Piše: Aleksandar Ostojić, KOŠ magazin
Kapiten reprezentacije Srbije došao je na pripreme nacionalnog tima samo pet dana posle rođenja kćerke. Miloš Teodosić ostavio je suprugu i dete u Los Anđelesu, i došao da se javi na prozivku Saše Đorđevića pred dve poslednje utakmice reprezentacije u FIBA prozorima. Lično, više bih se radovao da je ostao u Americi (kao Jokić, Bogdanović, Bjelica i Marjanović), da je nastavio da igra i rasipa svoju magiju po NBA parketima širom američkog kontinenta. Ali nije, raskinuo je ugovor sa LA Klipersima, pa sam odmah sebi postavio pitanje: da li je Amerika zaslužila Miloša Teodosića? Pokušaću da odgovorim na to.
Pre svega, Amerika je silno pogrešila u proceni vrednosti brojnih velemajstora ove igre koji dolaze iz Evrope. Setimo se samo Saše Đorđevića, Dražena Petrovića, Serhija Rodrigeza, Spanulisa… Pa i na prošlogodišnjem draftu je potcenjen jedan Luka Dončić, pre njega su izabrana dva momka iz univerzitetskih timova koji su imali prednost u odnosu na najboljeg košarkaša Evrope i MVP fajnal foura gde je Dončićev Real postao prvak Evrope. Da ne pominjem Evropsko prvenstvo, gde je bio X faktor da reprezentacija Slovenije postane kontinentalni prvak.
Teo je, za razliku od velemajstora kakav je bio Dejan Bodiroga, ipak odlučio da “pod stare dane” ode preko Atlantika. On će za tri nedelje napuniti 32 godine, i sigurno nije 2017. bio “prospekt” u koga je trebalo ulagati. Klipersi su dobili gotovog igrača, te sezone najboljeg u Evropi, majstora kakav se rađa jednom u deceniji, ali – pod manom.
Znalo se da odbrana nije Teova jača strana, a odvajkada je poznato da Amerikanci cene pre svega taj magični “difens”. Uostalom, to i skandiraju na utakmicama tražeći od svojih ljubimaca da zaštite sopstveni koš, a u napadu – šta urade. Teodosić je tu najslabiji, ni u dva finala sa američkom reprezentacijom (na Svetskom prvenstvu i Olimpijskim igrama) nije se proslavio čuvajući protivnike. Ostala je u pamćenju i utakmica Srbija-Litvanija na Evropskom prvenstvu u Francuskoj, gde su naši protivnici napadali isključivo preko njega znajući da je Miloš najslabija karika u srpskoj odbrani. I pobedili su.
Naš kapiten imao je tu nesreću da dođe u klub u kome na njegovoj poziciji igra sin glavnog trenera, koji nema delić Teove kreativnosti ali poseduje duplo veće mišiće i igra tu prokletu odbranu neuporedivo bolje od valjevskog genija. Kasnije su se stvari dodatno komplikovale, ali uvek na račun Teodosića, pa je za sezonu i po u Klipersima sakupio prilično diskrentu statistiku: 60 utakmica, prosek poena 8,0, procenat ubačenih trojki 37,8, asistencija po utakmici 4,0. Upravo ova poslednja brojka pokazuje koliko je Teodosić bio potcenjen u svom timu, i neiskorišćen. Jer on je evropski kralj asistencija, dvocifren broj se uvek podrazumevao, i baš to je najbolji pokazatelj da Amerika ipak nije zaslužila Miloša Teodosića.
Šta posle svega?
Miloš kaže da do kraja sezone neće igrati ni za jedan klub, a na leto će razmisliti šta dalje. Tada će već biti u 33. godini, i pred sobom će, bar što se košarke tiče, imati još samo dva cilja: da što bolje odigra Svetsko prvenstvo u Kini, i dogodine Olimpijske igre u Tokiju. Pare ga više ne zanimaju (bar pretpostavljam da je tako), jer je u Klipersima za ovih 60 utakmica zaradio bruto 12 miliona dolara. Međutim, praktično je izgubio dve sezone u svojoj karijeri, i to sezone u životnom dobu kad sportista može najviše da pruži. Mogu samo zamisliti kakav bi košarkaški bog danas bio Teo da je ostao u Evropi… Verujem da je sačuvao svoju magiju i da će je još pokazivati nama koji znamo da je cenimo, ali neko vreme je nemoguće nadoknaditi.
Leave a Reply