Piše: Oldin Bojić
Kakav je to igrač bio…Napisane su već stranice i stranice hvalospjeva o njemu i uvijek se čini da ih je premalo. Neki viši usud natjerao je tog višestruko talentiranog mladića da svoju energiju i svoj neosporni potencijal usmjeri ka košarci. Hvala mu na tome što je izabrao košarku. Iako ne sumnjamo da se zadržao na stolnom tenisu ili nogometu ne bi postigao takvu slavu, jer u oba sporta je već kao junior osvajao šampionate. Mekane ruke, gracioznog trka, lakog koraka – što je sa svojih 207 cm visine svakako bio izazov- prkosio je mnogim zakonima fizike zavijajući u ‘crno’ svoje košarkaške protivnike i bacajući ih u očaj. Bilo kada bi se sručio u ‘reket’ i kao brzi vlak prohujao pored protivničke obrane i gotovo neprimjetno ‘servirao’ još jedno genijalno dodavanje ili bi naprosto preuzeo ulogu centra i elegantno zabijao koševe pored neusporedivo većih i težih centara. Samo rijetki su imali tu sposobnost da sa jednakom lakoćom igraju sve pozicije u timu. Tko iole prati košarku dobro zna koliko je to teško. Kada si visok a igraš košarku put ti je manje –više predodređen. Igraš pozicije 4. Ili 5. Nema playa sa 207, ili možda ipak ima? Toni Kukoč je bio jedan od takvih igrača. Sa takvom motorikom bez problema se nosio sa mnogo nižim playavima, driblao, proigravao, zabijao trice ‘bez kosti’ i općenito dovodio do ludila kako suparnike tako i publiku. Lijepo je bilo gledati i živjeti sa majstorijama ovog genijalca. Bio je čista avangarda. Novost i osvježenje u košarci onog vremana. Noviteti i elementi koje je unosio u igru ostali su do danas neprevaziđeni na ovim prostorima. Postavio je visoko ljestvicu koju još uvijek čekamo da je netko premaši. Imamo li se pravo nadati? Imamo naravno, a do dana kada se to dogodi na tronu je samo jedan i jedini neponovljivi. Kada je on bio na terenu košarka je bio neki drugi sport, iz neke druge vasione. Čisti užitak za istinske sladokusce i šmekere. Nitko nije mogao ostati ravnodušan na njegovu košarkašku inteligenciju koju su pljeskom znali nagraditi i njegovi ljuti protivnici. Kao onomad kada mu je čitavih 8 hiljada gledalaca u hramu Partizana pružila nezaboravan pljesak. To je bio pljesak upućen košarci koja je potirala granice, košarci koju je pružao ovaj virtuoz i koja nije isključivo bila svedena na pobjednike i poražene. Beogradska publika znala je to nagraditi. I u NBA-u znao je pronaći put do zvijezda, igrajući za vjerovatno najjaču postavu u historiji NBA, Chicago Bulls sa neponovljivim Jordanom na čelu. Iako neosnovano osporavan od svog direktnog konkurenta Scottie Pippena na poziciji na kojoj je igrao pa i uz dozu očite zavisti koju je osjećao, znao se izboriti za svoje mjesto pod suncem. Najbolji tzv. 6. igrač u čitavoj NBA. Uspjeh koji se ne smije podcijeniti kada se zna što je onda značio Chicago Bulls i općenito NBA.
Danas je strastveni golfer i u tome je vrlo uspješan. Multitalentiran kakav jest .. „Pink Panther“ (nadimak koji mu je za vrijeme jednog od svojih koncerata u Splitu tamo kasnih osamdesetih nadjenuo legendarni Đorđe Balašević – obučen u žuti Jugoplastikin dres sa brojem 7 na leđima). The Waiter – Konobar, isporučivao je svoje košarkaške čarolije i činio svoje suigrače grandioznima. Pored njega prosječni igrači postajali su zvijezde. Kako i ne bi, kada je privilegija bilo igrati u njegovom timu. Sve se činilo nekako lagano, jednostavno, lepršavo. Kada je Toni igrao elementi košarkaškog umijeća spajali su se u savršenom obliku dajući košarci novu dimenziju i vrijednost više. Nećemo pretjerati ako kažemo da na ovim prostorima nismo imali svestranijeg igrača od Tonija Kukoča.
Leave a Reply