Piše: Duško Miletković Souly, KOŠ magazin
U jugoslavenskom košarkaštvu ima više primjera dokle vas može dovući isključivo talent za košarku, isto kao što ima primjera kamo će vas dovesti bespoštedni rad. Najboljom opcijom pokazala se kombinacija ovih dvaju elemenata, mada moram da priznam da sam uvijek više guštao u košarci kad bih iz prikrajka uživao u košarkašu koji raspolaže talentom. Raja često priča o tome kako je netko bio izuzetnim radnikom i svaka čast na tom, čestito i časno je biti radnikom u svakom vremenu, pa i danas, ali u toj formulaciji često čuči i isprika za fakat što dotični nije raspolagao autentičnim darom za igru.
Kako rekoh – idealnom situacijom je kad imate košarkaša koji je talent, a ne libi se momak ni delati na samom sebi u svrhu boljitka svog košarkaškog umijeća. Jedan od takvih slučajeva spoja košarkaškog talenta i rada upravo je pred nama, radi se o jednom od najčuvenijih i najodlikovanijih proizvoda Jugo-škole basketa. Dina Rađu znam još kao 16-godišnjaka, iz vremena kad je splitska Jugoplastika bila na stazama povratka u elitu domaćeg loptanja, nakon što je sezonu 1981-82 otplesala u drugom razredu takmičenja. A Dino oduvijek imao je visinu, vele i talent, koji ja uopšte nisam uočio u prvih par sezona njegovog djelovanja, jer već prvi pogled na tog, tad prilično mlohavog mladunca, odavao je da se radi o dječarcu koji se u svom djetinjstvu često odavao bespućima slatke dokolice.
Potrajala mi ta impresija nekoliko godina jer momak nije pokazivao znake nekog većeg napretka, teškom mukom bilježeći svoje prve prvenstvene poene u sezoni ’85, pribijen na klupu iza tadašnjeg startnog centarskog para žutih – Željka Poljaka i Gorana Sobina. Baš u tom periodu sredine osamdesetih poklopilo mu se da je imao tu sreću da ga kroz ruke propuste neke od legendi zlatne generacije Yu-košarke, poput Kreše Ćosića i Moke Slavnića, a najveći obrat i napredak u igri Dino bilježi za vrijeme oblikovanja kod ponajvećeg klesara pripreme igračkih tijela i duša, samog doktora košarke – Slavka Trninića. Ako je u sezoni 1984-85 Rađa ostvarivao ispod poena po utakmici domaćeg prvenstva, u sezoni 1985-86 njegov prosjek raste na impresivnih 16 poena po kolu i Dino kao 19-godišnjak skače u prvi centarski razred bivše Jugoslavije.
Taj ugrubo izbrušeni dijamant, razorne napadačke igre, silovitih zakucavanja i napredne tehnike za centra, nastavlja rast u rukama voditelja mlađih kategorija jugoslavenske škole košarke. Rusmir Halilović, Milivoje Karalejić, konačno i Svetislav Pešić, pod kojim Rađa postaje evropskim i svjetskim juniorskim prvakom u generaciji koja i danas slovi kao najtalentiranija u povijesti Yu-košarke. Poseban odnos Dino je imao s dvojicom kolega iz te generacije – Tonijem Kukočem koji je također bio dijelom Jugoplastikinog dječjeg vrtića sa Gripa, i Vladom Divcem, ljutim klupskim rivalom iz beogradskog Partizana i centrom s kojim će ga mnogi uspoređivati idućih godina.
Dolazak nedokazanog Božidara Maljkovića na klupu Splićana značio je za Dina Rađu novo brušenje, novo oblikovanje, novi sistem rada. Rađa je svoj prvenstveni prosjek podigao na gotovo 20 poena po utakmici u sezoni ’87, a „žuti“ su završili kao treća najbolja momčad prvenstva, iza Cibone i Partizana, ali su, neiskusni još, poklekli u četvrt-finalu plejofa protiv sarajevske Bosne. I Rađa, a i njegov klupski kolega Kukoč, debitirali su za najbolju državnu selekciju na velikom takmičenju tog ljeta 1987, osvajajući broncu na Eurobasketu u Grčkoj, premda veću ulogu na terenu nisu imali. Za razliku od Vlade Divca koji je bio najboljim igračem repke na ovom takmičenju.
Ako želiš biti bolji od Divca, moraš trčati više od njega – tako reče Maljković Dinu tih godina i, koliko god to izgledalo prosto, čini se da je Rađa razumio poruku. Sezona 1987-88 vidjela je šest sudara Jugoplastike i Partizana, a žuti su slavili u čak pet od njih, odnoseći prvenstvenu titulu, prvu za klub nakon 11 godina. Dino, kao i prošle sezone, dvadesetak poena i 7-8 skokova u prosjeku, ali više od njega i Kukoča, presudili su drugi. Prekaljeni superšuter Duško Ivanović koji je pred sezonu stigao iz Budućnosti i, pomalo iznenađujuće, Goran Sobin, koji je u finalu plejofa potpuno zasjenio nespremnog Vladu Divca. Nakon osvojenog naslova i novo veliko takmičenje za Dina – Olimpijske igre u Seoulu, još jedna velika medalja, srebrna, i još jedan koračić napred u karijeri.
Sezona 1988-89, kao i prethodna, spada u sam vrh južnoslavenskog loptanja košarke, a za Rađu je bila posebno slatka. Iako je Partizan tri puta uzastopce slavio protiv Splićana, odnoseći im Jugokup u Mariboru, a Vlade Divac igrao je epohalnu sezonu, i Rađa je, kako je sezona odmicala, rastao u formi kao i cijela ekipa s Gripa. Finale plejofa ponovo ponudilo je sraz dva najbolja evropska tima i ponovo je slavljenikom bila Jugoplastika. Nakon prve tekme koju su sretno dobili u Begešu za pola koša, Partizan u Splitu napušta teren dvadesetak sekundi prije kraja, pri vodstvu Splićana 75-70. Treća utakmica finala nije ni odigrana, naslov za zelenim stolom pripadne Jugoplastici.
Možda i važnije od domaćih terena, Rađa i Jugoplastika te sezone ’89 počinju igrati glavnu ulogu i u Evropi. Pomalo iznenađujuće prodiru na F4 u Minhenu i, kao tim kojem se davalo najmanje šansi, osvajaju Euroligu iz prvog pokušaja, a u finalnom susretu srede Makabi iz Tel Aviva. MVP nagrada završnice četvorice pripadne baš Dinu iako je ovaj u finalu odigrao samo standardnu partiju – 20 poena i 10 skokova. Već i ovo govori o tome koje i kakve si je Rađa standarde postavio svojim igrama iz tih godina. Internacionalna osvajanja nastavio je na evropskoj smotri u Zagrebu, đe je Juga nakon 12 godina vratila kontinentalno žezlo u svoj posjed. Pet uvjerljivih pobjeda i naročito impresivno finale protiv Grčke, di je Dino postiga 25 poena uz brojna silovita završavanja genijalnih domaćih akcija, donijele su mu učešće u najboljoj petorci turnira – njegov prvi izbor u neki All-FIBA tim.
Nevjerojatno ljeto ’89 nastavilo se za Dina samo koji dan kasnije kad je biran kao 40. pick na draftu od strane Boston Celticsa kojima se na terenu suprotstavio još jeseni ’88 na McDonalds priredbi u Madridu. Prije njega, 26. pickom prve runde, L.A. Lakersi uzeli su Vladu Divca. Tad kreće prilično mučan sudski proces koji je na kraju uskratio našeg centra slavnoj momčadi Bostona i iznjedrio Rađin ostanak u Splitu za sezonu 1989-90. Dino je nastavio s fantastičnim partijama, a još na polovici sezone primio je nagradu za najboljeg košarkaša SFRJ za 1989. godinu, postavši tek osmim košarkašem u povijesti kojem je to uspjelo. Samo par mjeseci kasnije, Jugoplastika osvaja trostruku krunu, dodavši i Jugokup standardnim naslovima u prvenstvu i u Kupu šampiona, a Rađa je u izboru magazina „Koš“ dobitnik nagrade za statistički najuspješnijeg pojedinca najvišeg ranga domaćeg takmičenja.
Dino, taj unikatni galeb iz splitskog košarkaškog škvera, otišao je tog ljeta devedesetog, ljeta koje malo pomutila mu je povreda noge zbog koje je propustio izvjesno zlato na Svjetskom kupu u Argentini. Otišao je, ali ne u Boston već u rimski Messagero, tad u vlasništvu pijanih milionera koji su mu za pet godina vjernosti iskrcali 15 miliona razloga, oborivši tako sve platežne rekorde u evropskoj košarci. Nakon tak-tak premijerne sezone u Rimu, Dino je posljednji put reprezentirao Jugoslaviju na Eurobasketu ’91, održanom baš u Rimu, i tamo je ponovo bio jedan od najzapaženijih pojedinaca zlatnog sastava (17.2 ppg, 6.6 rpg) koji se do najviše stepenice postolja ponovo prošetao s pet uzastopnih pobjeda. Zanimljivo je i to da su to ostale najuspješnije godine Dina Rađe, jer iako je ostao aktivnim košarkašem još punih 12 sezona, bez Kukoča kao saigrača više nikad nije ponovio slavlje u Euroligi, a bez Divca kao centarskog parnjaka više nikad nije o vrat okačio reprezentativno zlato.
(Nastaviće se)
Leave a Reply