Preneseno sa: kosmagazin.com
Piše: Duško Miletković Souly
Tri godine Dina Rađe u rimskom Messageru, rekoh vam već, bile su revolucinarne po visini ugovora i po medijskom ispraćaju ovog transfera. Dino je svojim sjajnim igrama donio rimskom timu slavlje u Kupu Radivoja Koraća u sezoni ’92, ali nije uspio u naumu osvajanja prvenstvenog naslova i pored toga što Messagero imao je vrsnu momčad tih godina. Ovaj ugovor nakaradne visine i trogodišnji boravak u Rimu pogurali su Dina još jedan zamah bliže vječnoj slavi, a ja ću da vam kažem braćo da je to bila pomalo i prevara, koliko god se neki ljubavnici košarke s tim ne slagali…
Rađa napustio je Jugu sa 23 godine starosti, na početku „kud koji mili moji“ faze Yu-košarkaštva, za razliku od ranijih generacija umjetnika koji su morali čekati do 28. ili 30. godine života, i bez potrebe da, kao velika većina, gubi godinu dana svog igračkog vrhunca u JNA. Koliko je, u stvari, Rađa bio dobar tih rimskih sezona? Znate, Dino i sam zna da bi bilo sasma u redu da je primljen u Kuću slavnih u Springfieldu koju godinu nakon Tonija Kukoča. Kao što zna i to da nije bio umjetnikom košarke kao neki iz Panteona Yu-igre narančastim balunom, već samo iznimno obdarenim egzekutorom. Koliko visoko mi onda strše tri bajno plaćene sezone u rimskom klubu, jedan osvojen Kup Koraća i prosječne brojke od 20.2 poena i 10.3 skoka, uz realizaciju 61% iz igre u prvenstvu Italije?
Ne pretjerano. Objasnit ću zašto. Dino na svom vrhu nije bio ništa boljim košarkašem od Ratka Radovanovića u njegovom zalasku! Možda malo nelogično, ali poglećte zakaj…
Kad ljeta ’90 Raša završi igračku karijeru u Veneciji, Dino potpisuje za Il Messagero. Kako je Raša zarađivao stotinjak tisućica dolarčića zadnjih godina, po nekoj mojoj procjeni, Dinov skok na tri milje za godinu bio je astronomski, nerealno nadrealan. Za koje umijeće? Za identične brojke i dojam koje ostavio je i Radovanović? Zato i kritika s moje strane jer Rađin transfer bio je ništa više no medijski napumpani hype. Dino dobro zna Rašu i njegovu veličinu; zajedno su dijelili reprezentativnu svlačionicu na Eurobasketu 1987. u Grčkoj. Gdje je Raša bio drugim centrom repke, iza Divca, a Rađa tek četvrtim. Raša je boljim košarkašem od Spliće bio i u sezoni ’88, ali Rađa je putovao u olimpijski Seoul, a ne Ratko Radovanović. Unatoč tome što je stari dobri Raša isporučio te godine svoj statistički rekord od 24 poena i preko 12 skokova u talijanskoj ligi, btw. brojke koje Rađa nikad nije ostvario u sezoni. Čak i Radovanovićevi maksimumi u Italiji bolji su od Rađinih. Dino je svojih rekordnih 19 skokova uhvatio u sezoni ’92 protiv Caserte, a rekordnih 36 poena nastreljao je u sezoni ’93 protiv Kukočevog Benettona. Radovanovićevi maksimumi u talijanskom prvenstvu su nešto malkice viši – 45 poena i 23 skoka!
Ne pušim baš tu medijsko-dolarsku priču jer Dino tog ljeta devedesetog, ni kriv, ni dužan, postade preplaćenom mrcinom (Toni dogodine dobio je od Benettona još viši ugovor). Takvu kintu kao on u tom trenu uzimalo je svega par košarkaša u NBA, za znatno više utakmica, a i sam Jordan bio je plaćen negdje u tom rangu. Ako je Dino svoje umijeće naplatio 3 miliona dolara u sezoni, trideset puta više od Ratka Radovanovića, onda iznevjerio je moja očekivanja jer trebao je po mojim kontanjima ostvarivati 40 poena i 20 skokova po tekmi, uzeti par naslova i Evroligu s Messagerom, a to nije se desilo. Ni blizu… Uz sve navedeno, i Radovanović osvojio je Euroligu, deceniju prije Rađe, a s reprezentacijom Jugoslavije je čak i uspješniji jer ima više medalja, više zlata, kao i ono olimpijsko koje Dino nema. Najmanje je to Rađina krivica što je došlo do fragmentacije i inflacije u košarci – on je bio samo prvim proizvodom tih nuspojava.
Kako bilo, cesta Dina Rađe do najviših zvijezda košarkaškog neba se nastavlja potpisom za Boston, četiri godine nakon što je odabran na draftu. Dino je u NBA proveo četiri solidne godine, sa naizgled sjajnom statistikom od 16.7 poena i 8.4 skoka prosječno, uz gotovo 20-10 u najboljoj godini, ali proveo ih je u Celticsima koji su bili usred velikih promjena nakon raspada šampionskog tima iz osamdesetih i u te četiri sezone dohvatili su doigravanje tek jednom.
Svih tih godina devedesetih po raspadu Juge, Dino je bio stožernim igračem košarkaške reprezentacije Hrvatske koja je jedino u tom periodu i ostvarila velike rezultate. Već inicijalno predstavljanje novonastale države donijelo joj je najveći uspjeh, olimpijsko finale sa originalnim Dream Teamom i poguralo Dina malo bliže dosanjanom američkom snu. Imao je sjajan turnir, a lista strelaca u finalu glasi: 24 poena Dražen Petrović, 23 poena Dino Rađa, 22 poena Michael Jordan…
Svoja dva najbolja reprezentativna turnira Dino je isporučio na Eurobasketu ’93 i Svjetskom kupu u Torontu ’94. Hrvatska oba puta brončana, a Dino dva puta u prvoj petorci turnira. U Kanadi je imao strašan turnir – sa 22.4 poena prosječno bio je drugim strelcem, a sa 8.5 skokova po utakmici i četvrtim skakačem te globalne priredbe.
Razumljivo, nakon napornih NBA sezona, Rađa je znao imati i slabijih partija tokom ljetnih okupljanja. Hrvatska je posljednju medalju uzela ’95 na EP u Grčkoj, gdje je splitski centar imao nešto slabije natjecanje, sa simboličnih 5 poena u susretu za broncu protiv domaćina. Posljednjim velikim takmičenjem koje je Dino Rađa odigrao u hrvatskom dresu bile su Olimpijske igre u Atlanti. Tamo su i on i naša košarka navijestili silazak sa postolja. Potpuno neprepoznatljiv na ovom turniru, Dino je Amerikancima za 40 minuta na parketu ubacio svega 9 poena i uhvatio 4 lopte, da bi u šokantnom četvrtfinalnom porazu od Australije zabilježio čistu nulu na poenskom kontu, falivši svih pet pokušaja iz igre.
Cijenim Rađin potez ljeta ’97 kad skontao je da NBA nije više za nj i vratio se starom kontinentu odigrati još značajan broj sezona i podebljati svoj niz prvenstvenih titula. Iz Bostona svratio je ponovo kod opijenih milionera, samo ovaj put grčkih, odigravši dvije sezone u Panathinaikosu. U to vrijeme, kad je Bosman pravilo uvelike zahvatilo i košarku, PAO je skupio sjajan tim krcat strancima i osvojio je uzastopne titule u prvenstvu Grčke, a u sezoni ’99 Rađa je pomogao timu postati prvim u povijesti koji je do titule šampiona Grčke došao bez prednosti domaćeg terena.
Još uvijek blizu razine od 20 poena i 10 skokova po utakmici, veliki Splićo je odigrao emotivnu sezonu 1999-2000 za dalmatinski Zadar, dodavši hrvatski kup kolekciji trofeja, a iduću sezonu odgulio je u drugom atenskom gigantu, Olimpijakosu. Sezona ’02 vidjela je Dina u dresu zagrebačke Cibone na nekoliko susreta, a Dino se od aktivne košarke oprostio na pravi način, u pravo vrime, u dresu matičnog kluba i to naslovom prvaka Hrvatske iz proljeća 2003.
Bila je to sezona za pamćenje jer u KK Splitu okupili su se te sezone legende jugoslavenskog basketa poput kouča Pere Skansija, a uz Dina opraštao se i Jurij Zdovc, kolega iz bivše repke SFRJ. Splićani su konačno prekinuli dominaciju Cibone u domaćim predjelima, a Dino je odigrao sjajno, čineći da mladi Andrija Žižić pored njega izgleda 50% boljim igračem no što je bio. Dino je u toj svojoj posljednjoj etapi karijere postao i finim dodavačem, obilato koristivši naviku protivnika da ga bespoštedno udvajaju.
Pošten lik, fer igrač, stravičan dželat protivničkih timova, naročito jak u kombinaciji s Tonijem i Vladom, šarolike, neopisivo bogate igračke karijere, Dino je svima nama u Panteonu Yu-košarke. Sva priznanja i titule zasluženo je zaradio, a ja bi reka još i – bio je najrazorniji domaći košarkaš ikad.
Rekoh već na startu– bješe u domaćoj košarci i netalentiranih radnika i talentiranih neradnika, a Dino Rađa imao je taj gen da svoj talent oboruža radom. Pomalo nevjerojatno, prvi je od svoje generacije unišao u Kuću slavnih, a nije bio kreatorom, fantasistom kakvima su bili neki od njegovih suigrača. Ameri su izborom Rađe u HOF prije Kukoča i Divca pokazali potpunu ignoranciju, nepoznavanje domaće košarkaške materije, ali spoznajne metode JUS standarda u košarci od njih ne možemo ni očekivati, jelte. Uostalom, pojaviće se vremenom neki klinci i pogledati Rađinu statistiku u NBA i zaključiti po tome kako je Dino bio veći i od Petrovića i od Kukoča i od Divca. A ja ću da vam kažem zašto tome nije tako, naravno, iz perspektive JUS standarda.
Leave a Reply