Piše: Duško Miletković Soly, KOŠ magazin
Gledam ja tako tu novu košarku već neko vreme i gunđam. Barem svi koji je gledaju sa mnom mi kažu da gunđam. Ja to ne primjećujem. Mislim, to svoje gunđanje. Ali i u tom svom nedefiniranom namćorstvu, ja imam i kolege koji još su gori od mene. Evo, na primjer, Pero Skansi. Kad god ga vidim ili čujem da sukomentariše neku tekmu hrvatske košarkaške repke – on također gunđa. A meritoran je Pero kad zavapi – „pa ja ne razumim kako ovaj Tomić da ne zakuca nijednu loptu, a ima čovik skoro 2 i 20“. Riječ je o Anti Tomiću, već godinama jednom od najboljih centara u Evropi. Isti za mene, ali ni za Skansija, nije baš nekim vrlim igračem. A ‘ko jest? Bilan? Šta se desilo tim svim hrvatskim supertalentima s područja Dinarida koji centarske predispozicije vuku još od najvećeg nam od sviju – Kreše Ćosića.
Iz hrvatske perspektive o centrima koje smo kao država proizveli u zadnjih četvrt vijeka i nema nešta mnogo pohvalno da se kaže. Osim Tomića (kojem se otvore hemeroidi pre svakog važnog reprezentativnog takmičenja, bez zajebancije), još preko Nikole Vujčića koji se klupskim lovorikama s Makabijem kitio, ali reprezentativnim odličjima ni u mokrim snovima primakao, pa tamo do Prkačina, Kasuna, Skelina, Šundova, Bagarića… od kojih bi se možda sklepao jedan solidan centar, možda samo malo lošiji od Miška Marića. Šta se desilo hrvatskim centrima? Šta se, braćo, desilo s centrima u košarci? Igra se promijenila dakako, a izjava legendarnog Ćose – „ najbolja reprezentacija Jugoslavije slaže se od centara iz Dalmacije, bekova iz Čačka, a ostalo pokupiš sa strane“ – više mi nekako i ne stoji. Vrime ju je pregazilo, a Srbija danas, barem po meni, ima značajno kvalitetnije momke na košarkaškoj poziciji broj pet.
A ako se u vremeplovu mog „stojadina“ vrnem nekoliko decenija unazad, vidim da su hrvatsku košarku naročito proslavljali centri. Navedeni Krešo, kojeg ergela prekaljenih i danas smatra za ponajvećeg, pa onda Dino Rađa (koji je još bolje funkcionirao kao četvorka u paru s Divcem), pa stravični Žele Jerkov, Skansi, Andro Knego, Stojko Vranković, čak i Džimi Petričević. Ako u tu nevažeću računicu prošlosti uvrstim i Divca, Radovanovića, Rebraču, Žižića, Marovića, Kneževića, Trajka Rajkovića… – dođem do spoznaje da je nekad petica-znalaca bilo na izvoz. U jednom prvenstvu, jedne male države. Kako uopšte da usporedim Šundova ili Bagarića (koji okušaše se i u NBA) sa jednim Skansijem ili nedajbože Željkom Jerkovom? Đe i kako braćo, pa to je neki drugi sport, neka druga priča, neke druge financijske razine. A jedan jedini Šundov ‘ladno je diga više kinte no svi vrhunski centri šezdesetih i sedamdesetih zajedno!?
Nepravda je to, kažem ja i onda odlučim da prozborim koju o jednom junačini koji igrao se centra, velikanom bio je, nisam ga spomenuo u prvom valu uspomena, a niste to ni opazili, zar ne? Neke očite i jasne stvari retko se uočavaju, pa tako i činjenica da niko nije u bivšoj Prvoj saveznoj ligi SFRJ ubacio više od 7.000 poena. Osim jednog Baje, a on (još uvik) nosi ime Vinko Jelovac. Znači, titula najefikasnijeg igrača košarkaškog prvenstva bivše države ide u ruke Vinku (u fotošopu sam već izradio i priznanje), a ne Koraću, Daneuu ili Dalipagiću. Oni malo manje mladi klimnuće glavom na tu konstataciju, dok će oni malo više mladi upitati otprilike – Who the fuck is Vinko? A ja ću da kažem – Vinko Jelovac je za Jugu bio ono što je za NBA bio Šak, ili ća je bija Džabar – monstrum braćo.
Porijeklom iz Istre, Vinko se puku predstavio još na otvorenim, betonskim igralištima u dresu Slavonskog Broda đe je 1967. odigra prvu prvoligašku sezonu. Tinejdžer je odma’ zapaprio protivicima, bilježeći gotovo 30 koševa prosječno, ali kako je Slavonski Brod bio egzotična i prilično šuplja momčad, ispadanje mu nije ginulo. Jelovac, nezadovoljan situacijom i statusom u klubu, još prije kraja svoje debitantske sezone bježi u ljubljansku Olimpiju, dobija godinu dana zabrane nastupa za istu, postaje reprezentativcem (24 koša i 10 skokova na srebrnom EP za juniore ’68) i konačno debitira za „zmajčeke“ u sezoni 1968-69, sad već održanoj u dvoranama. Tako počinje period dotad neviđene dominacije snage u domaćoj košarci. Jelovac je sa Olimpijom uzeo svoj jedini naslov u prvenstvu još 1970, u posljednjoj igračkoj sezoni Ive Daneua, a onda je, samo par tjedana kasnije bio članom državne selekcije koja u Ljubljani osvaja prvo košarkaško zlato za Jugoslaviju. Period koji sledi, predstavlja vrhunac Jelovčeve karijere.
I pored toga što ljubljanskoj Olimpiji nisu cvale ruže u domaćim i inozemnim takmičenjima sedamdesetih, Vinko je jedan od najboljih evropskih centara, a njegova napadačka igra, đe sa svojih 207 cm i 120 kg nemilosrdno kažnjava svakog čuvara, je bez premca. Godinama član početne petorke reprezentacije, Jelovac je ’73 i ’74 proglašen za sportaša godine u Sloveniji. Od sezone ’71 pa sve do kraja karijere (’82), njegov prvenstveni prosjek kreće se između 21 i 26,8 poena po susretu. Čak 10 puta je Jelovac nadmašio 24 poena prosječno u sezoni! U repki je neverovatno pouzdan; nakon srebra na EP ’71 i kiksa dogodine u Minhenu (Jelovac je sjajan – 13,4 ppg, 7,7 rpg), Vinko je ponovo zlatni na EP ’73 u Španiji, a najbolje reprezentativne predstave podario je raji na Svjetskom prvenstvu u Portoriku 1974. Nedavno pogledah megdan s timom domaćina (koji su mnogo puta savladali Jugu na velikim takmičenjima), a tamo Jelovac snagom, ofenzivnim skokom i silovitim zakucavanjima okreće tekmu u pobjedu i beše mi iskreni žal što nemam šansu vidjeti više od Vinkovog vrhunca pod obručima. Dogodine – slična reprezentativna priča za Vinka – obrana evropskog zlata na domaćem terenu i konstanta (9 poena i 6 skokova prosečno) fizičkog prisustva.
Vinkova reprezentativna priča je završila olimpijskim srebrom u Montrealu 1976. i trećim uzastopnim zlatom na evropskim smotrama, 1977. u Belgiji, zaokružujući njegovu zbirku na 8 medalja i 4 zlata sa najprestižnijih takmičenja. Za reprezentaciju SFRJ, Jelovac je odigrao neverovatnih 240 utakmica i na trećem je mistu večne liste, iza Ćose i Praje, dok je kao strelac 2.220 poena na šestom mjestu. Priča sa Olimpijom, trpanjem svakog mogućeg čuvara ili dvojice i sivilom prvoligaškog prosjeka, potrajala je još ravno 5 godina. Najbolja šansa Olimpije za naslov bila je sezona ’78 đe je pored Jelovca centrom ordinirao i Ćosić, Piksi Subotić je bio sve sigurniji u svoje krilne, šuterske kvalitete, a trio bekova je bio reprezentativnog pedigrea – Papič, Gvardijančič i veteran Basin. Iako najavljivani kao budući prvaci, momčad tadašnjeg Bresta završila je tek četvrta te sezone, nakon što isplivaše brojne razmirice i nesuglasice između Kreše i Vinka.
Kritike su nastavile pratiti Jelovca sve do konca karijere; ranih osamdesetih grupa slovenskih košarkaških stručnjaka zatražila je promjenu načina igre Olimpije (mirovinu za Vinka) jer ovaj, navodno, opstruira igru tima na račun sopstvenih brojki. A Vinko je, tako seksi načinom, nastavio zatrpavat koševe svojim fundamentalnim vještinama, kilažom (sad još desetak plusa) i snagom… U svojoj 33. godini, u sezoni 1980- 81, Vinko ostvaruje 25,8 poena prosječno i drugim je košgeterom lige, iza Branka Skročea. U posljednjem kolu, protiv Zadra u Tivoliju, Jelovac utrpa 53 koša, uz šut iz igre 21- 30! Njegovom posljednjom sezonom je 1981-82, kad je na gotovo identičnom prosjeku od 24,3 poena (peti u prvenstvu). U svojoj posljednjoj sezoni, Jelovac je s ljubljanskim timom igrao finale domaćeg Kupa, ali su ga Cibonini tornjevi Ćosić i Knego zadržali na jadnih 8 poena u uvjerljivom porazu Olimpije. Jelovac je 5.12.1982. igrao svoju posljednju utakmicu, a ljubljanskim Tivolijem se orilo “Mi smo Vinkovi, Vinko je naš”, dok je kapetansku traku predavao Peteru Vilfanu.
23.7 Vinko JELOVAC
21.4 Zvonko PETRIČEVIĆ
19.5 Krešimir ĆOSIĆ
19.1 Petar SKANSI
18.0 Vlade DIVAC
17.8 Dino RAĐA
Kada se govori o najvećim igračima koje je jugoslovenska košarka dala, malokad se među njima pojavi ime Vinka Jelovca, a čovik je najbolji strelac istorije jednog prvenstva… Možda i istorije jednog naroda… Ali kako poeni nisu sve u košarici, a kažu ni pare u životu, ima valjda nešto i u proverenim glasinama. Koje zbore o tom kako Vinko bija je ponajboljim kockarem od sviju reprezentativnih mu drugova, a naročito je za stolovima zelenim uspješnim bio za vreme mandata Mirka Novosela kao selektora. Čujem brojne ćakule da danas, kao apartmanski poduzetnik (ova rič poduzetnik nekako mi sama smrdi po prevari), Vinko nije ni izbliza popularan u narodu kao što je to bio dok se igrao košarke. Možda je još i tad slovio za sebičnog igrača, a možda se samo malo poveo za onom narodnom numerom koja veli „apartmane gradimo i muda ‘ladimo“…
Leave a Reply