Preneseno sa: Pod obručem
Kada su njegovi rituali u pitanju, postoji par stvari koje je radio i prije mečeva, neke odmah poslije, a neke i u igri… Šta da se radi, to je ipak Rodman!
Nije tajna da je od sedam dana u sedmici, makar pet dočekao jutro mrtav pijan, izudaran svim i svačim, sa kojekakvim ženama sumnjivog morala… Ako to možemo navesti kao dio njegove rutine, onda mu je baš donosilo sreću.
Za sve je imao svoj način, pa tako i za dolaske na utakmice. U velikoj većini klubova obavezno je biti u svlačionici najmanje sat i 45 minuta prije početka meča. Rodman nikada nije došao na vrijeme, a čak je pristao i da plaća kazne bez pogovora za to što ga i nije baš pogadjalo.
Jednostavno, to je čovjek koji je pored silnog viška energije, svojih gluposti pored parketa, uz svo nekontrolisano ponašanje ipak neizmjerno želio da bude svakog tima, ali na svoj način.
Tako je bilo i u svlačionici, prije svakog sastanka istuširao bi se i totalno go sjedio pokriven samo peškirom po glavi, tako slušajući sastanak. Veoma teško je zadržavao pažnju, pa je tako u sred tih sastanaka dizao tegove, igrao se sa šamponom, ali ne progovarajući ni riječ.
Nakon sastanka kada bi svi izlazili na teren da šutiraju, on bi svaki put ostajao u svlačionici kako bi od pomoćnika uzeo materijale za skauting rivala protiv kojeg igraju, čitao bi njihove bilješke, pratio akcije, sve to radeći aerobik od 30 minuta…
Ono što je još radio kao dio svoje rutine, opisano je i u knjizi doktora Mitchela Perrya, a to je način na koji se koncentrisao, totalno bi odlutao u neki svoj svijet sa slušalicama na ušima iz kojih je dopirao zvuk Pearl Jama pojačan toliko da bi i ostali mogli da čuju, dok on nepomično sjedi zatvorenih očiju.
Na tačno 16 minuta prije utakmice kada bi počinjalo timsko zagrijavanje, on bi tek tada obuo svoje patike, a saigrači bi ga morali vući i požurivati kako bi istrčali na parket. Ne moram Vam govoriti da je i tada sve nekako gledao da radi poslednji…
U toku utakmica Rodman je imao dva karakteristična načina za skok. U odbrani je kupio loptu sa ispruženom desnom nogom kao da udara maj-geri imaginarnom protivniku. U napadu je sebi nabacivao loptu vrhovima prstiju i po pet puta dok je ne zgrabi, a nervoza protivničke ekipe se barem ne udvostruči.
Ono što ostavljamo za kraj, još jedan podatak za zapitati se od čega je ovaj čovjek… Po završetku utakmica, (u Bullsima je igrao 39,5 minuta po meču) ogroman višak energije oslobadjao je tako što je odmah po ulasku u svlačionicu vozio stacionirani bicikl ili radeći na steperu sa maksimalnim opterećenjem 45 minuta…
“Besciljno sam tumarao ulicama Dallasa. Nisam znao šta hoću. Škola me nije zanimala. Za moju igru nije bilo zainteresovanih”. Ovako je govorio Rodman kada je imao 20 godina, a danas je jedan od najkompleksnijih ličnosti u istoriji ovog sporta.
Leave a Reply