Izvor: Pick and Roll
Tu noć u Madison Square Gardenu nitko nikad neće zaboraviti. A ni njegovo ime sigurno.
Izgledao je to dan kao i svaki drugi, Knicksi dolaze na utakmicu s pet poraza za redom a čekaju goste Charlotte Bobcaste.
Tu noć Melo nije bio isti Melo. Nigdje osmijeha na licu. Čak se priča da su ga mnogi suigrači pitali šta mu je ali da nije davao nikakve odgovore da je samo cimao glavom da mu nije ništa.
U svlačionici, prije utakmice, svi zajedno su gledali neki video o Muhammad Alia, njegovog idola.
Na samom početku utakmice izgledao je nezaustavljivo, u prvih 5 minuta je već imao više od deset poena a četvrtinu je završio preko dvadeset, ali i dalje ne cima, mrtav ladan.
U drugoj četvrtini, trener Bobcatsa, pokušavao je razne načine da zaustavi Mela, ali nikako to nije išlo, Melo ja zabio i zabio, a ono što je ljude divilo što je to sve radio tako lako, tako elegantno. Završava drugu četvrtinu s jednim šutem s pola terena i na box scoru piše Carmelo Anthony 37 poena.
U zraku se osjetilo da je to jedna od onih noći koja bi mogla ući u povijest. Toliko je bilo vidljivo da navijači Knicksa kada bi Melo bio van terena bi se derali “We want Melo”. Svi su željeli vidjeti povijesti svojim očima.
“He’s unstoppable!” tom rečenicom bi opisao njegovu treću četvrtinu koju je zatvorio s 56 poena. Utakmica je gotova, Knicksi vode za 30, ali Woodson ostavlja Mela na terenu kako bi srušio rekord Bernarda Kinga od 60 poena. Naravno, nije mi puno trebalo za to, 7 minuta do kraja utakmice ulazi u dvokorak i pušta loptu od tablu : 62 poena, najviše poena jednog Knicksa u Madison Square Gardenu.
Prije 4 godine, tog 24. veljače, Melo i Knicksi su bar na jednu noć bili ono što su uvijek trebali biti. Jedno. Grad, navijači, ekipa i Carmelo Anthony
Leave a Reply