Piše: Darko Dželetović, KOŠ magazin
Španski sportski magazin “As” je nedavno objavio svoju subjektivnu listu najboljih 15 šutera u NBA istoriji, s konačnim poretkom bez striktnog insistiranja na goloj statistici. Da su se držali samo statistike, a ne generalne veličine pojedinih igrača, poredak bi vjerovatno bio znatno drugačiji. Opravdanje izbora petnaestorice najboljih ipak je morao biti potkrijepljen karijernim NBA statistikama u kojima su kao dokazni materijal uzeti procenti šuta za dva i tri poena, ali i oni sa linije slobodnih bacanja.
Evo liste najboljih NBA šutera magazina “As”:
1. Stephen Curry (47,6% za dva poena, 43,5% za tri poena i 90,6% sa slobodnih bacanja)
2. Klay Thompson (45,9% za 2P, 41,9% za 3P i 84,8% SB)
3. Ray Allen (45.2% za 2P, 40.0% za 3P i 89.4% SB)
4. Larry Bird (49.6% za 2P, 37.6% za 3P i 88.6% SB)
5. Reggie Miller (47.1% za 2P, 39.5% za 3P i 88.8% SB)
6. Steve Nash (49% za 2P, 42.8% za 3P i 90.4% SB)
7. Kevin Durant (49.3% za 2P, 38.1% za 3P i 83.3% SB)
8. Kyle Korver (44.2% za 2P, 42.9% za 3P i 87.6% SB)
9. Dirk Nowitzki (47.1% za 2P, 38% za 3P i 87.9% SB)
10. Mark Price (47.2% za 2P, 40.2% za 3P i 90.4% SB)
11. Peđa Stojaković (48% za 2P, 40.1% za 3P i 89.5% SB)
12. Chris Mullin (50,9% za 2P, 38,4% za 3P i 86,5% SB)
13. Steve Kerr (47,9% za 2P, 45,4% za 3P i 86,4% SB)
14. Jason Terry (44,4% za 2P, 38% za 3P i 84,5% SB)
15. Dražen Petrović (50,6% za 2P, 43,7% za 3P i 84,1% SB)
Na prvi pogled lista izgleda prilično objektivno sastavljena, ako se izuzme diskriminacija starijih NBA igrača prije uvođenja šuta za tri poena, i dok se ne dođe do 11. mjesta i vidi Peđa Stojaković iza Duranta i Novickog, a pogotovo kada se stigne do samog dna liste i 15. mjesta. Za ljubitelje Draženovog lika i djela, kao što je moja malenkost, ovakvom klasifikacijom se uzjogune moždane ćelije pamteći promašaje tolikih otvorenih šuteva Džejsona Terija, pogotovo onih u Bostonu, košarkašku marginalnost Korvera, a i “volume shooting” Duranta sa slabijim procentima od Draženovih u sve tri kategorije.
Ako uzmemo šut za 2 poena ispod 50% kao neki eliminacioni faktor od ovih 15 nabrojanih na listi samo Dražen i Kris Malin ostaju u konkurenciji za najboljeg. A Draženov puno bolji šut za 3 u odnosu na veselog zajapurenog Irca iz Kvinsa daje hrvatskom igraču prednost u međusobnom srazu.
Da li bi to moglo značiti da je Dražen Petrović najbolji šuter svih vremena? Ako se primarno uzme šut za 3 kao uzus – da! Tim više jer nedavni članak Majka Linča, čovjeka kojem godinama najviše vjerujem što se NBA statistike tiče, to dokazuje. Ovaj statistički savant iz Filadelfije je guru za takozvane napredne statistike, a kroz komplikovanu formulu poredeći sve igrače sa prosječnim sezonskim učincima protiv konkurenata (rangiranim ispod ili iznad zamišljenog prosječnog indeksa 100) uzeo je uz NBA u obzir i ABA šutere svih vremena i napravio listu deset najboljih “advanced stats” trojkaša u istoriji:
https://www.sports-reference.com/blog/2020/06/adjusted-shooting-stats-added-to-basketball-reference
Top 10 Careers (3 FG+)
Dražen Petrović: 132
Craig Hodges: 131
Trent Tucker: 131
Steve Kerr: 130
Larry Bird: 127
Hubert Davis: 125
Glen Combs: 125 (ABA)
Seth Curry: 124
George Lehmann: 124 (ABA)
Duncan Robinson: 122
Sam Redži Miler, kojeg mnogi smatraju za najboljeg u šutu, upravo je Dražena nazvao najboljim šuterom protiv kojeg je igrao, pa zašto mu ne povjerovati ako je Linčov čisto statistički metod možda nekome presuhoparan?
Mada mi se kao klincu činilo da Dražen u Ciboni ili reprezentaciji Juge gotovo nikad nije promašivao slobodna bacanja, čak ni kad bi mu po urbanoj legendi Vlade Đurović to navodno sugerisao, po NBA statistikama Dražen nije bio ni blizu postotku od 90% s penala. A visok postotak ubačaja sa linije slobodnih bacanja obično je dobar pokazatelj umijeća vrsnih šutera i iz drugih pozicija, pogotovo onih koji često šutaju dalekometno. Psihička stabilnost sa penala je puno bitnija od fizičke, slično Đokovićevoj mentalnoj snazi u teniskoj igri, ali i fizička sprema je nepobitan dio formule za uspjeh. Pred samo izbijanje pandemije upitao sam jednog od uposlenika Unije NBA igrača Hozea Kalderona kako mu je uspjelo da šutira čak 98.1% (151 ubačaja od 154 pokušaja) sa linije slobodnih bacanja u sezoni 2008/’09, što je NBA rekord. Hoze mi je rekao mi da osim treninga i smirenosti pri penalu i nema nekog posebnog drugog recepta. Igrač treba da je skoncentrisan samo na koš, ne previše zadihan ili umoran, i da ponovi ono što svakodnevno vježba. Reče da mu je te sezone kad je bio gotovo nepogrešiv s penala velika pomoć bila u činjenici da je bio starter i fizički najspremniji u svojoj karijeri, bez težih povreda, što nije bio slučaj u nekim drugim sezonama u kojima je imao fizičkih poteškoća. Već godinu iza, kada je dijelio mjesto prvog pleja sa Džeretom Džekom i počeo se povrijeđivati, procenat uspješnosti sa penala pao mu je na oko 80%.
U kategoriji slobodnih bacanja daljina linije od koša je ista od početka igranja kraljice igara, era ili stil igre nisu odveć bitni da bi uticali na procente uspješnosti što se istorijskih poređenja tiče, pa procentualni uspjeh Kalderona iz 2008/09 u ovoj kategoriji po statističkoj obradi statističara Majka Linča ne čudi. Tu je i šuter iz inauguralne BAA sezone 1946/47 Fred “debeli Fredi” Skolari, koji nije imao briljantan postotak šuta sličan Hozeovom, ali je bio toliko bolji od tadašnje konkurencije da je njegova uspješnost u toj sezoni ekvivalentna Kalderonovoj. Koliko situacija u rotaciji i povrede utiču na koncentraciju pri šutu sa penala potvrđuje činjenica da Kalderona uopšte nema na karijernoj top 10 listi majstora s penala, na kojoj je, primjerice, Peđa Stojaković mada nikad nije imao sezonu bolju od 93% sa penala:
Top 10 Seasons (+FT)
2008-09 Jose Calderon: 127
1999-00 Jeff Hornacek: 127
1946-47 Fred Scolari: 127
1994-95 Spud Webb: 127
1998-99 Reggie Miller: 126
1992-93 Mark Price: 126
1960-61 Bill Sharman: 126
1995-96 Mahmoud Abdul-Rauf: 126
1978-79 Rick Barry: 126
1976-77 Ernie DiGregorio: 126
Po Linčovoj statističkoj obradi podataka kanadski Južnoafrikanac Stiv Neš i klivlendski električni zec Mark Prajs su vodeći na listi penaldžija, uz osmostrukog NBA šampiona sa Seltiksima Bila Šarmana. Pokojni Šarman je legendarnom TV komentaru Seltiksa Majku Gormenu najbolji šuter kojeg je on gledao, i to ne samo sa linije penala. Gormenu treba vjerovati jer studiozno prati NBA od 50-ih godina, i lično sam se više puta uvjerio da provede pola sata pred svaku utakmicu pomno tabireći statistike. Osim što komentariše Seltikse pune četiri decenije, i osim Šarmana, gledao je toliko šutera i u ove 4 decenije sa tricma, a i decenijama prije toga u Šarmanovoj eri kada trojki još nije bilo, Gormen prati i internacionalnu košarkašku scenu. Komentarisao je mnoga internacionalna takmičenja za NBC, Team USA na OI u Riju recimo, i iznenadio me odličnim poznavanjem ex-Yu basket scene – valjda jer mu je i ženina familija porijeklom s naših prostora.
Top 10 Careers (+FT)
Bill Sharman: 120
Steve Nash: 120
Mark Price: 120
Stephen Curry: 119
Rick Barry: 119 (uključujući ABA sezone)
Peja Stojakovic: 119
Ray Allen: 119
Chauncey Billups: 119
Reggie Miller: 118
Terrell Brandon: 118
Bottom 10 Careers (among qualifiers)
Ben Wallace: 55
Andre Drummond: 60
Chris Dudley: 61
DeAndre Jordan: 62
Wilt Chamberlain: 70
Bo Outlaw: 70
Reggie Evans: 70
Larry Smith: 70
Shaquille O’Neal: 71
Olden Polynice: 71
Ben Volas i trenutno najbolji rebounder lige Dramond su odbrambeni specijalisti kojima je svaki put na liniju penala bio, a Dramondu je još uvijek, muka živa. A ni ostali pobrojani na Linčovoj listi top 10 promašivača penala nisu imali nikakvog osjećaja u rukama za “fine radove”, uključujući i velikog Vilta.
Da se vratim na šutersku listu španskog magazina “As”. Čak devet najboljih NBA šutera od njih 15 sa liste španskog magazina su bijelci. Fama o bijelim šuterima, pogotovo Euro-šuterima “meke” ruke, nije se razvila bez ikakvog razloga. Zavisno na koji postotak se stavi naglasak može se lako nagomilati još veći broj bijelaca u prvih 10-ak ili 15 igrača u bilo kojoj rang listi, pa čak i statistikom ustvrditi teza da su bijelci rođeni da budu šuteri. Davis Bertans sigurno ne igra u NBA zbog brzine i odraza od 45 inča.
U igranju sa statistikama na sajtu basketball-reference mogu se vrlo lako po sopstvenom nahođenju narihtati kategorije po kojima od 10 najboljih trojkaša čak osam ili devet njih nisu Afroamerikanci. Ako ostavimo postotak od minimum od 50% šuta za dva kao eliminacioni faktor, a dodamo mu postotak od preko 40% za tri kao dodatni faktor, uz neke pre-rekvizite za minimalan broj pokušaja, lista najboljih šutera izgleda kao neki Trampov predizborni plakat kojim bi se NBA bijelci hajpovali kao nadmoćni u košarci nad crnim igračima po ruralnim američkim krajevima. Ipak, kako god se okrene kao trn u oku bijelim rasistima, Stef Kari je u bilo kojoj kombinaciji i bilo kojoj listi izuzetak na listi što se rasne pripadnosti tiče. Uz njega je tu i njegov rođeni brat Set, što nije čudo obzirom na činjenicu kakav sjajan šuter im je bio otac Del.
Sezone u kojoj neki igrač završi s procentima šuta od preko 50% za dva, 40% za tri i 90% sa slobodnih bacanja su rijetke. NBA igrači koji dostignu ovakvu sezonsku preciznost uđu u takozvani ‘klub 50-40-90’, a dosad je to uspjelo samo osmorici NBA košarkaša u zadnjih 40 godina otkad je uveden šut za 3. Lider po broju sezona u ‘klubu 50-40-90’ je Stiv Neš sa čak 4 ovakve sezone, dok je Bird drugi sa 3 takve sezone. Nešu je za dlaku izmakla i peta takva sezona, i njegovi karijerni procenti šuta od 49-43-90 su najbliži ovim neformalnim arbitrarno zamišljenim procentima elitnog 50-40-90 kluba. Zbog toga bi se moglo reći da je lizač dlanova (kojem zbog ovoga obavezno treba uskratiti posjetu “mjehuru” u Orlandu da ne dotakne koju loptu) Neš najbolji šuter svih vremena. Vrlo moguće, jer subjektivno Stiv Neš je najbolji šuter mnogima koji su igrali s njim, a i protiv njega. Dokazao je to i u NBA, a i u FIBA takmičenjima, a Lukovski i Saša Obradović vjerovatno ponekad još uvijek imaju noćne more zbog utakmice protiv Kanade na OI u Sidneju.
Subjktivno, mada se na poslu svakodnevno bavim statističkim analizama, ne bih se usudio ustvrditi da neko ko je statistički najuspješniji šuter u stvari predstavlja i najboljeg šutera “uživo”. Meni lično najbolji šuter je bio prvo Dražen, pa mi je kad sam proljeća ’86 pogledao na video-kaseti prvu NBA utakmicu i zarazio se NBA virusom to postao Bird, iako šuterske statistike Birda nisu ni blizu Nešovih.
Ostavljam mogućnost da bi se i to jednog dana moglo promjeniti, mada se stari uvriježeni individualni stavovi najteže mijenjaju.
Zimus na utakmici u Bruklinu u trećem redu iza koša gdje sam dosta često ove godine sjedio odmah iza gospodina i gospođe Whammy (za koje se nadam da će preživjeti pandemiju), odmah ispred mene sjedila je i žena odjevena u dres Dankana Robinsona, koja je bodrila ovog igrača Majamija svaki put kad bi primio loptu. Upitah je da li mu je neki rod, mada je po njenom izgledu bilo jasno da mu je majka. Elem, iz priče Elizabet Robinson sam saznao da je njen sin Dankan ispaljivao po 1.000 šuteva na koš dnevno još od ranog djetinjstva, da bi se taj broj udvostručio ili utrostrostručio kad je igrao u srednjoj školi i na koledžu. Uz visinu od preko 2 metra nevjerovatna radna etika je dakle kritična za uspjeh nekog šutera. Igrajući za Majami ove sezone, do njenog prekida, skoro 90% šuteva iz igre koje je Robinson odapinjao bila su za 3 poena, što je najveći procenat nekog igrača u istoriji lige. A pogađao ih je u oko 45% slučajeva mada su odbrane znale šta kani uraditi svaki put kad primi loptu. Ako postoji udžbenički primjer nekog specijaliste, onda je to Dankan Robinson. I on bi, ako ovako nastavi ili ako ga ne zasjeni Bertans, za koju godinu mogao ući među kandidate za najboljeg šutera u istoriji.
Još prije dvadesetak godina igrači kao Majk Pemberti (otkud mi on pade na pamet?) nisu uspjevali u NBA, jer tražilo se nešto više od čistog šuterskog umijeća. Nakon revolucionarne stilske promjene igre, predvođene uspjehom Golden Stejta sa naglaskom na napadačke i šuterske kvalitete, čini se da se polako rađa sasvim nova generacija šutera – specijalaca, koja barem mene, bez obzira na procente uspješnosti, neće promijeniti. Moraće se pojaviti puno kompletniji i bolji igrač od “catch and shoot” specijalista poput Kleja Tompsona, Davisa Bertansa ili Dankana Robinsona, da bi me odvojio od mišljenja da su Dražen i Bird bili i ostali najbolji šuteri.
Leave a Reply