Piše: Duško Miletković – Souly, KOŠ magazin
Najboljih pet NBA igrača koje sam ja gledao na klasičnim pozicijama od jedan do pet (ne kažem i najvećih – Russell i Kareem bi sigurno imali što reći povodom toga) u mojoj višedecenijskoj povezanosti s prekomorskim svijetom su: 5-Hakeem Olajuwon, 4-Tim Duncan, 3-Kevin Durant 2-Michael Jordan, i konačno, 1-Isiah Thomas. Na kecu mislim na onog tipa punog imena Isiah Lord Thomas III, rođenog ’61 u Čikagu, Illionis, kao najmlađeg od devetoro braće i sestara. E baš taj slatkiš, ubica dječjeg lica iz Detroit Pistonsa, škvadre loših momaka što udavila je tri poznatije i cjenjenije dinastije preloma osamdesetih i devedesetih.
Dadoh mu prednost i pred Magicom samim i svim onim velikima prije i poslije njega što generalima NBA parketa bjehu jer njegova priča potpuno jedinstvena jest po količini predrasuda i prepreka koje morala je poraziti na svom putu do vrhova NBA lige. Iako ne toliko opterećen segregacijskim problemima iz vremena Oscara Robertsona, Elgina Baylora i sličnih, Isiah je odrastao u paklenom okruženju droge i kriminala i pravim je malim čudom kako je iz toga isplivao. Još tamo od ljeta ’79 kad je kao najveća srednjoškolska zvijezda Amerike pristupio košarkaškom programu sveučilišta Indiana, pod paskom čuvenog drilera kakvim bješe Bobby Knight, još od američkog bojkota Olimpijskih igara u Moskvi ’80, što značilo je za Thomasa stepenicu manje u karijeri i izvjesnu medalju minusa, ali je već krajem te godine odabran za najboljeg amaterskog košarkaša u zemlji.
Zato je Isiah potpuno preplavio sveučilišnu sezonu ’81, vodeći Hoosierse do naslova NCAA pobjednika, a za svoje individualne bravure i savršeno poimanje timske igre, nagrađen je titulom najboljeg igrača finalnog turnira četvorice i jednoglasno je odabran u najbolju petorku NCAA. I pored toga što mu je bilo tek 20, odlazak u NBA nakon ovako dominantne sveučilišne sezone bio je jedini logičan korak.
Isiah Thomas izabran je kao drugi pick drafta ljeta ’81, poziciju iza još jednog nesuđenog olimpijca, krilnog strelca po imenu Mark Aguirre. Odabran je od strane tad izuzetno nepopularnih Detroit Pistonsa, omraženih kao igračka destinacija za većinu NBA populacije. Detroit je dugo bio članom lige, ali bez titule i konstante dobrih timova, imao je reputaciju sredine koja guši igrače i grada koji guši ljude. Isiah je u timu zatekao bijeli par rabijatnih centara Laimbeer-Benson, bijelog krilnog šutera bez ikakvih obrambenih navika, Kelly Tripucku, dok su mu društvo na bekovima pravili John Long i Vinnie Johnson koji tad još nije razvio svoje mikrovalne sposobnosti.
Thomas je odigrao sjajnu debitantsku sezonu 1981-82, začinjenu pozivom na prvu od dvanaest uzastopnih All-Star priredbi karijere, ali Detroit još nije bio spreman za doigravanje ni te, a ni sezone ’83 kad je Thomas podigao svoj prosjek poena na skoro 23 po meču. Čokoladno janje s finesama košarkaškog nindže, Isiah Lord Thomas brzo je skontao da koliko god on poena ubacio – bitkom jest igra i uspjeh njegove momčadi. Radnička po vokaciji, s novim kormilarom na klupi u vidu Chucka Dalyja, ekipa Pistonsa je svoj prvi plejof s Thomasom dohvatila u sezoni ’84. U prvom krugu NBA doigravanja odlučivala je peta utakmica s New York Knicksima i njihovom zvijezdom, Bernardom Kingom. Isiah je u posljednje 94 sekunde susreta ubacio nevjerojatnih 16 poena i uveo je majstoricu u produžetak, ali tamo se isfaulirao i Detroit je završio svoju priču. Kako je još ranije te sezone proglašen za MVP All-Star utakmice (21 poen, 15 asista), nikog nije iznenadilo kad je Thomas izglasan u najbolju NBA petorku, zaradivši prvi od tri uzastopna izbora u Top 5 lige.
Sezona 1984-85 predstavila je unapređenu verziju Isiaha koji je te godine nadmašio i samog Magica u utrci za najboljeg dodavača sezone. Ne samo to, pao je i rekord za apsolutni broj asistencija u sezoni jer je džepni mađioničar u 81 odigranom susretu uspješno dodao loptu suigračima čak 1.123 puta, što je iznosilo nevjerojatnih 13.9 uspješnih pasova po utakmici. Iako je rekord kasnije oborio John Stockton, Isiah Lord Thomas III je te godine imao osam utakmica sa 20 i više asistencija. A 7. februara protiv Washington Bulletsa odigrao je utakmicu sa 27 poena, 24 asistencije i 10 skokova, dok je samo šest dana kasnije Dallasu isporučio svoj rekord karijere – 25 asistencija.
(Nastaviće se)
nisam ga nikad volio jer je uvijek mrzio jordana dobar igrac ali kao osoba tezak