Jordan vs. Hakeem: Obračun koji se nije dogodio!

Fadeaway World

Piše: Bogdan Varagić, FOS media

Crv radoznalosti juri čovjeka kao Del Boj svoj prvi milion. Gotovo da nema bivšeg igrača, analitičara, trenera ili navijača sa dobrim pamćenjem koji se neće saglasiti sa ocjenom da su devedesete godine XX vijeka bile zlatno doba košarke. Falila je samo jedna stvar – duel dvojice najboljih košarkaša te decenije u velikom finalu.

Zaljubljenicima u magičnu igru pod obručevima poznato je da je draft iz 1984. godine jedan od najjačih u dugoj istoriji američke košarke. Prvi pik bio je Hakim (tada Akim) Olajdžuvon, treći Majkl Džordan, peti Čarls Barkli, sedmi Alvin Robertson, deveti Otis Torp, šesnaesti Džon Stokton, uz još nekoliko zapaženih imena.

Rezime većine pobrojanih igrača uglavnom se zna, kao što se zna da su Majkl, Hakim, Čarls i Džon aklamativno prihvaćeni kao jedni od najboljih ikada na svojim pozicijama. Dobar dio javnosti, stručne i laičke, Džordana smatra najvećim košarkašem svih vremena, što je stav kojem se gotovo ne može oponirati.

Šest šampionskih titula sa Bulsima, šest nagrada za najboljeg igrača finalne serije, deset titula prvog strijelca lige, pet priznanja za najkorisnijeg igrača sezone, nagrada za novajliju godine i za najboljeg defanzivca iz 1988. dovoljne su da i nekome ko nikada prije nije čuo za Džordana (zar takvi postoje?) približe o kakvoj sili prirode se radi.

Njegov Čikago obilježio je poslednju deceniju prošlog vijeka, postajući prva ekipa nakon Raselovog Bostona (1959-1966) koja je uspjela da veže tri titule zaredom. Učinili su Bulsi to u dva navrata: od 1991. do 1993. godine, a zatim od 1996. do 1998. Između njihove dominacije “uglavili” su se Hjuston Roketsi sa dva naslova.

Ni Olajdžuvon nije bio loš. Još uvijek je jedini čovjek koji je u istoj sezoni bio MVP, najbolji odbrambeni igrač i MVP finala. Dvaput je bio perjanik među defanzivcima u NBA ligi, triput najbolji bloker sezone, dvaput najbolji skakač, a u sezoni 1988/89. postao je prvi košarkaš sa najmanje 200 blokada i 200 ukradenih lopti.

Ako je Majkl Džordan otjelotvorenje košarkaške epifanije, dolazak Izabranog u svijet ljudi, onda mu Hakim Olajdžuvon dođe Sveti Petar, prvi među košarkaškim apostolima.

Mašta nalaže da se zapitamo šta bi se desilo da su se ovakva dva kolosa sastala u borbi za šampionski trofej. Da do toga ne dođe pobrinuli su se Sijetl Supersoniksi u par navrata, odnosno jednom Orlando Medžik.

Činjenica da se Džordan prvi put penzionisao nakon pobjede nad Sansima u finalu 1993. godine navela je pojedine ljude na mišljenje kako bi Bulsi, da je Leteći Majkl ostao aktivan, ponovili podvig pomenutih Seltiksa i osvojili osam titula u nizu. To je mišljenje kojem se može naći sijaset prigovora, među kojima je i direktno omalovažavanje te generacije Hjustona.

Prvo, nisu Hakim, Rudi Tomjanovič, Lesli Aleksander ili čenici NASA-e otjerali Džordana u penziju.

Drugo, Džordan se vratio u ligu 18. marta 1995. nakon bejzbol epizode sa Birmingem Baronsima, odigrao 17 utakmica za Čikago u regularnoj sezoni, predvodio tim do polufinala Istoka preko Šarlota, a tamo ih je zaustavio Orlando u šest mečeva. U plej-ofu Džordan je bilježio 31.5 poena, 6.5 skokova i 4.5 asistencija uz 48,4% realizacije šuta. Prilično “džordanovske” brojke, reklo bi se. Bulsi su ispali zbog nedostatka treće opcije jer to je bila sezona između odlaska Horasa Granta i dolaska Denisa Rodmana.

Treće, Hjuston je u finalu pomeo taj isti Orlando sa 4-0 u seriji, što je navelo trenera Tomjanoviča da izgovori čuvenu rečenicu: “Don’t you ever underestimate the heart of a champion!”

Četvrto i najvažnije – Roketsi su jedina ekipa koja je tokom dekade imala pozitivan međuskor sa Bulsima. Naročito su momci iz Teksasa bili ubjedljivi u periodu prvih three-peat Bulsa. Zbog pravila NBA lige, Čikago i Hjuston sastajali su se svega dva puta godišnje. U šampionskim sezonama Bulsa (1990-93) skor je bio 5:1 u korist Olajdžuvona i drugova.

U sezoni 1990/91. bilo je 100:90 i 114:92 za Roketse. Naredne je bilo neriješeno, 114:100 za Bulse pa 105:102 za Roketse. Konačno, u trećoj sezoni oba duela pripala su Hjustonu, 110:96 i 94:83.

Jasno, košarka u doigravanju je na višem nivou nego tokom sezone, ali ovo je pouzdan indikator da Roketsi koncepcijski nisu odgovarali Bulsima i da bi imali šanse protiv njih u seriji.

Zanimljiv je osvrt na učinak Majkla Džordana, koji je tih godina bio na svom fizičkom vrhuncu. U navedenih šest utakmica on je postigao 175 poena, tj. 29.2 u prosjeku. Pogodio je 72 šuta iz igre iz 150 pokušaja za 48% realizacije. To je za nijansu lošiji učinak od njegovog prosjeka tih godina.

Dakle, Čikago sa manje-više standardnim izdanjima njihove zvijezde nije mogao da se nosi sa teksaškim klubom. Da li bi franšiza iz grada Sema Hjustona bila kriptonit za Bulse?

Pored Džordana, u startnoj petorci Čikaga bili su tih godina Skoti Pipen, Horas Grant, Džon Pekson i Bil Kartrajt, dok su sa klupe pomagali Bi Džej Armstrong, Kreg Hodžis i Stejsi King. Na drugoj strani, Hakimu Olajdžuvonu pomoć su pružali Otis Torp, Keni Smit, Bak Džonson, Mario Eli, Robert Ori (draftovan 1992. godine) i kontroverzni Vernon Maksvel.

*Klajd Dreksler došao je u Hjuston usred sezone 1994/95. iz Portlanda u zamjenu za Otisa Torpa.

Upravo je Maksvel bio glavna podrška Olajdžuvonu prilikom osvajanja titule protiv Njujork Niksa 1994. Radi se o jednom od najžešćih momaka sa NBA parketa, koji nije mnogo uvažavao savjete saigrača i trenera. U zavisnosti od raspoloženja mogao je da pokopa svoj tim nerezonskim potezima, ali i da protivničkom ubaci 51 poen.

 

Za razliku od velikog broja bekova širom lige, koji su se plašili vedete Čikaga, Maksvel je obožavao da igra protiv najboljeg košarkaša planete. Nije se ustručavao da ga počasti prljavim trash talk-om, a uvjeren je da bi njegov tim uzeo mjeru Bulsima.

“Da, da, da. Makar jedanput… Volio bih da smo imali to finale. Za mene je bio san da igram seriju od sedam utakmica protiv Majkla Džordana. Osvojili bismo prsten”, kazao je Maksvel.

S obzirom da su Bulsi uglavnom imali više pobjeda od Roketsa, to znači da bi njima pripala prednost domaćeg parketa u hipotetičkom finalu, ali ne treba smetnuti sa uma činjenicu da se tada igralo po formatu 2-3-2, pa bi Hjuston u svom “Samitu” mogao da diktira tempo serije, posebno ako bi napravili brejk.

Fil Džekson i Teks Vinter instalirali su trougao napad u Ilinoisu, a Džordan i Pipen bili su idealni nosioci tog sistema. Napisane su brojne knjige o učinkovitosti tog napada, ali Roketsi dobijaju malo kredita za njihov tadašnji način igre. Tomjanovič je okružio dominantnog Olajdžuvona preciznim šuterima – tzv. four out sistem – ostavljajući protivnicima da biraju manje od dva zla: da ih Hakim teroriše u reketu ako ga ne udvoje ili da budu izloženi kanonadi bekova i krila. Hjuston je bio prava revolveraška ekipa koja je više puta predvodila ligu po broju ubačenih trojki.

Spektakularan je način na koji su Roketsi odbranili titulu. Sa osrednjim učinkom 47-35 bili su tek šesti u Zapadnoj konferenciji. U plej-ofu kao da je zaigrao drugi tim. Izbacili su Jutu sa Stoktonom i Melounom koja je imala 60 pobjeda, Barklijev Finiks (59-23) i prvoplasirani tim lige, San Antonio (62-20).

U finalu je poletna ekipa Orlanda u kojoj su bili Šekil O’Nil, Peni Hardavej, Nik Anderson, Denis Skot i Horas Grant bila lak plijen za Hjuston. Podvizi koje su načinili donijeće Roketsima nadimak The Clutch City. 

Zaštitni znak Olajdžuvona bio je nezaustavljivi potez u napadu poznat kao dream shake, koji je ušao u košarkaške udžbenike kao jedno od neodbranjivih oružja, kakva su Džabarova nebeska udica, Gervinov finger roll, Dirkov skok šut sa jedne noge ili Dankanov bank shot.

Vrijedi istaći podatak da je Hakim potpuno izdominirao trojicu sjajnih centara na putu do titula 1994. i 1995. godine. Patrik Juing (sedam utakmica), Dejvid Robinson (šest) i Šekil O’Nil (četiri) nisu nijednom postigli više poena od rođenog Nigerijca u plej-of serijama.

Zamislite šta bi Olajdžuvon napravio slabašnim centrima Bulsa poput Perdjua, Veningtona, Kinga ili Livingstona.

Od 23 utakmice u kojima su Džordan i Olajdžuvon odmjerili snage u ligaškom dijelu sezone, 13 puta je slavio Hakimov tim. Njihov učinak u tim utakmicama je veoma blizu prosjeka koje su imali na nivou karijere, a opet, Hakim se češće radovao.

Rivali Čikaga u borbama za titulu bili su Lejkersi, Blejzersi, Sansi, Soniksi i dva puta Džezeri. Nijedna od tih ekipa nije imala centra ni približne klase Olajdžuvonu. Pretpostavka da bi Roketsi bili najteži mogući suparnik Bulsima u finalu je utemeljena. Da li bi potrajalo svih sedam mečeva? Da li bi Hakim nanio veću štetu Bulsima nego Majkl Roketsima? Možda Džordanov skor u finalima onda ne bi bio besprekoran?

Nikad nećemo znati. Bio bi to sudar Džordanove košarkaške ezoterije i nepokolebljive volje za pobjedom protiv Hakimovog predatorskog instinkta po uzoru na lavove u Nigeriji i elegancije na niskom postu u maniru Freda Astera.

Kakav god bi bio ishod tog finala, to ne bi oduzelo ni uncu od Džordanove veličine, dok bi Olajdžuvonu eventualni trijumf za dva-tri mjesta poboljšao plasman na vječnoj listi najvećih koje je igra imala.

1 Comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*