Oscar Schmidt “Sveta Ruka”

kosmagazin.com

Preneseno sa: kosmagazin.com

Piše: Vladimir Stanković

Opet malo iz naše “istorijske čitanke”… Možda te naše priče iz prošlosti nisu svima jednako interesantne, ali mi se držimo devize da ko ne čuva prošlost nema ni neku naročitu budućnost. Pre 33 godine, 23. avgusta 1987, u finalu košarkaškog turnira na Panameričkim igrama u Indijanapolisu Brazil je pobedio domaćina SAD 120-115. Junak meča bio je Oskar Šmit, autor 46 poena od kojih 35 u drugom poluvremenu.

Ovaj vrsni šuter pogađao je koš domaćina iz svih pozicija i doprineo prvom porazu američkog tima na sopstvenom terenu. Uz to, Brazil je bio prvi koji je Amerikancima ubacio više od 100 poena. Istina, Amerikanci su igrali sa studentima, ali imena Dejvida Robinson, Vilija Anderson, Rikija Berija, Denija Meninga ili  Pervisa Elisona nedugo kasnije značiće puno u NBA.

Imao sam sreće da gledam Oskara Šmita na velikim takmičenjima, kao i u španskoj ACB ligi kada je nosio dres Valjadolida. Nekoliko puta sam imao susrete i intervjue sa njim, poslednji put u Pekingu prošle godine. Uvek je spominjao Bogdana-Bošu Tanjevića koji ga je doveo u Italiju, u Fonolu iz Kazerte, i otvorio mu put u Evropi.

Oskar je igrao do 2003, povukao se sa 45 godina posle 49.737 poena. Drži gomilu rekorda, najbolji je strelac u istoriji olimpijskih turnira sa 1.093 od kojih je 55 dao Španiji u Seulu 1988. Osam puta je bio najbolji strelac u brazilskom šampionatu, 7 puta u Italiji, jednom u Španiji… Pratio ga je nadimak „Sveta ruka“, „Holy hand“ na engleskom ili „Mano santa„ na španskom.

On i Dražen Petrović bili su protagonosti neverovatnog finala Kupa pobednika kupova 1989. u Atini. Real Madrid je pobedio Fonolu iz Kazerte 117-113, Dražen je dao 62 poena a Oskar “samo” 44. Utakmica je rešena u produžetku, Dražen je igrao svih 45 minuta a Oskar minut manje. Bio je to festival trojki, Dražen je pogodio 8 od 16 šutiranih, Oskar 6 od 11.

Taj 23. avgust 1987, Indijanapolis

Istorijska utakmica u Indijanapolisu igrana je u “Market Skver Areni” pred 16.408 navijača koji su umesto očekivanog zlata SAD videle šou Brazilaca predvođenih Oskarom Šmitom. Turnir je bio jak, sa Argentinom, Kanadom, Urugvajem, Portorikom, Venecuelom…

Amerikanci su prva četiri meča protiv Argentine, Meksika, Paname i Venecuele dobili sa po 30 i više poena razlike, ubacujući na svakom preko 100 poena. Delovali su moćno, u četvrtfinalu su bili bolji od Urugvaja 105-81 ali je polufinale protiv Portorika pokazalo da i drugi znaju da igraju košarku. Amerikanci su jedva pobedili sa 80-75 zahvaljuijući Dejvidu Robinsonu koji je imao učinak od 20 poena, 13 skokova i 4 rampe. Na drugoj strani blistao je Hose “Pikulin” Ortiz sa 31 poenom, 9 skokova i 4 blokade.

Drugi finalist bio je Brazil posle pobede nad Meksikom od 137-116. Oskar Šmit je meč završio sa 53 poena, a Marsel Souza sa 38. Oskar je već imao 29 godina, bio učesnik Olimpijskih igara 1980. i 1984, takođe i Mundijala 1986, ali za američku publiku je bio pravo otkrovenje.U to vreme bio je član Kazerte i “dežurni” košgeter italijanske lige. Istina, na draftu 1984. bio je izabran od Nju Džersija u 6. rundi, kao pik br. 131. Bio mu je ponuđen garantovani ugovor, ali je on odbio jer je tada to značilo oproštaj sa reprezentacijom.

Do poluvremena sve je išlo očekivanim tokom. Mladi Amerikanci su vodili 68-54 i bili na putu za zlato. Dominirao je Robinson sa 20 poena i 10 skokova. U izgledu je bila 34. uzastopna pobeda na Panameričkim igrama.

U drugom poluvremenu došlo je do preokreta. Oskar Šmit je u prvom delu dao samo 11 poena, u nastavku je nanizao 35! Pogađao je iz svih delova terena, sa različitih distanci, na razne načine. Trojke je šutirao 7/15. Pratio ga je Marsel Suza sa 31 poenom, 20 u nastavku.

Selektor Brazila Ari Vidal bazirao je preokret na šutu za tri poena, kontranapadima koje je počinjao brzi Žerson i pucačkim sposbnostima Oskara, Souze, Kaduma i Paulinja. Članovi brazilskog tima okupili su se 2002. na proslavi 25 godina od istorijske pobede. Souza je tada priznao da su tokom meča verbalno provocirali Amerikance, koji su upali u zamku i ušli i polemiku umesto da igraju.

Oskar Šmit i Vladimir Stanković u Londonu 2012-

Kada je meč završen i kada su se ekipe popele na pobedničko postolje ispostavilo se da organizator nema brazilsku himnu! Valjda niko nije očekivao da će biti neophodna za košarkaški turnir. Doneli su je sa fudbalskog stadiona, ali je nešto bilo neispravno, trajala je samo 15 sekundi. Onda su igrači rešili da sami otpevaju svoju himnu… Rolando, student na Univerzitetu u Hjustonu, izazivao je kolege i sve ostale šetajući 7 dana sa medaljom oko vrata, a Oskar Šmit kaže da je posle te utakmice ostao nekoliko dana u SAD i da je kao najveće priznanje doživeo komentar na nekom terenu na kome su deca igrala basket, a onaj koji je najbolje šutirao vikao je “Ja sam Ooooskar Šmit” imitirajući TV komentatora koji je bio oduševljen umećem brazilskog asa.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*