Sportska sećanja: Dominacija ‘plavih’ u Atini 1995

Izvor: Sportska sećanja

Kao što je pevačima svaka pesma podjednako draga, tako i košarkaški radnici ne vole da biraju između najdražih trofeja. Ali, kada su prinuđeni da izdvoje neku zlatnu medalju, malo ko od njih iz Srbije neće pomenuti Evropsko prvenstvo 1995. godine. Bilo je zlata „plavih“ košarkaša pre i posle te sparne julske atinske noći pre više od 20 godina u “OAKI”, ali veliki srebrni pehar koji je prvi visoko podigaokapiten Žarko Paspalj, nešto je posebno, ne samo zbog do tada najžešće evropske konkurencije, već i zbog specifične situacije u kojoj se jugoslovenska država tada nalazila. Povratak na velika takmičenja nakon pauze kojoj nisu doprineli sportski rezultati, već stvari van terena, očekivanja naroda od izuzetno jakog sastava, a na kraju i velika nepravda koju su ti igrači doživljavali igrajući u grčkoj pod ogromnim pritiskom. “Čarobnjaci” u plavom su u noći 2. jula 1995. godine, u noći “biti ili ne biti”, bili jači od svih rivala, sila sa tribina, provokacija, bili su kompletni šampioni na parketu. Šampioni koji su mirno, dostojanstveno, sa trofejne visine, odgledali napuštanje trećeg stepenika postolja hrvatskih reprezentativaca iz opet razloga koji nisu imali veze sa sportom i sa njima. Šampioni kada su pozdravljali atinske tribine, prepune kompleksa, besa, nemoći razočaranog domaćina, koji ni tada, kao i mnogo puta kasnije nije mogao da bude veći od sportskog poraza. Sve to košarkaškim stručnjacima i ljubiteljima košarke u Srbiji izdvaja Eurobasket 1995. godine od ostalih.

Na putu do zlata jugoslovenski nacionalni tim je savladao devet prepreka, od čega po dva puta najvećeg rivala Litvaniju i domaćina Grčku. Redom su u grupnoj fazi takmičenja padali Grčka (84 : 80), Litvanija (70 : 61), Italija (87 : 64), Švedska (85 : 58), Izrael (72 : 59), Nemačka (92 : 79). U četvrtfinalu su “plavi” lako savladali Francusku (104 : 86), da bi ih u polufinalu čekali željni revanša i čini se “napaljeni” kao nikad do tad Grci. Ako je na premijeri protiv Grka bilo tesno, u polufinalu su momci Dušana Ivkovića pokazali snagu, karakter i pre svega kvalitet. Odolevši paklenoj atmosferi karakterističnoj za grčke navijače, kontrolisali su meč od početka do kraja i slavili sa 60 : 52. U težim okolnostima nije moglo da se igra finale. Trebalo je pred neprijateljski nastrojenom publikom još jednom dobiti izuzetno jake Litvance predvođene Sabonisom, Marčuljonisom, Karnišovasom, Kurtinajtisom… 

Istorijsku utakmicu obeležilo je dosta stvari na terenu i van njega. Najviše, fenomenalnom partijom Aleksandar Đorđević koji je u finalnom meču postigao 41 poen, uz fantastičan šut za tri (9/11), čime je potvrdio epitet jednog od najboljih košarkaša Evrope u tom trenutku. Predrag Danilović, zakucavanjem protiv jednog od najboljih evropskih centara svih vremena, Arvidasa Sabonisa i čuveni Sašin pogled koji je kamera zabeležila, a Danilović kasnije kurtoazno izjavljivao da je "mrko" gledao sudiju zbog nedosuđenog faula, a ne najboljeg evropskog centra.Istorijsku utakmicu obeležilo je dosta stvari na terenu i van njega. Najviše, fenomenalnom partijom Aleksandar Đorđević koji je u finalnom meču postigao 41 poen, uz fantastičan šut za tri (9/11), čime je potvrdio epitet jednog od najboljih košarkaša Evrope u tom trenutku. Predrag Danilović, zakucavanjem protiv jednog od najboljih evropskih centara svih vremena, Arvidasa Sabonisa i čuveni Sašin pogled koji je kamera zabeležila, a Danilović kasnije kurtoazno izjavljivao da je „mrko“ gledao sudiju zbog nedosuđenog faula, a ne najboljeg evropskog centra. Iako ohrabreni podrškom blizu 20000 temperamentnih Grka (koji su iz svog glasa čini se više navijali protiv Jugoslavije, nego za Litvaniju), Litvanci ipak protiv Ivkovićevih momaka nisu mogli više od časnog poraza. Nezadovoljni suđenjem, napustili su teren nekoliko minuta pred kraj. Na svu sreću Đorđević je uspeo da ubedi Marčuljonisa da se Litvanci vrate na teren čime je izbegnut veliki skandal i utakmica je odigrana do kraja. Šta je Đorđević šaputao Marčuljonisu ostaće tajna zauvek, naknadno se kao vic pričalo da mu je obećao kako više neće postizati trojke, jer od tog momenta više nije postigao trojku do kraja meča. Na kraju meča Jugoslavija pobeđuje sa 96 : 90, ali ni tu nije kraj dešavanjima koji su duboko ostali u sećanju svim ljubiteljima sporta. Dodela medalja je počela od trećeplasirane ekipe Hrvatske, koja je u borbi za bronzu savladala Grčku. Hrvati su primili medalju, zatim aplauzom ispratili Litvance na postolje, a onda kada su se Jugosloveni popeli na najviši stepenik, Hrvati su sišli sa postolja i otišli u svlačionicu. Uz sve to, dodelu zlata „plavima“ pratile su salve zvižduka domaćih navijača, koji su izviždali i himnu šampiona, čime su čini se više pokazali celom svetu svoju nekulturu nego što su time uzrujali nove šampione. I dan danas puno je teorija zavere da su sudije, FIBA i mračne sile bile na strani Jugoslovena i da su „plavi“ pogurani do zlatne medalje. Na “sreću” svih tih “teoretičara”, postoje video snimci mečeva i vrlo lako se gledanjem tih snimaka može utvrditi da li je bilo nepravde i na čiju štetu.

Košarkaška reprezentacija Jugoslavije se 3. jula 1995. godine vratila u Beograd, a onda je usledio “haos”.

Na ulicama Glavnog Grada Jugoslavije okupilo se mnoštvo naroda, od velikog broja ljudi na tadašnjem surčinskom aerodromu, do 15-tak kilometara dugog špalira ljudi, kojima su zlatni momci doneli toliko sreće za jedan čitav “mali” život. U nemogućnosti da zaustavi ljude željne da pozdrave svoje sportske junake, odlučuje se da se šampionima organizuje doček na balkonu Skupštine Grada Beograda i da se na taj način pruži priliku svim građanima Jugoslavije da pozdrave svoje heroje. Bila je to nezaboravna proslava do sitnih sati, ali i prvi zvanični doček jugoslovenskih sportista ispred Skupštine Beograda posle osvajanj neke od medalja. Preko 100000 ljudi je sa svojim herojima ispred skupštine slavilo titulu šampiona starog kontinenta i može se slobodno reći pisalo istoriju jugoslovenskog sporta. Bilo je kasnije još puno dočeka i proslava titula u Beogradu, ali čini se nikada više kao tad, radost, sreća, naboj, emocije sa tog dočeka teško da će ikada biti nadmašeni.

Dušan Ivković i Željko Obradović na pobedničkom postolju 1995. godine.

Evropsko zlato za Jugoslaviju 1995. godine u Atini osvojili su: Dejan Bodiroga, Predrag Danilović, Saša Obradović, Zoran Sretenović, Žarko Paspalj, Miroslav Berić, Dejan Koturović, Željko Rebrača, Vlade Divac, Zoran Savić, Dejan Tomašević i Aleksandar Đorđević. Selektor – Dušan Ivković, treneri – Želimir Obradović i Rajko Toroman. I dan danas ako nekoga iz Srbije pitate a da je rođen pre poslednje decenije XX veka, koja su mu tri najponosnija trenutka u životu kada je bio srećan što može jasno i glasno da izjavi iz koje je zemlje, sigurno će vam reći da je jedan od tih momenata bio tog nezaboravnog 2. jula 1995. godine.

1 Trackback / Pingback

  1. Žarko Paspalj - Ostatak Sveta

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*