Arhitekti moderne NBA Lige

Piše: Hrvoje Frančeski

Preneseno sa: telesport.telegram.hr

Tko zna što nas čeka za 50 godina? Možda se pokoljemo svi međusobno u nuklearnim orgijama, možda se uploadamo u matricu i dostignemo virtualnu besmrtnost, možda nas potaraca umjetna inteligencija, možda ostvarimo utopiju i svi zajedno se upustimo u istraživanje svemira, a možda sve bude slično kao i danas, s minornim promjenama uzrokovanim tehnološkom i socijalnom evolucijom.

Jedno je sigurno: ako ljude u toj budućnosti bude briga za NBA, današnja verzija Golden State Warriorsa u njoj će uživati legendarni status. S dva naslova iz tri finala i realnom šansom da osvoje naslov i ove godine, Dubsi su ušli među NBA elitu rezerviranu za one posebne šampione.

Posebnost Warriorsa ne leži samo u dominantnosti koju su ispoljili kroz protekle tri godine koje uključuju i rekordnu 73-9 sezonu, nego i u stilu igre. Upravo Warriorsi predstavljaju vrhunac pace and space ere (uz duboki naklon Spursima) u kojoj su ritam, protok lopte, momčadska igra i vanjski šut kao glavni alati u kreaciji i realizaciji napada zamijenili izolaciju, centarski pick ‘n’ roll, post-up i igru s poludistance. Mnogi stoga promatraju njihov okršaj s Houston Rocketsima, najboljim izazivačima s kojima su se Dubsi susreli u zadnje dvije sezone, ne samo kao dvoboj najboljih ekipe Zapada, nego i kao okršaj za primat stilova.

Dok Golden State ritmom i protokom lopte traži otvorene šuteve za svoje igrače, Rocketsi su se odlučili za naizgled nešto staromodniji pristup napadu. Glavnina njihove napadačke snage leži u sposobnosti da dvojica najboljih igrača, Chris Paul i James Harden, stvaraju višak u igri jedan-na-jedan.*

*Dale bi se povući — doduše, poprilično šture i nepravilne — paralele između okršaja GSW-a i Houstona s onim Real Madrida i Liverpoola koji nas očekuje u finalu nogometne Lige Prvaka, prvenstveno zbog toga što Redsi koriste brzinu, kretanje i prostor za izgradnju svojih šansi, dok se Madriđani prije svega koriste individualnim talentom svojih igrača.

Unatoč tome što takva izolacijska igra ponekad podsjeća na stil koji je postao predominantan sredinom 1990-ih te predstavljao okosnicu napada, uz poneke modifikacije, sve tamo do 2010., kada su se stvari počele polako mijenjati, ona u svojoj suštini i nije toliko staromodna. Rocketsi definitivno znaju usporiti napade i izgledati izuzetno statično — kako i ne bi kada im je takav pristup donio uspjeh, ali i u njihovoj igri osjete se neke zasade pace and spacea, prvenstveno u suludo visokom broju ispaljenih trica, šutiranju u tranziciji i konstantnom traženju mismatcha. Što je i normalno. Ipak je njihov trener uveo NBA u novu eru.

D’Antoni je posadio sjeme, Kerr ga je uzgojio. Oni su arhitekti modernog NBA

“Uvijek cijenim ljude koji mogu razmišljati izvan zadanih okvira”, objasnio je Steve Kerr kada su ga upitali za mišljenje o svom bivšem zaposleniku Mikeu D’Antoniju. “Ja nisam takav. Nisam vizionar, nisam čovjek koji izmišlja stvari. Moj mozak jednostavno ne funkcionira na takav način. No, Mike je takav i imam ogromno poštovanje za ljude poput njega.”

D’Antonijev najveći uspjeh u karijeri prije nego što je odveo Houston do finala Zapada bila je kreacija užasno zabavnih i cijenjenih momčadi Phoenix Sunsa sredinom prošlog desetljeća. Pogonjeni dvostrukim MVP-om Steveom Nashom, Sunsi su igrali košarku svjetlosnim godinama udaljenu od svoje ere — dok su svi igrali izolacijski basket i kreirali kroz pick ‘n’ roll koji je zamijenio post-up igru nakon što je završena era dominantnih centara, Sunsi su gurali loptu u tranziciji, napadali nepostavljene obrane i šutirali izvana. Amar’e Stoudemire polako je razvio šut s poludistance, što ga je učinilo iznimno opasnim u pick ‘n’ pop situacijama, Shawn Marion je bio ubojit u kontrama, Raja Bell i James Jones (te prije njih Joe Johnson) širili su teren vanjskim šutom, dok su Leandro Barbosa i Boris Diaw svojom brzinom, odnosno pregledom igre, otvarali Sunsima nove dimenzije i šaltanje u drugačije taktičke postavke, ovisno o suparniku. Sunsi su bili košarkaška avangarda, pioniri koji su polako utrli put za modernu košarku.

“Uvijek se čini da pioniri ne dobiju punu slavu”, kaže Joey Ramone, sav visok i nezgrapan i sjajan dok sjedi na kauču svog njujorškog stana u dokumentarcu End of The Century: The Story of The Ramones i ne možete ne suosjećati s njim. Čovjek je pjevao u jebenim Ramonesima, jednom od najvažnijih bendova u povijesti pop kulture, uzdignut do statusa božanstva u određenim krugovima, čovjek čije se ime prodaje na majicama u H&M-u; no, unatoč tome, osjećao je kao da je izvukao deblji kraj, baš kao i ostatak članova benda. Ramonesi, po vlastitim riječima, nisu željeli biti kult, niti su željeli biti utjecajni. Željeli su imati hit pjesme. Željeli su putovati prvom klasom, a ne truckati se u krntijama. Željeli su uspjeh i slavu. Željeli su biti najbolji.

U muzici nema objektivnog kriterija da se nešto takvo odredi, iako je “najbolje” po riječima Joeya i Johnnya Ramonea definitivno uključivalo pjesme broj 1 i izdašne financijske nagrade, ali u sportu postoji. Sunsi Mikea D’Antonija nikada nisu bili najbolji, niti su, baš kao ni Ramonesi, dobili puni slavu.

Unatoč tome što su u periodu između 2003. i 2008. rušili rekorde po broju posjeda, broju poena i broju trica, u doigravanju njihov stil nije prolazio. San Antonio Spursi su ih ubijali svojom grubom, fundamentalnom igrom, čvrstom obranom i ponekim nesportskim potezom, ali gubili su i od drugih suparnika — poput Dallas Mavericksa, od kojih su izgubili u finalu Zapada 2007. Upravo je nakon tog ljeta bivši igrač i manjinski vlasnik Sunsa preuzeo poziciju generalnog menadžera. Steve Kerr postao je šef Mikeu D’Antoniju.

Uskoro su usljedile promjene. Kerr i D’Antoni složili su se kako neke stvari treba promijeniti jer momčad očito ne može doći do velikog finala, ali bivši reprezentativac Italije nije očekivao da će promjene biti tako drastične. Kerr je zamijenio Mariona i Marcusa Banksa za Shaquillea O’Neala i tako praktički ubio 7 seconds or less Sunse. Ne možete igrati pace and space sa sporim, klasičnim post-up centrom koji troši puno lopti. Godinu dana kasnije D’Antoni je napustio Phoenix i prihvatio posao u New Yorku.

Tijekom godina D’Antoni je od avangardnog trenera postao predmet sprdnje — nepostojeća obrana Knicksa, loši rezultati i konstantne svađe s Carmelom Anthonyjem, iso igračem koji je onemogućavao brzu igru kakvu D’Antoni preferira, natjerali su ga da opet promijeni sredinu, ali nije prošao ništa bolje u Lakersima. Praćen konstantnim podsmjehom sve starijeg Kobeja Bryanta, D’Antoni je bio neuspješan u objašnjavanju bilo čega tvrdoglavom Dwightu Howardu, koji je za sebe umislio da je najbolji post-up igrač od Hakeema te je inzistirao da igra leđima prema košu umjesto da koristi svoje prirodne p’n’r predispozicije — pa smo tako iz utakmice u utakmicu gledali kako se Howard, bukva nad bukvama što se gracioznosti u igri leđima tiče, igra kamena s ramena oko obruča, dok se nevjerojatno okretni i talentirani, ali nikako i eksplozivni Pau Gasol muči u postavljanju pickova, udaljen od pozicije s koje može napraviti najviše štete.

Tako je Pringles, kako su D’Antonija zvali zbog sličnosti s likom na omotu popularne grickalice, došao do dna tube. Ismijan od mnogih, proveo je godinu dana nezaposlen. Ali upravo je te sezone 2014./15. D’Antonijeva vizija opravdana. Opravdao ju je čovjek koji ju je prvi srušio. Steve Kerr je, koristeći niz principa koje je D’Antoni osmislio na klupi Sunsa, osvojio ligu u svojoj prvoj sezoni na klupi Warriorsa.

Nije to bila potpuna kopija Sunsa niti je Kerr imao isti tip igrača, ali bilo je jasno da Dubsi igraju brzu košarku s niskim postavama koja pokušava napasti suparnika u tranziciji te protokom lopte i kretanjem svih igrača traži mismatcheve. D’Antoni je proveo dobar dio godine gledajući Warriorse na televiziji.

“Osjećao sam se zadovoljno, iskupljeno. Bilo je zabavno. Ja sam fan, osobito kada ne treniram nikoga”, izjavio je današnji Houstonov trener o toj momčadi. “On zna trenirati”, dodao je o Kerru. “Napravio je sjajan posao s kulturom, s igrom i s pobjedama. To nije lako. Istina, ima dobru momčad. Ali ionako ne možete pobijediti bez dobre momčadi.”

Animoziteta među dvojicom trenera nema. Nije ga zapravo ni bilo kada je D’Antoni odlazio iz Phoenixa — Kerr je tada javno poručio kako želi da D’Antoni ostane, ali ponuda Knicksa i promjena igračkog kadra u Phoenixu udaljila ga je od momčadi. Obojica su tužni kako je stvar u Phoenixu ispala; Kerr jer je bio neiskusan i previše je pritiskao trenera, tražeći home run udarac umjesto da samo dođe na bazu, D’Antoni zato jer je i sam mogao biti fleksibilniji. Bez obzira što se njihova suradnja raspala, spona je očito ostala. D’Antoni je posadio sjeme, Kerr ga je uzgojio i razgranao. Oni su arhitekti modernog NBA.

Samim tim njihov okršaj u finalu Zapada postaje još zanimljiviji. Kerr je odnio pobjedu u uzbudljivoj prvoj utakmici koja je u prvom poluvremenu pokazala koliko kompetitivne ove dvije momčadi mogu biti.

Warriorsi su na početku dvoboja imali malo sreće što nisu ostali bez Draymonda Greena, koji je dobio prvu tehničku nakon minute igre. Da su suci strogo pratili pravila, dobio bi i drugu i treću i četvrtu do polovice druge četvrtine. Green će se morati paziti. GSW profitira kada on igra na rubu incidenta jer je tada najbolji, može se zavući protivnicima pod kožu i svrdlati im mozak, a i sam je nabrijaniji (ako je to uopće moguće). No, svi dobro znamo što se dogodilo s onom 73-9 ekipom Dubsa kada je ostala bez Greena u petoj utakmici finala 2016. — izgubila je i na taj način omogućila Clevelandu da okrene 3-1. Bez Greena nema tzv. Death Lineupa, momčad žrtvuje previše fleksibilnosti i ključno je imati ga na terenu kako bi s defenzivne strane lopte mogli sakrivati Stepha Curryja. Srećom po Warriorse, to se nije dogodilo.

Pitanje je mogu li Rocketsi uopće iskoristiti Greenovo odsustvo na pravi način.

Kevon Looney je tijekom sezone izrastao u solidnu rezervnu opciju na centarskoj poziciji, a prošla je utakmica pokazala da je brzo odrastao. Nastavi li igrati kao sinoć, Looney bi mogao pomoći Kerru da održi i Greena i Andrea Iguodalu svježima — Rocketsi su u svom pomalo isforsiranom traženju mismatcha konstantno forsirali pick igru Clinta Capele s Paulom i Hardenom, što je u obrani Dubsa, koja se uvijek switcha, ostavljala mladog Looneya jedan-na-jedan s nekim od ove dvojice vukova (i ponekad Curryja na Capeli, što je bilo urnebesno gledati, baš kao što je na drugoj strani bilo smiješno gledati kako Harden brani Kevina Duranta u par navrata) i mogu vam reći da se momak fino držao. Odigrao je čak 17 posjeda lopte čuvajući udarni dvojac Rocketsa, pri čemu nije napravio niti jedan faul te je prisilo obojicu na par šuteva preko ruke ili restartanje akcije. Looneyeva košarkaška matura možda neće prelomiti seriju ali je otvorila nove opcije za Dubse i izložila svjetlu najveći Houstonov problem: izolaciju.

Iso je, kao što smo ranije utvrdili, i piletina i krumpiri za ovu momčad, ono od čega živi. To je stil i sistem s kojim je imala hrpetinu uspjeha. Harden i CP3 prolaze svakoga i nakon toga ili finiširaju ili prosljeđuju loptu otvorenim šuterima. Stvar je funkcionirala i u prvoj utakmici, ali ne kroz svih 48 minuta. Zbog statičnosti ostatka momčadi, koji je uglavnom mirno stajao raspoređen oko trice, Dubsi su u ključnim trenucima uspjeli u par navrata zaustaviti ovu dvojicu i izgraditi ključnu prednost u utakmici u kojoj se igralo koš za koš. Dvije minute jakih izlazaka na igrača s loptom i dupliranja bile su dovoljne. Rizik je bio mali, nagrada ogromna. Harden je odigrao briljantnu utakmicu nakon dosta upitnika u prošloj rundi, odlučio je jače ulaziti i ne koristiti toliko stepbackova, ali čak ni njegova sjajna partija nije bila dovoljna.

“Ne možemo izolirati toliko često protiv tako defenzivno dobre momčadi. Bez obzira tko smo”, izjavio je Eric Gordon, čija bi uloga u nastavku mogla biti ključna u bar jednoj utakmici. “Imamo najbolje iso igrače, ali protiv takve ekipe teško je s tim pobijediti.” Gordon je također igrao jako dobro u prvoj utakmici, odbacivši teške šuteve preko ruke kada je imao mismatch u korist ulazaka u reket, gdje je bez problema ulazio u tijelo Curryju, Shaunu Livingstoneu i Nicku Youngu te poentirao kroz kontakt. No, njegova dobra utakmica bačena je u vjetar. U pravu je. Rocketsi moraju nešto promijeniti. Ne mogu odustati od izolacije, ne mogu zaboraviti ono što su igrali do sada, ali neke stvari mogu promijeniti. Harden i Curry mogli bi dolaziti iz kutova i tražiti loptu nakon prolaska kroz blokove, a i pokoje križanje inače statičnih igrača poput Trevora Arize i Luca Mbah a Moutea ne bi bilo naodmet. Sićušne promjene mogu otvoriti toliko toga.

Jedna od njih bila je agresivno čuvanje trice jedne i druge momčadi. Dubsi i Rocketsi odlučili su oduzeti najjače oružje svojih suparnika i u tome su polovično uspjeli. Warriorsi su šutirali 13/33, što je otprilike ono što inače rade, ali dobar dio tih trica zabili su kroz Durantove izolacijske akcije te brza protrčavanja i catch-and-shoot Klaya Thompsona; Curry je pogodio samo jednu tricu, što je bila mini-pobjeda za Houston. Rocketsi su s druge strane opalili 37 šutova i pogodili 13, ali su mimo trojca Gordon-Paul-Harden pogodili svega tri trice, što pokazuje koliko je momčad bila statična. Ono što su treneri zasigurno primjetili bilo je to koliko zapravo prostora ta agresivna obrana ostavlja za ulaze, a još više za mid-range igru — Paul, Durant i Harden su sjajno iskoristili nedostatak obrane oko vrha reketa i pogodili iznenađujuće puno otvorenih šutova s poludistance, nešto što se u pace and space eri cijelo vrijeme pokušavalo eliminirati.

Nisu samo oni koristili taj prostor. Shaun Livingston* koristio ga je za razigravanje momčadi i vlastito poentiranje, dok je Iggy izvukao dosta slobodnjaka zahvaljujući tome što je mogao ući u te praznine. Igra ovog dvojca postat će tim važnija ako Paul i Harden svojim učinkom anuliraju igru Thompsona, KD-a i još uvijek načetog Curryja.

*Ne znam je li netko primjetio, ali Livingston svakog dana sve više izgleda kao da je netko po vertikali izdužio doktora košarke Andrea Millera. Livingston je ionako jedna od najljepših priča ovog uspjeha Dubsa, pošto je bilo upitno hoće li ikada zaigrati košarku nakon brutalne ozljede u dresu Clippersa.

Prva je utakmica ponudila puno odgovora i puno upitnika i puno mesa za analizu. Steve Kerr je pobijedio D’Antonija njegovim vlastitim oružjem i Mike će morati dobro promisliti što promijeniti za drugu utakmicu.

Unatoč svim upitnicima, unatoč svim prilagodbama, na kraju je pitanje koliko će trener utjecati na ishod ovog finala konferencije. Talent na kraju gotovo uvijek pobjeđuje, a malo je momčadi u povijesti lige koje su se mogle natjecati s osovinom Durant-Klay-Steph-Green. No, bez obzira na to što su Dubsi pokazali koliki su favoriti pred anemičnom publikom u Houstonu, i dalje se veselim nastavku serije. Houston će skupo prodati svoju kožu. Tko zna, možda D’Antoni na kraju očita košarkašku lekciju svom bivšem šefu. Nemojte reći da nikada niste maštali o takvoj situaciji.