise. Hvala Bogu da nije. I Kafka je poput Van Gogh-a danas priznat kao jedan od najvećih svetskih umetnika.

John Fante, Edgar Alan Po, Sixto Rodriguez..samo su neka od imena koji sun a svojoj koži osetila prokletstvo genija.
Čitajući ove redove verovatno se pitate da li sam se pozdravio sa pameću, I kakve sve ovo veze ima sa Earvinom Johnsomom, ali polako, sačekajte redove koje dolaze, nismo toliko daleko..

Earvina Johnsona, takođe smatram kao vrhunskog umetnika u svom domenu, ali u proteklih nekoliko godina, shvatam da Magic proživljava nešto potpuno obrnuto od sindroma proletstva genija. Ono što mi deluje kao jako zanimljiv fenomen je činjenica da je Earvin, za razliku od navedenih umetnika, bio itetkao shvaćen I cenjen u svom vremenu, ali da današnje generacije nikako nisu u stanju da shvate njegovu veličinu. Ovim tekstom, kao I svakim drugim koji sam pisao, pokušaću da ispravem barem jednu krivu drinu.
Kada pričamo o Earvinu Johnsonu, nije dovoljno da ustanovimo da se radi o najboljem pleju svih vremena, moramo otići korak dalje od toga I reći da je Earwin najbolji timski igrač u istoriji košarke. Kao I da niko nije imao takav uticaj na svoje ekipe poput njega.

Kada decu pitate šta žele da budu kad porastu, mnogi sanjaju sebe ako astrounata, ratnika, doktora. Earvin je sanjao o lopti. I doslovno, lopta je bila san. Počeo je sa zamotanim čarapama u obliku lopte koje je bacakao svuda po kući. U početku je postojala samo ljubav, ali najbolji I najmudriji među nama, znaju da je na početku I kraju jedino to I potrebno.

Earvin Johnson rođen je 14 Avgusta 1958. godine u malom mestu poi menu Lansing, savezna država Mičigen. Siromašna porodica, sa puno dece ali sa izraženom jakom random etikom, podignuta na pravim vrednostima. Još kao dete, Magic je Earwin je za razliku od svojih vršnjaka znao da spoji dečačku razigranost I ljubav prema igri, sa osobinama svojstvenijim zrelim ljudima, kao što su disciplina I spremnost za naporan rad.
Earvin je već u osnovnoj školi dominirao košarkaškim parketima. Jednostavno, njegov prirodan talenat za igru u kombinaciji sa sjajnim fizičkim predispozicijima I mentalitetom pobednika, bio je previše za protivnike. Prvi veliki izazov za Earwina bio je izbor srednje škole. I ovo je, ispostaviće se bila ona prva životna situacija koja će iscrtati ožiljke na njegovoj duši ali I značajno doprineti izgradnji njegovog karaktera.

Srednja škola Sexton je bila idealno rešenje za Earvina, ne samo zbog svoje bogate košarkaške tradicije, već I zbog geografskog položaja I socioloških prilika. Ova škola je bila samo nekoliko ulica udaljena od Earvinove kuće, I pohađanje iste je značilo da će uglavnom biti okružen ljudima sa kojima je odrastao.

Čudesni putevi sudbine ipak su vodili na druge destinacije, i Earvin je upisao srednju školu Everet. Daleko od kuće, sa svega nekoliko tamnoputih momaka. Od starta, Earvin je bio izložen vređanju, šikaniranju, ponižavanju i generalno gledano radilo se na izopštavanju crnih momaka kako iz socijalnog života škole, tako i iz košarkaškog tima.

Amerika je zemlja gde se od robova, pa do sada, nije desila ona suštinska promena u glavama ljudi. Ko nije bio žrtva rasizma, teško da ikada može da shvati kakve sve posledice ovo zlostavljanje ostavlja na dušu mladog čoveka, ali i kakvog udela ima kasnije na forminranje njegove ličnosti i karaktera.
Earvin je ipak jedan od onih ljudi koji nikada ne traže izgovore. Snagu svoje ličnosti prvi put je stavio na test po dolasku u školu, i malo je reći da je taj test položio. Okupio je sve crne momke oko sebe i postao njihov predvodnik. Vođa odbačenih i poniženih. Nametnuo se u školskom timu, i preko noći je postao srednjoškolska zvezda.

Magija je počela da se dešava u drugoj godini srednje škole, kada je Earvin postigao triple double sa 38 poena, 18 skokova i 16 asistencija. Lokalni reporter je bio toliko impresioniran ovim nastupom, da je zamolio Earvina da mu nadene novi nadimak-magija. Magija, jer ništa slično ikada nije viđeno u srednjoškolskoj košarci, pa je jedini dobar termin za tako nešto upravo bila magija.

Od sada, pa do kraja naše priče, Earvina Johnsona ću oslavljati kao Magija.
Nakon toga, mnogo univerziteta je želelo da vidi Magica u svojim redovima, ali je on tražio garancije da će igrati na poziciji plejmejkera, a upravo ih je dobio na Michigan State Univerzitetu.

Prvi problem u ovoj priči nastaje, kada bih pokušao da vam dočaram kakva je Magic bio zvezda u koledž košarci, i kakav je uticaj imao na košarku i kulturu u Americi uopšte gledano. Zaista ne posedujem nikakve instrumente, ponestaje mi stilskih figura, reči postaju beznačajne i gomilaju se jedna na drugu poput besciljne lavine koja nikuda ne stiže. Jednostavno, dovoljno je reći da je Magic najveći igrač u istoriji koledž košarke.

Magic je postao institucija koledž košarke, gde god da se pojavio izazivao je oduševljenje. Doneo je školi prvenstvo države, i praktično postao ikona. Nije se radilo samo o košarci, jednostavno on je bio neponovljiva ličnost. Žene su bile lude za njim, muškarci su ga poštovali i želeli da budu u njegovom društvu. Imao je osmeh koji razoružava sve.

Na drugoj godini univerziteta, Magic je vodio Michigan do finala države, gde se susreo sa još jednom zvezdom u usponu. Larry Bird i Magic Johnson po svemu sudeći bili su 2 potpuno različita tipa, ali ono što ih je spajalo bila je neverovatna želja za pobedom. Njihov rivalitet već tokom koledž košarke postao je toliko popularan, pa je pred utakmicu finala šampionata izmedju Michigena i Indijane, interesovanje dostiglu tačku ključanja.

Magic je sjajnim igrama i ponašanjem na terenu pozvao Birda na rivalstvo. Larry je prihvatio i zajedno su redifinisalni značaj koledž košarke. Redfinisanje nije dobar izraz. Podigli su koledž kopšarku na neslućene visine. Utakmica nakon koje je Michigan osvojio prvenstvo, a Magic proglašen MVP-em, po istraživanjima priznata je kao najgledaniji sportski događaj u istoriji Američke košarke. A reč je o koledž utakmici.
Bina je bila postavljanje za Magicov dolazak u NBA ligu. Mnogi su tada znali kakav je košarkaš u pitanju, kakva ličnost dolazi u ligu, ali malo ko je mogao da pretpostavi šta će se zapravo dogoditi.

Od prve sekunde u Los Andjelesu, Magic je doneo šou tajm u NBA. U svojoj debi utakmici, kada je Kareem Abdul Jabbar done pobedu sky hook-om u poslednjoj sekundi utakmice, Magic se zatrčao sa jedne na drugu stranu parketa i krenuo da skače po Jabbaru i da ga grli. Kareem je posle utakmice rekao, Mali sad si to uradio i nikada više, imamo još 81 utakmicu i plej of..skini taj osmeh sa lica.

Ali Magicov osmeh niko nije mogao da skloni. Kao ni magiju koju je donosio na parket. Vremenom je taj osmeh postao toliko zarazan, da je i Jabbar povratio veru u košarku. Sada, pokušajte da zamislite(insistiram da zamislite jer youtube snimci ne mogu da prenesu čitavu suštinu) plejmejkera od 206 cm, koji sve radi u trku. Razmislja u sekundi, razigrava saigrače na nezamislive načine, poentira, zakucava, uključuje svakoga u igru. I sve to radi sa neverovatnim stilom, lepo na oko, tako da svi uživaju. I saigrači, i treneri, i gledaoci a nekada i protivnici. Nije ni čudo što su Magica svi zavoleli čim je kročio nogom na NBA parkete.
Lejkersi su sezonu završili skorom od 60 pobeda i 22 poraza, a relativno lako su se prošetali do NBA finala gde ih je čekala Filadelfija predvođena Juliusom Irvingom i Darrylom Dawkinsom. Kareem Abdul Jabbar je trebao da bude apsolutnih heroj ove serije, jer je u prvih 5 utakmica beležio neverovatnih 34 poena po meču uz 14 skokova. Ali upravo u toj 5. Utakmici se povredio, a lekari su doneli odluku da jednostavno nije bio u stanju da odigra utakmicu broj 6. Iako su Lejkersi vodili sa 3 2 u seriji, svi su ih otpisali. Jer ne samo što više nisu imali centra, oni nisu imali do tada ubedljivo najdominantnijeg igrača u Ligi.
Trener Lejkersa Paul Westhead odlučio je da u 6. Utakmicu startuje Magica na poziciji centra!? Sa ove instance odluka zaista zvuči bizarno, ali magija često I jeste bizarna. Potpuno neobjašnjiva logičkim metodama, nedostupna običnim smrtnicima, magija često funkcioniše na nesvesnom nivou. Magic Johnson je utakmicu počeo kao centar, tokom samog toka ove nezaboravne bitke promenio je više pozicija na terenu. Radio je APSOLUTNO SVE. Utakmicu je završio sa 42 poena, 15 skokova, 7 asistencija I 3 ukradene lopte. Lejkersi su ubedljivo slavili. Kako vreme prolazi, sve više smatram da je ovo jedan od najboljih ako ne I najbolji individualni nastup u jednom finalu u istoriji košarke.
Magic je postao NBA šampion I MVP velikog finala. Jedini ruki kojem je to pošlo za rukom.

Tokom godina koje slede, šoutajm nije posustajao, samo je dodavao gas. A Magic je sve vreme bio za volanom. Menjao je brzine, dodavao ili oduzimao gas po potrebi, uključivao ostale putnike u vožnju, I sve vreme se starao da svi imaju osmeh na licu.
1981 godina je bila za zaborav. A već tokom naredne, Magic je ponovo vodio Lejkerse do finala, ponovo srušio Filadelfiju, I ponovo proglašem MVP igračem finalne serije.
Nakon toga, došla je čuvena era velikog rivalista između Birda I Magica, Bostona I Los Anđelesa.
Govorimo o možda najvećem rivalstvu u istoriji sporta. 2 grada, 2 obale, 2 igrača su podelila celu Ameriku I celu planetu.
Tokom 3 neverovatne bitke u velikim finalima, Bird je slavio jednom a Magic 2 puta.
Ovo rivalstvo je jedna od najuzbudljivijih I najlepših stvari koje se ikada desila sportu.
Ipak, ja moram da čuvam ovaj prostor koji smo vi I ja zajedno u ovoj priči napravili Magicu Johnsonu, prema tome se neću rasplinjavati, a o samom rivalstvu ću po vašoj želji napisati nešto u danima koji slede.
Tokom ovih duela I Magic I Bird su bili neverovatni, ali bih ipak izdvojio finalnu seriju 1987 godine. U utakmici broj 4, pri rezultatu 106:105 za Seltikse, u poslednjim sekundama utakmice, Magic je uzeo loptu I u stilu Jabbara pogodio preko ruku Parisha I Mchale-a I doneo pobedu Lejkersima, prebacio monjumentum na njihovu stranu, I nakon toga doneo im novu NBA titulu I stavio tačku na najveće rivalstvo u istoriji košarke. Ovaj šut, sam Magic je nazvao junior sky hook.
Tokom ove finalne serije, Magic je ponovo postao MVP, beležeći prosečno neverovatnih 26 poena, 13 asistencija, 8 skokova , 2,5 ukradene lopte uz šut iz igre 54 posto, a 96% procenata sa linije bacanja. Da li ima potrebe da ikada višena ovoj stranici pomenem definicju termina clutch i all round?
Naredne godine, Magic je ponovo bio sjajan a tome su pridodane I neverovatne partije Jamesa Whortya, I Lejkersi su odbranili titulu.

Magic je bio obožavan na parketu ali bogami I van njega. Ljubav prema igri koju je nosio, kao I želja da u tu igru uključi sve oko sebe, bila je samo preslikana ljubav prema životu. Van terena, Magic je pravio žurke, uživao u društvu prijatelja, ali I imao seksualne odnose sa , pa možemo samo ga nagađamo ali verovatno desetine ili stotine žena. Magic je levitirao između 2 sveta. Sveta sportske ikone, obožavane širom planete, I sveta lake zabave, noćnih provoda, žena, kocke I psihoaktivnih supstvanci. Magica ne mogu I ne želim da okrivim ni za šta od navedenog, ali je činjenica da je živeo na granici ovih svetova. I negde u tom tumaranju polusvetova, neki otrov kao da je morao ući u njegov krvotok.

U Novembru, 1991 godine, u danima, mesecima I godinama kada je Magic trebao da se afirmiše kao najbolji igrač u istoriji košarke, tragična vest pogodila je Ameriku kao grom iz vedra neba. Magich Jonson testiran je pozitivno na HIV Virus.
Ova do tada smrtonosna bolest, otvorila je mnogo pitanja, sumnji i osuda. Među američkim narodom tog vremena vladalo je verovanje da se Hiv Virus dobija isključivo homoseksualnim odnosima, ili preko igle. Magic je bio suočen sa mnogo optužbi i osuda na račun svoj privatnog života, a neki ljudi uskog opsega razmišljanja i danas mu spočitavaju razne budalaštine.
Ono što je najbitnije tokom velikih životnih tragedija ipak nije koliko one štete naprave po naše telo ili psihu, već kako se na kraju krajeva nosio sa njima. Magic je izašao samouvereno i ponosno pred novinare. Priznao neverstva, jasno rekao da njegova žena i dete nisu zaraženi, i zavetovao se na jednu dugu i beskompromisnu borbu protiv smrtonosne bolesti. Sada nekome ovo može delovati kao farsa, ali u to vreme samo je jedan čovek vanredne hrabrosti i inteligencije mogao na ovaj način da se nosi sa celom situacijom.

Do dana današnjeg nije potpuno jasno kako je ova bolest napredovala kroz Magicov organizam, ali je potpuno jasno da je iz svega izašao kao apsolutni pobednik,a u čitavom procesu inspirisao mnoge ljude da se izbore sa svojom bolešću.
Ljubav prema košarci nije izgubio, pa je već naredne godine učestvovao na ALL Star utakmici, i bio deo čuvenog Dream Teama, po imenima ali i samoj igri najbolje reprezentativne seleckije u istoriji košarke. 1995 godine, ponovo se vratio na parket. Nije to bio onaj stari Magic, ali magija je i dalje bila tu, zapravo se nikada nije ni izgubila.

Da me preterano zanima statistika, pričao bih o 5 titula, 3 MVP-a finala..o 15 dodavanja po utakmici u plej ofu. Ali, to sada nije bitno.

Vratimo se na početak naše priče. Zbog načina na koji je igrao košarku, zbog čudesnih puteva kojim je uticao i inspirisao ljude oko sebe, zbog neverovatnog košarkaškog IQ-a, i zbog činjenice da i sada može da ujedini čitavu košarkašku planetu, Magic Johnson je genije.

Nikada pre niti posle njega se nije pojavio tako unikatan igrač. Njegova karijere jeste završena prerano, ali je u tom procesu on uradio i više nego dovoljno da ga danas smatramo najboljim plejmejkerom u istoriji košarke, i najspektakularnijim igračem koji je kročio na košarkaške parkete.

Genije se vrednuje po onome što je ostavio iza sebe generacijama koje dolaze, a Magic je ostavio nepresušan izvor inspiracije ne samo košarkašu, već svakom ljudskom biću na planeti zemlji.

Njegov iskren osmeh, njegova nenadmašna ljubav prema životu i igri i nesebično uključivanje svakog pojedinca u ovaj show koji zovemo životom nastavili su da sijaju mnogo posle njegove igračke karijere, i nastaviće da inspirišu mnogo nakon što Magic i zvanično ode u legendu. Show time nikada ne staje.

2 Comments

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*