Šta da se…? Život i smrt Hanka Gathersa

Piše: Sanjin Delimehić, NBA SVIJET

Svjedoci smo mnogih košarkaških postignuća, obaranja rekorda, kako timskih, tako invidualnih. No, često mnogi od nas kažemo onu poznatu izjavu: “E da je samo imao sreće,nebo bi mu bilo granica”.

Ovaj tekst je još jedan u nizu “What if” tekstova koje možete naći na internetu u abnormalno velikim količinama. Ali, ovo nije još jedan tekst o Brandonu Royu, Grant Hillu, Penny Hardawayu i ostalim već opjevanim junacima. O ovome igraču, koji nažalost nikad nije uspio zakoračiti na teren NBA lige, teško će te naći tekst. Nažalost.

Eric “Hank” Gathers je rođen 11.02.1967 u Philadelphiji, kao najstariji od troje sinova, koju je na noge podigla njegova samohrana majka Lucile Gathers, u teškome kvartu Sjeverna Phila, od kud je i boksač Bernard Hopkins. Naselje u kojem je odrastao, Raymond Rosen Project je na glasu kao jedno od najgorih za život. Živio je u prizemlju, odmah uz cestu, gdje je svakodnevno svjedočio raznim problemima, klasičnima za američka geta, kao što su tučnjave, razbijene boce, pucnjave, ali i predoziranja, neovisno o tome da li je to u 3 ujutro ili 3 popodne. Koliko je kvart bio loš, govori i to da je u razmaku od par mjeseci umrlo nekoliko osoba koje je on poznavao, svi od predoziranja, a velika većina njegovih prijatelja i poznanika nije doživjela niti dvadesetu godinu.

Ali, Hank nije vidio izlaz u tome. Njemu je spas i izlaz od svega što ga okružuje bilo igralište. I tamo je upoznao osobu od koje se nije odvajao, s kojom se odmah razumio, te koja je dijelila isti cilj-NBA liga. Riječ je o Kevin “Bo” Kimbleu, koji je bio 8 pick drafta 1990 godine, a nastupao je 3 sezone, 2 u Clippersima i jednu u Knicksima.

Njih dvojica su se upoznala u osnovnoj školi na igralištu Moylan, dok je Kimble izvodio ludo zakucavanje na košu koji je bio malo veći od standardnog, Hank je stajao sa strane i promatrao ga. U to doba Kimble je bio standardni igrač na drugom mjestu, igralištu Whittier, te je imao reputaciju nadolazeće zvijezde hakla. Kimble je izjavio da je odmah osjetio da njih dvojica dijele nešto zajedničko, da si odgovaraju jednostavno, te mu je nakon kratkog razgovora Gathers rekao da bi htio češće igrati s njime.

Njih dva su bili idealan spoj na terenu. Kimble je bio igrač koji je zakucavao preko koga je htio, te igrač sa autoritetom na terenu, a Gathers je bio onaj koji je imao nevjerovatnu volju i radnu etiku, a u isto vrijeme igrač sa kojim se ne želite boriti oko skoka. Još su se više zbližili jedno ljeto dok su nastupali na legendarnom Sonny Hill Summer League-u, natjecanju koje služi da se mladi maknu od svih problema koji se dešavaju na ulicama Phile. Koliki je utjecaj imao na Kimblea dovoljno govori sljedeća izjava: “Hank je bio onaj koji je i mene gurao naprijed. On je imao jasnu viziju i želju-maknuti se od svih sranja oko nas, naći izlaz iz svega. To je sve vidio u košarci. Tako je i mene potaknuo da budem uporniji”. Jednostavno, bili su idealan tandem, jedan bez drugog nigdje nije išao. Zajedno su bili u bilo kakvim situacijama.

Nakon što su naučili finese ulične košarke, vrijeme je bilo da svoje znanje prenesu u srednju školu, u Dobbins Technical High School. I od početka su se nametnuli kao vođe školske ekipe. U to doba su se borili za vlast u košarci sa ekipama koje su imale najbolje što je Phila nudila tad, Pooh Richardson, Briana i Rodneya Shortena, Douga Overtona, te “L” Traina, Lionel Simmonsa. U predzadnjoj godini su u finalu grada izgubili od ekipe Pooha Richardsona, no već iduće godine su osvojili naslov, protiv Southern High Schoola predvođenog Lionelom Simmonsom, za prvu titulu u povijesti Dobbinsa, te su ga stavili u vrh srednjoškolske košarke na području Pennsylvanije.

Došlo je vrijeme i za koledž. Duo Gathers-Kimble su skupa upisali University of Southern Carolina u Los Angelesu. Nakon svih problema u Philadelphiji, napokon su našli mjesto gdje se mogu opustiti i raditi ono što najbolje znaju-igrati košarku.

Nakon prve godine, kad je trener Stan Morrison dobio otkaz, obojica su prebačena na Loyola Marymount, te su zbog pravila NCAA lige morali pauzirati tu sezonu. Kad su napokon dobili pravo da nastupe, napravili su show, te okrenuli Loyolu totalno. Igrali su energičnu košarku, s presingom preko cijelog terena, a zabijali su više nego Hugh Hefner u Playboyevoj palači. Zbog stila igre dobili su nadimak “Gasoline on fire”. Gathers je u to doba bio tek drugi igrač u povijesti NCAA lige koji je predvodio rubrike poena i skokova, završivši sezonu sa nevjerojatnih 33 poena i 14 skokova, i to sve kao junior. No, tad kreću problemi.

09.12.1989 godine Loyola je igrala protiv Santa Barbare, te je u jednom dijelu utakmice Hank kolabirao. Razlog? Nepravilni otkucaji srca, poznatije kao aritmija. Da bi je zaustavili, doktori su mu morali dati blokadu, poznatu pod imenom “Inderal”. . Do tog trenutka čovjek kojem su svi predviđali veliku karijeru, kojem je osmijeh vladao licem, koji je igrao iz gušta, morao se suočiti s mnogim pitanjima. Kako? Zašto? Te ono najbitnije: da li je ovo moj kraj? Umjesto treninga i utakmica, lijekovi i pretrage. Umjesto pobjeda za ekipu, borbe za ekipu, morao se posvetiti drugoj, bitnijoj borbi:borbi za život, za normalni život, te vraćanje na terene.

Nakon niza pretraga, nalaza, testiranja, nepuna dva mjeseca nakon kolabiranja, donesen je zaključak: Hank se može vratiti na terene, ali ako bude poštovao terapiju te ju redovno i pravilno uzimao. No, pojavile su se priče kako zapravo preskače terapije na dan utakmice, jer djeluje na njegove izvedbe na terenu.

05.02.1990. Povratak na velika vrata, na veliku scenu, u velikom dvoboju. L.S.U protiv Loyole. U taj dvoboj ekipa Loyole je došla s prosjekom od nevjerojatnih 121 zabijenog poena po utakmici! S jedne strane Chris Jackson, koji se kasnije preimenovao u Mahmoud Abdul-Rauf, Shaquille O’Neal, Stanley Robert i Vernel Singleton, protiv Gathersa i Kimblea. Jackson je završio dvoboj s 32 poena i 9 asistencija, Shaq triple double učinkom od 20 poena, 24 skoka i 12 blokada. Kimble je imao 32 poena. Hank? On je bio najbolji igrač na toj utakmici s 48 poena, i to svega dva mjeseca nakon kolabiranja!

I onda, 04.03.1990., nepunih mjesec dana nakon tog dvoboja, dan koji će ostati upisan crnim slovima.

Loyola je igrala protiv Portlanda, Hank je uhvatio defenzivni skok, dodao suigraču, istrčao sprint preko terena, uhvatio Alley-up te zakucao. Napravio je par koraka, pogledao okolo Gerstern Pavilliona, doma Loyole, te se srušio. Ustao je, i pao opet. Medicinsko osoblje je odmah utrčalo na teren, iznijeli su ga s terena,te su ga oživili defibrilatorom, koji su kupili nakon njegovog prvog kolabiranja. Nakon tretmana defibrilatorom, ustao je, pogledao oko sebe, i zaspao. Ovaj put zauvijek. Nažalost, ovaj put nije bilo pomoći. Unatoč silnome trudu, jedino se mogla ustanoviti smrt. Uzrok? Hypertrophia cardiomyopathy, ili oboljenje srčanog mišića. Hank je izgubio onu najbitniju, životnu bitku. Zbog ljubavi prema košarci.

Tadašnji playmaker Portlanda je bio osoba koja je zadnja stajala do njega prije srčanog udara. Ta osobe se zove Eric Spoelstra, današnji trener Miamia, te jedan od najboljih trenera u ligi. Za Hanka je imao samo riječi hvale: “On je bip nevjerojatan igrač, psihički jedan od najjačih koje sam ikada vidio. On je bio Amare Stoudemire prije Amare Stoudemirea. Jednom prilikom, prije utakmice s Loyolom, smo trenirali u dvorani, a na drugome kraju je bio Hank, koji je trčao što je brže mogao dok je imao zavezan padobran ma leđima. Pogledali smo se, te smo svi imali pogled koji je govorio “Pa mi moramo igrati protiv njega.” Prilikom zadnjeg zakucavanja, lopta je preletjela preko mene, i još par suigrača, prije nego što je došla u njegove ruke, prije nego što je zakucao. Pogledao sam ga, pogledi su nam se sreli, i onda se on samo pao na pod. Zavladala je sablasna tišina u dvorani. Minute su trajale kao godine, nas su povukli s terena, te smo bili u dvorani skoro tri sata. Jedino što smo znali je to da je utakmica otkazana. Turnir je bio odmah otkazan, a Loyola je proglašena predstavnikom konferencije. O Hanku nismo ništa znali. Svi smo na glas govorili da će biti dobro, no unutar sebe smo znali da će se teško izvući iz ovoga. Što se tiče odluke da Loyola bude predstavnik, svi smo bili složni s time, te smo svi navijali za njih i bodrili ih do kraja.”

Posljednjoj Hankovoj utakmici je nazočio i tadašnji pomoćnik GM-a Los Angeles Lakersa, Mitch Kupchak. Kako je on rekao:” Izgledalo je kao da se namješta za obranu, a onda je samo pao.” Kupchak je u to vrijeme odrađivao ulogu skauta Lakersa po koledžima, te je rekao da je Hank bio sigurno izbor prve runde drafta. “Bio je nevjerojatno agresivan igrač, sa strašnom radnom etikom. Iako skaut izvješća s koledža znaju varati, on je, unatoč lošijem šutu, bio potencijal da postane vrhunski igrač.” U to doba, Lakersi su treninge imali u dvorani Loyole, a na njima je često prisustvovao i Gathers. Pat Riley, tadašnji trener Lakersa, je izjavio da je njegova smrt veliki šok za igrače i osoblje Lakersa, jer su bili upoznati s njegovim kvalitetama, te su se uvijek radovali njegovom prisustvu.

Loyola je kasnije, na krilima Jeffa Fryera koji je zabio 41 poen, te Kimblea koji je zabio 37 poena, pobijedila branitelja naslova Michigan 149-115,u drugoj rundi NCAA turnira. Fryer je gađao trice 11 od 15,a Kimble je u spomen na preminulog prijatelja prvi put u životu zabio slobodno bacanje lijevom rukom, koji se mučio sa slobodnima te ih je vježbao gađati s lijevom rukom. Nakon tog dvoboja su u neizvjesnom dvoboju pobijedili Alabamu Roberta Horryja, te su korak pred Final Four turnirom, emotivno ispražnjeni, izgubili od Nevade u Zapadnom regionalnom finalu 131-101.

Jedna karijera, koja je mnogo obećavala, je naprasno ugašena tog kobnog datuma. Nakon tog događaja je utvrđeno da su liječnici nemarno pristupali Hanku, te da su znali da ne uzima redovno terapiju, i da su indirektni krivci za njegovu smrt. Nažalost, tad je bilo kasno. Ostao je jedan veliki upitnik pored njegovog imena, te vječno pitanje:”What if?”